Ono što je najdulje ostalo, primjesa je štokavštine u kajkavskom govoru.

Prvi nakon Šime Budinića (1530. ⠀ 1600.) Vitezović je počeo rabiti dijakritičke znakove po uzoru na češki. Ä akavac rodom, djelovao je u kajkavskome Zagrebu i shvaćao integracijsku ulogu štokavštine.

Mnoge spoznaje bitne za srednjojužnoslavensku dijalektologiju iznio je Dalibor Brozović u radu ÂťO jednom problemu naše historijske dijalektologije ⠀ stara ikavsko-ijekavska granicaÂŤ (Zbornik za filologiju i lingvistiku, IV-V, 1961 - 1962, str. 51 - 57), međutim, mnogo je važnija monografija ÂťO problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalektaÂŤ napisana ljeti 1960., primljena za tisak u Akademiji 1963., objavljena u drugoj knjizi Hrvatskoga dijalektološkog zbornika 1966., str. 119 - 208. Tu je istočnobosanski dijalekt uspoređen s jugoistočnim i sjeverozapadnim govorima istočnohercegovačkog dijalekta, opisana su proučavanja toga dijalekta, iznesene su njegove osobine, poglavito, naravno, ijekavizam, šćakavizam i akcentuacija, definirano je prostiranje, pri čemu se sa stanovitim rezervama sada spominje i dolina Usore kao dio toga dijalekta; opisano je vrlo složeno stanje njegova stanovništva, povijest terena, kategorije pučanstva, unutarnja razvedenost dijalekta s obzirom na regionalne, vjerske i genetske razlike, geneza dijalekta; dana je osobito važna definicija stare zapadne štokavštine, objašnjene su stare genetske veze toga dijalekta, današnja struktura i mjesto među srednjojužnoslavenskim dijalektima.

Dubrovačko narječje, kao temelj hrvatske štokavštine, me je naučilo puno primjerenijem izrazu za ljudsku pozadinu - mahača.

Odnos književnoga/standardnoga jezika i organskih idioma (unutar štokavštine) u Kušarovim je razmišljanjima jasno razgrani č en i sveden na pravu mjeru, onu koja ide u smjeru autonomnosti standardnoga idioma (koliko je to mogu ć e).

Na štokavskom i južnočakavskom području riješena je i dvojba izbora između štokavštine i čakavštine.

Doduše, zaslužnikĂ u istraživanjima štokavštine (pa i hrvatske štokavštine) ima mnogo, osobito u posljednjih pedesetak godina, ali prethodno istaknuta konstatacija ipak vrijedi.

Kollárom i oduševljava se panslavizmom (pokretom za ujedinjene svih Slavena pod vodstvom carske Rusije) (...) Godine 1835., točnije 5. prosinca te godine, objavio je proglas o napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa i o prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa. (...) Opirući se mađarskom nacionalizmu i prihvaćajući ideju narodnog jedinstva preuzeo je ilirsko ime za sve Južne Slavene. (...) Sukladno svom proslavenskom opredijeljenju 1840. posjetio je Rusiju, a 1846. Srbiju. (...)

Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetizitanje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.

Jugozapadni istarski dijalekt ili štakavsko-čakavski dijalekt, istar. ikavski štakavsko-čakavski postmigracijski dijalekt složene strukture, u kojoj su glavnim jezičnim slojem značajke ikavske štokavštine iz makarskoga zaleđa, ali su uključene i značajke čakavaca šibensko-zadarskoga područja, kojim su ti štokavci prošli na putu do Istre.

Tako u romanu osim već spomenutog trećićanskog jezičnog miš-maša, imamo i Sinišinu verziju normalne razgovorne štokavštine, a uz bosansku ijekavicu Selima i Zehre koju nam Baretić isporučuje u piši kako govoriš inačici (" A, slušaj...

Odatle su zaključili da je pravedno na zapadnoj međi štokavštine - famoznoj crti Virovitica-Karlovac-Karlobag - uspostaviti zapadnu granicu srpske države.

Uz Rešetarove obradbe štokavštine moramo spomenuti Belićeve zahvate, autoritativne i na štokavskom području.

Kako je živio u Dubrovniku i djelovao u krajevima pod turskom vlašću, Kašić je poznavao ljepotu, bogatstvo i rasprostranjenost štokavštine pa je dva stoljeća prije jezične reforme Ljudevita Gaja sam riješio pitanje standardnoga jezika Hrvata.

Kako se zna, glavnina stare zapadne štokavštine (terena između čakavskoga i kajkavskoga na zapadu te istočnoštokavskoga na istoku) bila je šćakavska, a takvi su i danas mnogi krajevi u Slavoniji, u Bosni i u Dalmaciji.

