To je vrlo precizno, na svakom mjestu gdje je to bilo, u kajkavaca, jedno, u štokavaca drugo, u Poljaka, četvrto u Rusa peto....

Kod većine štokavaca nije bilo nacionalne svesti. Ä esto govorite da smo mi usvajanjem Vukovog tipa jezika od strane Hrvata ušli s njima ⠀ žu pitonski zagrljaj⠀?

Pauletić u Zagrebu vodi postupak protiv profesora Borisa Becka kojeg je tužio za uvredu i klevetu zbog tekstova " Dolje tiranija štokavaca " i " Pauletićev lingvistički fašizam ", objavljenih lani potkraj kolovoza.

Pritom ističemo da su hrvatski štokavski idiomi u načelu vrlo izdiferencirani (a tako je i kod čakavaca i kajkavaca), vjerojatno jače izdiferencirani nego što je u ostalih štokavaca - pripadnika drugih nacionalnih kolektiva.

Istočni je grijeh Novosadskog sporazuma u onoj točki Bečkoga književnoga dogovora u kojoj je naivno i nesmotreno odlučeno da se neštokavcima nametne štokavski jezik. (Zamislite zagrebačkoj ili zadarskoj eliti popovati kako se govori iz Tršića ili Virovitice) Međutim, pravo čakavaca i kajkavaca na književni jezik ne isključuje pravo štokavaca na jedinstven jezik. (Neće ni ti čakavci i kajkavci valjda svaki po četiri književna jezika.) S obzirom na fragmentaciju srpsko-hrvatske ili hrvatsko-srpske jezične zajednice upravo bih onda ja mogao pitati: divide et impera?

Za Hrvatsku je koliko toliko dobro što nije sva bila pod turskom vlašću, ali se poslije domovinskog rata pokazalo da nema velike razlike između Srba (prvoslavnih Vlaha) i Hrvata (katoličkih graničara i uopće štokavaca).

Čakavci i dio zapadnih štokavaca nisu imali fonema đ; Hrvati su glavninom imali šć; samo su kajkavci imali primjere tipa morje.

Već od 12. - 13. stoljeća u štokavaca se javlja množinsko proširenje - ov -/- ev - kojeg nema u kajkavaca i čakavaca.

I na naglasnom području bitne su dubrovačko-hercegovačke razlike odakle slijedi da je na dubrovačkom području provedena novoštokavizacija kao u Hercegovini i drugdje u tom dijalektu, ali je polazno stanje na dubrovačkom području bilo drukčije (kao u čakavaca i uglavnom kao u drugih zapadnih štokavaca), pa je i konačni rezultat različit.

Za prednji nazal nema primjera s refleksom a (kao što ih ima u mnogih čakavaca i u nekih štokavaca), ali je u Ambrozija Šarčevića 1870. zabilježeno jačmen u značenju oboljenja na oku, pa je moguće da se tako govorilo; danas je je čmçn.

U primjerima krasti, rasti, vrabac samo u vré bac dolazi vokal e, kao i inače u sjevernijih štokavaca; Bunjevci senjskoga zaleđa i u Lici imaju i ręste npr.

Vokalne redukcije su česte, osobito otpadanje nenaglašenog i, npr. dý telna, uz dý telina, kao i drugdje u zapadnih štokavaca.

Na kraju, moja knjiga nastoji biti opsežna studija o vezi jezika i identiteta svih štokavaca u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu sam se prije svega oslanjao na pisane izvore na nove gramatike, rječnike, tvrdnje suvremenih jezikoslovaca te medijske izvještaje.

Kod nas Hrvata, ekavica je drugi po brojnosti hrvatski govor, većina kajkavaca ima ekavski odraz jata, dobar dil čakavaca ima ekavski odraz jata, mali dil štokavaca ima ekavski odraz jata.

Veći upad štokavaca (Vlaha) u Liku i Ogulin je iz 1620. (Gomirje) a ujedno znači i povlačenje čakavice na otprilike di je i danas (Bihać u Gradišće, Lika u Primorje) (za ovo nisam siguran)...

Sve većim naseljavanjem štokavaca kao posljedicom turskih progresija čakavsko je narječje potisnuto sve više prema moru, pa se na tim toposima intenzivnije i ostvaruje.

Štokavaca ima i na Korčuli, Hvaru, Braču, Šolti itd.

Naprotiv su zbog srbohrvatskog jedinstva štokavaca u Jugoslaviji, kroz 20. stoljeće zamalo sva ikavska glasila donedavno bila ugašena.

Istri i u Vodicama novi je istarski ikavski štakavsko-čakavski postmigracijski dijalekt složene strukture u kojoj gl. jezični sloj čine značajke ikavske čakavštine iz zadarskoga zaleđa, ali su održane i značajke asimiliranih ikavskih štakavskih štokavaca podrijetlom iz makarskoga (podbiokovskoga) kraja, koji su u Istru stigli u migracijskome valu s čakavcima ikavcima, a u većem ili manjem broju i jezične značajke starosjedilačkih čakavaca ekavaca.

Promoviranjem i nametanjem ekstremnih jezičnih rješenja za hrvatski jezik kod Hrvata nastaju oštre podjele, nastaju slabi i nesigurni govornici, koji se neznaju dobro artikulirati, a kod susjednih štokavaca nailazimo na animozitet i odbijanje umjesto da se oni i ne razmišljajući, približe našoj varijanti.

Za razliku od Hrvata štokavaca, koliko god im slič-no govorili, oni stoje izvan toga odnosa.

Bilo bi dobro dapravopis pomaže govornicima (koji razlikuju u svom materinjem govoru duge i kratkeslogove - a to je nezanemariv broj ljudi, ne samo štokavaca) na način da ih uputi na toda se ije piše u cca 95 % slučajeva kada se izgovara dužina, a da se je piše kada seizgovara kračina.

Ili ipak i kod štokavaca iako vrlo ritko postoji tvorba koja na kraju imenice ostavi doček - ek.

Jer, tko od štokavaca (ili čak i kajkavaca) zna što su, npr. " čonta ", " žibeki ", " fertof ", " devenica "... itd.:)

Bitno je bilo da većina Hrvata govori štokavskim dijalektom, a ne da osim Hrvata ima i drugih štokavaca i da su oni čak i većina među štokavcima.

Ima štokavaca koji nose crne hlače i to je većina.

Počeo je s kajkavskim kao osnovom hrvatskoga jezika, ali uslijedile su primjedbe Hrvata štokavaca zato što Novine i Danica nisu na štokavskom narječju.

Zagrebački se štokavski mora istaknuti kao posebna cjelina zbog velika broja doseljenih štokavaca to je štokavski bez osobitih regionalnih obilježja, pod velikim utjecajem standarda i zagrebačke kajkavštine.

Nu, ne zaboravimo da je većina Hrvata izvorno ikavska (većina štokavaca i većina čakavaca), te da je bilo u 19. st. dosta grintanja protiv Gaja, Mažuranića comp. zbog odabira jekavice.

2. razlikovanje dvaju kratkih (uz razlikovanje dvaju ili triju dugih) akcenata, uzlaznih i silaznih, što je u europskim razmjerima važna strukturalna osobina, no ne dolazi u svih štokavaca