U vojnoj kapelaniji Svete obitelji (ZZP) u Velikoj Buni vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac je na dan kapelanije predvodio blagoslov i svetu misu u koncelebraciji s kapelanom vojne kapelanije Sv. Petra i Pavla (HRZ i PZO) o.

Visoke je časnike, dočasnike i vojnike iz ZZP-a vojni ordinarij pozdravio u svoje ime, u ime generalnog vikara mons. Josipa Šantića, te prenio pozdrave njihovog kapelana vlč.

Osim zamjenika zapovjednika ZzP-a brigadnog generala Nikole Škunce, te djelatnika SzOiDL Požega, vježbi su nazočili i predstavnici Uprave GSOSRH, HkoV-a, HRZ-a i PZO-a, ZZzP-a i postrojbi ZzP-a, te Hrvatskog vojnog učilišta, pripadnici OMLT-a i NEP-a na obuci u Požegi, kao i vojnici koji se nalaze na dragovoljnom služenju vojnog roka u Požegi.

Uz pripadnike ZZP-a, svečanosti su nazočili i visoki časnici, te gosti iz drugih postrojbi OS RH i MORH-a.

Svečanost obilježavanja Dana ZZP-a započela je svečanim postrojavanjem postrojbi ZZP-a, nakon čega su se nazočnima obratili zamjenik načelnika GS OS RH za planove i resurse general pukovnik Slavko Barić, zapovjednik ZZP-a brigadni general Mate Ostović i državni tajnik MORH-a Željko Goršić koji su u svojim govorima podsjetili na ustrojavanje sustava logistike i njezinu ulogu tijekom Domovinskog rata.

Također, prisjetili su se na osnivanje Zapovjedništva za potporu prije 7 godina, te su dali osvrt na današnju ulogu ZZP-a, kao glavne logističke cjeline unutar vojske članice NATO-a.

Tijekom programa obilježavanja uručena su promaknuća, nagrade i pohvale djelatnicima ZZP-a, a na Taktičko-tehničkom zboru u 12 točaka predstavljen je rad ZZP-a.

Kako je moguće da sam vrh jna nije optužen za ZZP?

Monografija predstavlja sistematiziranu i detaljnu znanstvenu analizu problematike zajedničkog zločinačkog pothvata (dalje u tekstu: ZZP) s sveobuhvatnim zaključcima na kraju svakog poglavlja.

Njen značaj za pravničku struku se ogleda i u velikom interesu javnosti potaknutom konzistentnom primjenom instituta ZZP od strane Tužiteljstva, a potom i sudskih vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ.

Prvo poglavlje, Izvedena osobna kaznena odgovornost za kolektivna međunarodna kaznena djela prema odredbama statuta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ, donosi uvodna razmatranja o povijesti i oblicima osobne kaznene odgovornosti (zapovjedna odgovornost i ZZP) u međunarodnom kaznenom pravu utvrđujući političko-ideološke i pravne razloge utvrđivanja osobne kaznene odgovornosti, te opasnosti koje ovi oblici odgovornosti predstavljaju za načelo pravičnog postupka.

U drugom dijelu prvog poglavlja je obrađen ZZP koji nije izravno predviđen Statutom Međunarodnog suda za bivšu SFRJ, već je izveden iz pojma počiniteljstva, a predviđa činjenje, ne implicira postojanje hijerarhije između sudionika ZZP, pitanje krivnje povezuje s postojanjem zločinačkog plana tako da svaki od njih odgovara ne samo za vlastito sudjelovanje u kaznenim djelima, nego i za radnje drugih sudionika koje nisu obuhvaćene namjerom ili nehajem, ali koje je na temelju tog plana mogao predvidjeti.

Na koncu se daje zaključak o međusobnom odnosu zapovjedne odgovornosti i ZZP u slučaju preklapanja, gdje potonji ima prednost.

U drugom poglavlju, Zajednički zločinački pothvat i načelo zakonitosti, obrađuje se ZZP u praksi sudova nakon II. svjetskog rata kroz slučaj Tadić pred Žalbenim vijećem MKSJ koje je navelo kao dokaz postojanje sistemskog i proširenog ZZP u međunarodnom običajnom pravu.

Pri tom se razmatra i postojanje ZZP u međunarodnim ugovorima, posebno apostrofirajući Međunarodnu konvenciju o suzbijanju terorističkih napada eksplozivnim napravama i Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda koji su novijeg datuma, a nisu bili na snazi tempore criminis.

Kada je riječ o poredbenom pravu autori zaključuju kako zakonodavstva malog broja država predviđaju oblik odgovornosti suštinski sličan ZZP, ali je njihov utjecaj na globalna svjetska zbivanja velik.

Da bi se radnja mogla uračunati optuženiku potreban je i zajednički plan što predstavlja drugi objektivni element ZZP.

