Sa lijeve strane nam je Hvar, a sa desne Vis i zurimo prema Ublima na Lastovu.

I, pazite, slijedi razočaranje: dobar dio zamamne hrane za kojom čeznemo dok zurimo u reklame zapravo je samo slatka lež.

Da ne zurimo u prazno bez veze, puštaju nam karaoke na televiziji, no nitko se ne usudi zapjevati.

Objasni mi onda kakav interes imamo da zurimo sa svojim dijelom koridora Vc kroz Slavoniju?

Nitko nije zadnja rupa na sviraki, To je samo pesimisticni pogled na zivot Koji imamo jer mislimo da on mze biti bolji, Zivot je lijep samo sto se mi zurimo odrasti..

Nije potrebno nigde da zurimo, tu smo, gde smo, jednom kada potpuno stanemo, vecnost ce progovoriti iz nas, tisinom, koja se cuje.......... Ommmmmmmmmmmm...:)

Na ovom čudnom aparatu u kojega mi ljudi zurimo svakoga dana, ni sami ne znajući zašto... na tom su čudnom aparatu rekli: ' Zoološki vrt je trebao uzeti jelena i izlječiti ga, ali nažalost, lovci su ga usmrtili. ' Zatim se spikerica, ženska pripadnica humane ljudske rase, otužno nasmiješila i nastavila s izgovaranjem besmislenih riječi o ' nekoj drugoj, veselijoj vijesti '.

Wien: a kopanje tek slijedi, ne zurimo, lijepo nam

Ili je stvar u toj duploj i pukoj egzistenciji koja izvlači svaku nadu i radost iz obezglavljenog humanoida; s jedne strane sjaj i zabava na TV-u, s druge strane sivilo rutine i bijeda stvarnosti na kauču s kojega zurimo u hipnotičku kutiju na ormaru?

Kao hipnotizirani zurimo kroz prozore blindiranih vozila naše vojne policije, koja nas prevozi od zračne luke do kampa Warehouse.

Dok mi i dalje tupo zurimo u svoje appleove, samsunge, radne stolove, novčanike i pravimo se da nas se to ni najmanje ne dotikavle.

Iako možda toga nismo svjesni, dok zurimo u monitor trepćemo puno rjeđe nego inače, čak peterostruko manje, čime se sluznica oka jače isušuje.

Vjerujem da po završetku ovakve niske tekstova pisca mora obuzeti osjećaj iscrpljenosti, iscijeđenosti jer iz svake se rečenice i priče osjeća da je puno uloženo u njih, da su se osjećaji i snovi, zanesenost i razočaranja tako lijepo poslagali jedni uz druge stvorivši spontanu čaroliju, ne mađioničarski trik, već baš čaroliju koja nas navodi da još dugo nakon završetka (čitanja, sanjanja ili zbivanja u stvarnome životu, jer to je u knjizi gotovo isto) zurimo u neku neodređenu točku i u žaru otkrića hvatamo i spajamo niti ili ih prestrašeni užurbano kidamo u panici, dok netko ne vidi, dok netko ne shvati

28.7. oko 9 sati " Budenjeeeeee " poziv na pokret odjekuje logorskim krugom. netko pobjedonosno lupka na vrata satora. " ustajanje ", govori dodo zamotan u zutu kabanicu. otvaramo oci. trljamo ih da prasko pospanko ispadne iz njih. " pranje zubi. dorucak. pozurite " govori lada. " iva, dora, na probu za ceremoniju zastava. odmah " vice hrvoje. nas dvije navlacimo gojzerice, zakopcavamo kabanice. cetkice za zube bacamo u satore. nista od dorucka danas. zurimo se. zapravo neznamo gdje idemo. gubimo se u mnostvu logorskih krugova. na koncu, napokon dolazimo na pravo mjesto. neki podeblji covijek s losim naglaskom cita drzave. zakasnile smo, no nema veze. dobivamo upute i proba pocinje. kisa idalje neumorno pada. satori, nasi satori. suha odjeca. napokon ostali podizu kapiju, jarbol, grade ogradicu.

