Premda se prima facie čini da se i ovdje radi o specifičnom obliku potkoncesije, mislimo da je u ovom slučaju zakonodavac odlučio dopustiti koncesionaru da neke djelatnosti daje na obavljanje trećim osobama bez ispunjenja uvjeta i provođenja procedure što ih ZPDML predviđa za potkoncesiju (jedini uvjet je suglasnost davatelja koncesije).

Od prestanka koncesije ACI-u 2003. do Odluke iz 2007. prošlo je skoro 4 godine, dakle gotovo isto vrijeme na koje je dana koncesija 1999. Smatramo da je produženje koncesije nakon tog roka eklatantno kršenje smisla odredbe članka 22. ZPDML, jer ako bi se prihvatilo da je taj rok neodređen, imali bi smo mogućnost da recimo osnovna koncesija bude dana na recimo 4 godine i da se 10 godina po isteku iste produži za recimo 20 godina, jer je zahtjev za produženje dan jedan dan prije isteka osnovne koncesije.

Teoretski bi neki koncesionar tako mogao dobiti koncesiju praktički na neodređeno vrijeme iako je u članku 20. stavak 1. ZPDML određeno da se koncesije daju na rok od 5 godina do 99 godina.

Ovaj stavak u svome dijelu daje ovlasti Vladi RH da izmijeni i ostale uvjete iz odluke i ugovora o koncesiji iz razloga navedenih u članku 22. stavak 1. ZPDML.

ZPDML-om propisano je redovito utvrđivanje granice pomorskog dobra u upravnom postupku.

ZPDML nastavlja s praksom podnormiranosti i nedorečenosti kada se radi o zatečenim stvarnim pravima na pomorskom dobru predviđa izvlaštenje ako se radi o valjanoj pravnoj osnovi pritom ne propisujući što bi to bio valjani naslov ili način stjecanja stvarnih prava na pomorskom dobru.

Odredbom čl. 118. ZPDML-a kojom se predviđa da će državni odvjetnik podnijeti prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugoga stvarnog prava na pomorskom dobru i upisati pomorsko dobro, zakonodavac je« naivno »smatrao da će se na taj način moći razriješiti brojni nezakoniti upisi.

Što se tiče potkoncesije, ZPDML ne daje nikakvu definicuju toga pojma, ali mislimo da ona podrazumijeva dva pravna odnosa.

Način uplaćivanja naknade za koncesiju propisuje ministar mora, turizma, prometa i razvitka uz suglasnost ministra financija (čl. 13, st. 4) i to u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ZPDML-a (čl. 120, st. 1, toč. b).

Koncesioniranje na pomorskom dobru regulirano je Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (dalje ZPDML) koji predviđa dvije vrste postupka koncesioniranja, a taj postupak zavisi od činjenice nalazi li se pomorsko dobro na lučkom području, ili izvan njega.

Na pomorskom dobru kao općem dobru sukladno ZPDML ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.

ab) Opseg i uvjeti koncesije o tome ZPDML ništa ne govori.

Međutim, propisuje da se na sva pitanja koja se odnose na koncesije u lukama otvorenim za javni promet od osobitog (međunarodnog) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku, koja nisu uređena u poglavlju II ZPDML-a (tj. poglavlju o lukama), odgovarajuće primjenjuju odredbe ZPDML-a o koncesijama na pomorskom dobru (čl. 73).

Naime, na temelju odredbe čl. 73 ZPDML-a, ovdje se primjenjuje čl. 27.

S obzirom da ZPDML govori o prijenosu koncesije, a ne o prijenosu prava ili obveza iz koncesije, može se zaključiti da prijenos koncesije podrazumijeva prijenos cjelokupnog sadržaja koncesije, jer se prenose sva prava i obveze ovlaštenika koncesije, kako su one definirane odlukom o koncesiji i ugovorom o koncesiji.

Treća osoba na koju se namjerava prenijeti koncesija, mora ispunjavati uvjete iz čl. 17, st. 3 ZPDML-a, a ugovor o prijenosu koncesije sklapaju davatelj koncesije, dosadašnji ovlaštenik koncesije, te osoba na koju se koncesija prenosi.

Tekst ZPDML-a je identičan sa rješenjima PZ-a u prva četiri slučaja, dok je peti slučaj nov.

ZPDML ništa ne govori o pravu na odštetu ovlaštenika koncesije u slučaju prestanka koncesije (čl. 71, st. 1 PZ-a).

ZPDML-om je određeno što je to pomorsko dobro, odnosno koje nekretnine čine pomorsko dobro zbog svog položaja, kulture, namjene itd.

Odredbom čl. 3. ZPDML jasno se uređuje što se smatra i što čini pomorsko dobro, dakle što je pomorsko dobro ex lege.

Odredbom čl. 14. ZPDML-a uređuje se postupak utvrđivanja granica pomorskog dobra.

U st. 1. čl. 14. ZPDML-a navodi se da« granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice ministarstva na prijedlog županijskog povjerenstva za granice ».

ZPDML uvodi još jednu bitnu novinu u čl. 7. predviđa da se koncesija na pomorskom dobru može dati tek nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama.

Polazeći od pretpostavke da upisano odgovara stvarnom i tek onaj koji tvrdi suprotno mora to i dokazati, sud, temeljem odredbe čl. 3. st. 2 i 3 i čl. 4. ZPDML-a dozvoljava upis pomorskog dobra smatrajući da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za udovoljavanje prijedlogu predlagateljice da se predmetna nekretnina upiše kao pomorsko dobro.

ZPDML-om uopće se ne određuje vremenska granica za eventualno stjecanje prava vlasništva na pomorskom dobru.

Odredba čl. 118. st. 2. ZPDML-a koja ima za cilj razriješiti zatečene upise, spominje samo izričaj o valjanom načinu stjecanja, ali za razliku od svojih prethodnika ne veže se za niti jedan pravnorelevantni trenutak.

ZPDML nije razriješio neka od najvažnijih pitanja što se protežu od najraniji propisa iz ove materije: što je to valjan način i naslov stjecanja, kakva je pravna priroda odluke o granici pomorskog dobra, koje su sve stare granice na snazi, u kojem trenutku je neka nekretnina prešla u nevlasnički režim i po kojoj osnovi, je li je potrebno provoditi postupak izvlaštenja itd.

Definirajući morsku obalu gotovo na identičan način kao i PZ, ZPDML ne razrješava sporne situacije oko utvrđivanja granice koje su se do sada pojavljivale u praksi, te ne određuje dodatne kriterije za određivanje granice (nego ih prepušta podzakonskom normiranju), ne govori neposredno već posredno o tome da je pomorsko dobro utvrđeno po samom zakonu, a da je pravna priroda odluke o granici deklaratornog karaktera, iznimno u slučaju širenja pojasa pomorskog dobra i konstitutivnog.

ZPDML propisuje da morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem u dijelu koji služi iskorištavanju mora, što predstavlja odmak od dosadašnje pravne tradicije definiranja nasipa kao pomorskog dobra te otvara prostor za manipulacije i nezakonito raspolaganje česticama koje su u biti nesporno pomorsko dobro.

ZPDML, umjesto da egzaktno i precizno definira morsku obalu, i to u skladu sa dosadašnjim iskustvima i znanstvenim spoznajama, jednostavno je ugradio identična rješenja iz PZ-a koja se nisu u praksi pokazala učinkovitima.