Pri tom autori utvrđuju da jedan ZZP nužno isključuje drugi ZZP samo ako se radi o istom vremenskom, prostornom i kontekstualnom okviru, te kao uvjet, da bi se protupravni postupci pojedinca (fizičkih osoba) i skupina mogli uračunati, odnosno pripisati drugim pojedincima ili državama i pri tom utvrditi ZZP, ukazuju na potrebu postojanja učinkovitog nadzora (effective control) kao visokog stupnja kontrole utvrđen u predmetu Nikaragva pred Međunarodnim sudom pravde postajući tako dijelom običajnog prava, a ne sveukupni nadzor (overall control) na koji se Međunarodni kazneni sud za bivšu SFRJ često poziva u svojim presudama.

Treći element objektivnog ZZP je sudjelovanje optuženika u zajedničkom planu koji se očituje kroz održavanje ZZP ili u počinjenju konkretnog kaznenog djela.

S obzirom na različit sadržaj krivnje, autori razlikuju i različite oblike ZZP, profilirane kroz praksu međunarodnih tribunala.

Tako osnovni oblik ZZP podrazumijeva zajedničku namjeru osobe optužene za sudjelovanje u ZZP i osobe koja je neposredno počinila kazneno djelo.

Sistemski ZZP obuhvaća počiniteljevu svijest o uključenosti u organizirani sustav zlostavljanja i mogućnost da se u okviru toga sustava čine određena kaznena djela, a radi se o tzv. predmetima koncentracijskih logora.

Prošireni ZZP predstavlja najkontroverzniji oblik ZZP kod kojeg je dovoljno da je optuženik mogao predvidjeti posljedicu kao moguću, odnosno vjerojatnu, čime se snižava standard krivnje što nema pravne osnove u međunarodnom kaznenom pravu.

Autori s pravom navode da je subjektivni element ZZP lakše dokazati od krivnje pomagatelja i podržavatelja, pa se prošireni ZZP pretvara u čarobni metak tužiteljstva, oblik počinjenja koji će primijeniti u nedostatku dokaza.

Primjenom koncepcije posrednog počiniteljstva se otvara mogućnost kažnjavanja osobe koja nije počinila niti jedno kazneno djelo, te bi se otklonili nepoželjni učinci ZZP, dok bi se primjenom supočiniteljstva uzela u obzir potreba postojanja bitnog doprinosa, što nije slučaj kod ZZP.

Šesto poglavlje, Umjesto zaključka - deset teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu, utvrđuje da ZZP nije bio dio običajnog prava tempore criminis, njegovu suprotnost temeljnom načelu krivnje u kaznenom pravu koja se ogleda i kroz objektivizaciju, aktualizira problematiku neujednačene sudske prakse, nepreciznost konstrukcije ZZP i stvaranje dojma o političkom utjecaju na međunarodno kazneno pravosuđe, poprimanje obilježja kolektivnog optuživanja znanih i neznanih osoba, podriva suvremeno kazneno pravo utemeljeno na pravnoj dogmatici i tradicionalnim načelima, negativne implikacije na afirmaciju međunarodnog kaznenog prava i pravosuđa, i potrebu zamjene ZZP konstrukcijom supočiniteljstva i posrednog počiniteljstva.

Na kraju ostaje za nadati se kako će ova monografija, s obzirom na razrađenost materije, sustavan pristup i obujam citirane prakse Međunarodnog kaznenog suda za bivšu SFRJ, Međunarodnog suda pravde, Međunarodnih vojnih tribunala osnovanih za zločine počinjene za vrijeme II. svjetskog rata, te drugih relevantnih presuda ukloniti štetne posljedice primjene ZZP na daljnji razvoj međunarodnog kaznenog prava koje se temelji na načelu zakonitosti.

Točno je da mora čekati da se sklopi ugovor između ZZP i njega, ali dok se ne sklopi taj ugovor (jer ne zna da li će dobiti poticaj) nema nikakvog rada i na to ga upozorite, odnosno to je Vaš rizik jer se može dogoditi da zakonskog radnog odnosa ne će biti...

Kako zucnuli, ta hvalili su Sanadera na sva zvona i " neovisni novinari " poput Jergovića i ostale bratije koja inače pljucka po HDZ-u, KC, Hrvatima, braniteljima, bratije koja je stvarala ZZP. bolje od samih četnika i Haaškoga suda.

Stoji i " Velika Hrvatska " Šestorka je optužena za zajednički zločinački pothvat (ZZP), udruženo s tadašnjim političkim i vojnim vrhom Republike Hrvatske (Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko) radi agresije na BiH, u sklopu kojega je provedeno etničko čišćenje područja Herceg Bosne radi pripajanja Hrvatskoj.