Sve ti je to Božja volja... Šutimo sad oboje, kako doliči dokonom razgovoru u gvatemalskim brdima, i zurimo u mlazove šarenog pijeska koji sipi između prstiju susjeda umjetnika.

sjemenke lana još hrane za oči, što je nama koji zurimo u ekrane danju i noću vrlo potrebno

- Nešto si jako tih - kaže mi Monika tu istu večer, dok sjedimo jedno pored drugog na skupom i kožnom kauču i odsutno zurimo u film koji se vrti na televizoru ogromnog ekrana.

Najjednostavnije bi bilo kada se ne bi morali pretvarati da ne zurimo u druge.

Zurimo mi u njih, zure oni u nas i svi se čudimo.

Dok zurimo u križ sv. Damjana i razmatramo ga u svjetlu Svetog pisma shvaćamo da je jedini bliski član Isusove obitelji pri njegovoj smrti bila Njegova Majka, Marija.

Gore vec pocinje svirka, zurimo, a ispred crkve, na skolskom dvoristu, uspomene na djetinjstvo, na sve one divne velike prijatelje, na razbita koljena... prolazim kao da uspomene nisu tu, kroz njih, kroz oblak sjecanja prema danasnjem cilju, muzici koja zraci.. polako, probijajuci se kroz gomilu uspijem ugledati zenu koja svojim glasom brise svoje godine, snazno, s dusom... prekrasno, uzivam, svaki ton ulazi u dusu, dugo vec nisam bila na tako dobrom koncertu.

Knjiga koju trebamo cijeniti dok kroz svoje zatvorene prozore zurimo u strance, a u sebi podižemo zidove. ' (The Boston Globe)

Poplava ekraniziranih vampira koji nas navode da opsesivno zurimo u njihove dogodovštine.

Nikada nije ni bilo, samo je dug put do tog nicega i dok shvatimo da nigde nismo ni trebali ici.Upravo to je ono sto nas nauci da spoznamo, prazan hod kroz vreme i prostor, koji nas vodi do vecnosti.Spontano delovanje bez aktivnost, ali ponavljam tome prethodi sve ono sto do tada nismo razresili u svojim prethodnim inkarnacijama, jer sto bi bili ovde, ponovo rodjeni ako sve znamo.Tu smo, jos toliko, koliko je potrebno da to budemo, a i posle, ali drugom nekom svrhom.Zato ne dajte se pokolebati na svom putu bez povratka, dok beznadezno kruzite samsaraom, jednom ce prestati.Svejedno je da li je, ili nije.Da li idemo, neprestano zurimo, ili naprosto stojimo zureci u jednu tacku, sve je stvar nase percepcije toga.

ne nije to zbog toga, za njega nije to dokaz da je dobar u krevetu niti meni. bilo bi i za njega ljepo ako zna da i ja u seksu uzivam kao on. za njega to nije nesto sta nabrzinu uradis jer si napaljen. on u tome zeli uzivat, bez da se zurimo ili tako...

Zurimo u štandove, gdje se nevjerojatnom brzinom izmjenjuju lica pedantnih kupaca i glasovi lukavaca s druge strane prodajnog pulta.

I figura na šetalištu gleda u mene i više si nismo nepoznati nego se itekako prepoznajemo i puni nevjerice zurimo jedan u drugoga.

Stalno zurimo da bi ugrabili vise novca s kojim kupujemo vise bespotrebnih materijalnih stvari, a nemamo vremena za sebe ni za svoje bliznje, a kamo li vremena za druga bica (biljke, zivotinje, planete, Boga).

Bez riječi, u tišini punoj strahopoštovanja, zurimo u mjesto na kojem se nalazio naš brod kojeg više nema.

Kad se jedna vrata sreće zatvore, druga se otvore, no često tako dugo zurimo u zatvorena vrata, da ne primjetimo ona, koja su se nam otvorila. (Helen Keller)