Zapazio sam da mogu prvo pitanje koje postavlja ljubavnik - prvo pitanje na koje gavran treba odgovoriti " nikad više " - da od toga prvog pitanja mogu učiniti opće mjesto, od drugog manje općenitije mjesto, od trećeg još manje, i tako dalje, dok na kraju ljubavnik - prenut iz svoje prvobitne ravnodušnosti sjetnim prizvukom same riječi, njenim čestim ponavljanjem, i uzimajući u obzir zloslutni glas koji uživa ptica koja je izgovara - postaje na kraju uzbuđen do praznovjerja, te počinje razdraženo postavljati pitanja sasvim druge prirode, pitanja čije mu rešenje strasno leži na srcu, postavlja ih pola iz praznovjerja a pola u onoj vrsti očajanja koje predstavlja sladostrasno mučenje samog sebe, postavlja ih sve zajedno ne zato što vjeruje u proročku ili demonsku prirodu ptice (koja, razum mu to govori, samo ponavlja ono što je napamet naučila), nego zato što osjeća mahnito zadovoljstvo podešavajući tako svoja pitanja da mu očekivano " nikad više " zada bol koji je najslađi jer je najnepodnošljiviji.