vȋd m <N mn vídovi>

DEFINICIJA

1. (samo jd) jedan od pet osjeta kojemu je organ oko, a pomoću kojega primjećujemo, razaznajemo svjetlo, boje, oblike i udaljenosti
2. pojavni oblik čega; tip, vrsta
3. gram. a. oblik pridjeva kojim se kazuje je li određeno ili neodređeno ono što stoji uz pridjev b. svojstvo glagola da pokazuje svršenost ili nesvršenost radnje; aspekt, usp. glagolski vid, v. glagolski

FRAZEOLOGIJA

imati u vidu držati na umu, misliti na koga ili što;
gubiti iz vida, ispustiti što iz vida zaboraviti, zaboravljati, smetnuti, smetati s uma;
nestati s (iz) vida iščeznuti;
u vidu (čega) u zn. načina na koji se što ostvaruje [to ću reći u vidu savjeta = kao savjet/u obliku savjeta; kao što, u obliku čega

ONOMASTIKA

m. os. imena (narodna): Vȉdomīr, Vȉdoslav; hip.: Vȋd, Vȉdoje
pr. (preklapanje s v. Vȋd): Vȉdēlko (Slavonski Brod), Vȉdinić (Karlovac, Rijeka), Vidínović (Vinkovci, I Slavonija), Vȉdnić (Glina, Banovina, Rijeka, Turopolje), Vído (Požega, Pula, Zagreb), Vidójević (Dubrovnik, Turopolje, Rijeka), Vidójković (Đurđevac, Baranja, Buje), Vidosávljević (Vinkovci, Sinj, Zagreb, Osijek), Vȉdoš (330, Ogulin, Slunj, Imotski, Ivanić Grad, I Slavonija, Kutina), Vȉdoša (Zagreb, Zlatar Bistrica, Koprivnica), Vidóšević (310, Split, sred. Dalmacija, Imotski), Vȉdošić (140, Valpovo, I Slavonija, Nova Gradiška), Vȉđāk (100, Split), Vȉđen (Dubrovnik, Zagreb, Makarska)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. vidъ, *viděti (rus. vídet', polj. widzieć), lit. pa-vydėti: zavidjeti ← ie. *weyd-: vidjeti, znati (lat. vidēre, grč. eȋdon: vidjeh)

PRIMJERI U REČENICAMA