U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj.

Sudjelovao je u ilirskom pokretu i bio član uredništva Novina horvatskih, ali se povukao već 1835. i prišao mađaronima, možda zbog uvođenja štokavštine te svojeg izrazitoga liberalizma, antiklerikalizma i otpora Austriji.

Proglas o napuštanju kajkavkog dijalekta i starog pravopisa te prihvaćanju štokavštine i novog pravopisa objavljuje 5. prosinca 1835. godine.

Istočna štokavština prostirala se od područja zapadne štokavštine do područja torlačkoga narječja, to jest do zone od Albanije preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjega Donjeg Milanovca na Dunavu.

Jezik mu je starocrkvenoslavenski, hrvatske recenzije, s jasnim tragovima zapadne štokavštine i čakavštine.

Radnja je dobro vođena, sa jasnim, autentičnim likovima, dok jezik drame sadrži u sebi i štokavštine i savremenoj publici dosta bliskih izraza (što je još jedna namera da se povuče jasna paralela sa savremenom Hrvatskom i, dodao bih, ne samo njom).

Svima njima bilo je zajedničko prikazivanje dekadencije austrougarskog društva radi odbacivanja te države, prikazivanje lošeg položaja radništva koje to trulo društvo pritišće opet radi odbacivanja tog društva, poticanje štokavštine na račun kajkavskog i čakavskog, ali i njemačkog koji je dolazio do nas preko njemačkih ljubavnih knjiga koje su bile omiljene kod žena u drugoj polovici 19. stoljeća to je bio Zagorkin zadatak (o tome je nedavno izašao feljton u jednim našim dnevnim novinama).

Izvan omeđenog područja uglavnom se granica štokavštine poklapa s granicama Hrvatske (uz dosta odstupanja), Crne Gore i Srbije prema drugim državama izvan bivše Jugoslavije, s time da je, kako rekosmo, Bosna i Hercegovina sva štokavska.

Facebook grupa koju je osnovao Robert Pauletić do sad je već skupila oko 7.000 članova, na zidu grupe stoji oko 1852 objava a mi smo u dva sata uspjeli pregledati njih 663. U te 663 objave, 7.000 članova ove grupe koja se dično " bori " za strogu primjenu štokavštine u animiranim filmovima iznijelo je tek nekoliko primjera crtića koji im smetaju.

A kad se po njegovu završetku ponovno sastao Hrvatski sabor (1840.) da primi izvješće svojih poslanika, Sabor je ojačan snažnim usponom hrvatske preporodne politike i pod predsjedanjem banova zamjenika, tada zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika, donio znameniti zakonski članak (XXIV: 1840) koji je glasio: Âť neka se kralj zamoli (za sankciju) da se u kralj. zagrebačkoj akademiji i po svim gimnazijama urede katedre čistog narodnog jezika (štokavštine) jer staleži smatraju za svoju dužnost da naš jezik većma uzgojimo da se tako istakne tip naše narodnosti.ÂŤ Isti je Sabor donio i znameniti zakonski članak XXVII: 1840. prema kojem se po primjeru Mađara imaju sakupljati dobrovoljni prinosi Âťda se narodno kazalište potpomaže i uzdržavaÂŤ.27

U XVI. stoljeću postavilo se pitanje organske osnovice na kojoj će se početi izgrađivati moderni hrvatski jezični standard, tj. počelo je natjecanje između čakavštine, kajkavštine i štokavštine.

Što se pak tiče samog jezika, primijetio bih da su i naši dijalekti iznimno živopisni (izvan službene štokavštine), tako da ne čudi što su naše najbolje humorne serije Gruntovčani i Malo i Velo misto.

On danas raspolaže vrijednim izlošcima iz vremena Zrinskih i Frankopana, osobito vezanima za njihovu kulturnu djelatnost, koja je poznata pod nazivom Ozaljski kulturni krug, a čiji se književni izraz temeljio na jeziku ozaljskog kraja koji predstavlja osebujan spoj čakavštine, kajkavštine i štokavštine.

Cjelovit prikaz hrvatske štokavštine Hrvatski štokavski govori većinom se jasno razlikuju od ostalih govora štokavskoga narječja svojim posebnim zapadnim značajkama i svojim vezama s čakavskim i kajkavskim govorima Knjigu Josipa Lisca »Hrvatska dijalektologija 1. - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja« upravo je objavio zagrebački nakladnik Golden marketing Tehnička knjiga.

Nakon što je odredio prostiranje štokavštine i granice između istočnih i zapadnih govora, autor je obradio osnovne značajke štokavskoga narječja: vokalizam, konsonantizam, prozodiju, morfologija, sintaksu i leksik.