Kada bismo imali takav institut, mogla bi se stvoriti baza podataka, kartoteka, fonoteka sa snimkama govora autentičnih ljudi te sastaviti skupine za izradu pojedinih rječnika govornoga jezika čakavskoga, kajkavskoga i hrvatskih štokavskih dijalekata, rekao je Šimunović, podsjetivši kako je između dvaju svjetskih ratova Petar Skok, najveći hrvatski onomastičar, hrvatsku onomastiku bio uzdigao u sam vrh europske onomastike.

Nakon ovako preglednoga klasifikacijskog prikaza štokavskih i torlačkih idioma s iscrpnim opusom literature možemo samo poželjeti uspješan nastavak trilogije.

Buzetskim dijalektom (uglavnom sa sačuvanim jatom, tj. zatvorenim e) govori se oko Buzeta, jugozapadnim istarskim (ikavskim, s dosta štokavskih značajki) u naznačenim istarskim predjelima i oko Vodica na sjeveru toga poluotoka, sjevernočakavskim (edkavskim) u višeistarskih predjela, u široj okolici Rijeke, na Cresu i sjevernom Lošinju, srednjočakavskim (ikavsko-ekavskim) na otocima od Ugljana i Dugog otoka do Krka, izuzimajući spomenute ekavce i ikavce na Pagu, u više zona u Istri, u dosta mjesta na riječkom području uključujući Senj, u Lici, ponegdje u Gorskom kotaru, na širem ogulinsko-karlovačkom području, ponegdje u Sloveniji, u nizu mjesta u Austriji, Madžarskoj i Slovačkoj.

Iz tvog odgovora se da zaključiti da ti je žao što nema više štokavskih krajeva, odnosno onih krajeva koje istočni susjedi jako dobro razumiju...

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom zapadnoštokavska dijalekta, a to su slavonski dijalekt kojim govore samo Hrvati, zapadni dijalekt kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, istočnobosanski dijalekt kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te novoštokavski jekavski dijalekt koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.

Svakako su u te veze bili najjače uključeni govornici sjeverozapadnih slavonskih govora, jer su tu kajkavci bili susjedi i jer su tu utjecaji drugih štokavskih govora bili slabiji nego u Posavini.

Iako je počeo kao pjesnik štokavskih stihova, najveću umjetničku razinu dosegao je poetskim kajkavskim, nedovršenim ciklusom Z mojih bregov, koji je objavljen posmrtno 1948. godine.

Iako su preporod i hrvatske filološke škole postigali i jedinstvo jezika i otvorili jezik kulturnoj modernizaciji, kako očito svjedoče djela Šenoina i suvremenika njegovih, ojačali su i plimni valovi sa štokavskih prostora onkraj Hrvatske, pa i Bosne, iz Srbije, nošeni strujom hrvatskih vukovaca i nove austrijske i mađaronske politike.

U metodološkom pogledu proučavanje hrvatskih štokavskih dijalekata ne razlikuje se, ili se barem ne razlikuje bitno, u odnosu na proučavanje nehrvatskih štokavskih idioma ili u odnosu na ostale hrvatske dijalekte, bili oni čakavski ili kajkavski.

Ukratko, može se reći da je to kao sustav sklop štokavskih narječja Bošnjaka, a kao standard jezik koji nisu sami Bošnjaci gramatički kodificirali, no koji ima implicitnu uporabnu kodifikaciju u aljamijado književnosti staroj oko 500 godina i temeljenoj na početcima pisanoga vernakulara u predislamskoj Bosni.

Pogledamo li dijalektološki zemljovid Hrvatske i Hercegbosne uocit cemo istocnu među ikavsko-štokavskih govora koja ide Rijekom Dunav zatim prolazi preko Save i prati zapadnu obalu rijeke Bosne, rijeke Neretve do Dubrovackog primorja cime se lako može usporediti sa granicom povijesnne kraljevine Hrvatske iz 1101. godine koja također prati te konture.

Ne znam za antologiju cjeline hrvatske poezije u kojoj primjeri uporabe nestandardnih idioma (čakavskih, kajkavskih i štokavskih) ne bi bili podcijenjeni.

Autor poznaje sva tri govora (dajući dolično mjesto ikavici), a u našoj leksičkoj građi bilježi i neke druge dublete dobivene iz različitih tradicija pisanog jezika, odnosno različitih dijalekata (čakavskih, kajkavskih, štokavskih).

U knjizi ' Dvije strane medalje - dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku ' (309 str.) obrađena su, između ostaloga, hrvatska narječja u srednjem vijeku, tri dijalekta triju narječja kao najizrazitiji primjeri migracija u hrvatskom jeziku, nacionalno u srednjojužnoslavenskim organskim i drugim idiomima, leksički, sintaktički i drugi utjecaji u hrvatskim dijalektima, čakavski, kajkavski i štokavski glagolski sustav, izoglose refleksa jata u hrvatskim organskim idiomima, čakavština kao jedno od hrvatskih narječja, hrvatska dijalekatna leksikografija u 20. stoljeću, hrvatski dijalekti u 17. i 18. stoljeću, kajkavsko narječje i njegova proučavanja, dosadanja proučavanja hrvatskih štokavskih dijalekata, hrvatska dijalektologija od 1945. do 2005., Zoranićev jezik i jezik hrvatske renesansne književnosti, jezik Marina Držića, kultura hrvatskog jezika u doba " Knjige od uspomene " (1673. - 1784.), hrvatski jezik 18. stoljeća i Andrija Kačić Miošić, ' najstariji dubrovački govor ' i ' najstarija dubrovačka proza ' Milana Rešetara, hrvatski jezikoslovci Kruno Krstić, Ljudevit Jonke te dijalektalno u zbirci Vinka Nikolića ' Moj grad ', ' Ognji i rože ' Ivana Gorana Kovačića, Josip Pupačić i stari pisci hrvatski, čakavština Miroslava Kovačevića Senjanina te jezikoslovac Dalibor Brozović kao i Glorija Rabac-Čondrić i Istra.

Na kraju knjige autor donosi šest dijalektoloških karata: 1. odnos šć/št u slavonskom dijalektu, 2. riječ pijetao u govorima Bosne i Hercegovine, 3. predmigracijski raspored ikavskih štokavskih dijalekata, 4. dijalektološka karta štokavskog narječja, 5. dijalektološka karta štokavskog i torlačkog narječja, 6. predmigracijski raspored srednjojužnoslavenskih narječja.

Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim Hrvati i Bošnjaci, a novoštokavskim ijekavskim Hrvati na više terena i na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi.

Ova knjiga zahvaća mnogo toga (primjerice, problematiku razgraničavanja štokavskih jezika ili, recimo, tvrdi da su kajkavski i čakavski zapravo drugi jezici...), znatno šire nego što je to naznačeno u njezinu naslovu i želi biti fundamentalna, kao i cijeli autorov znanstveni rad, pa potiče brojna pitanja i otvara široke ceste.

Autor zaključuje da su Hrvati kao govornici četiriju štokavskih dijalekata (slavonskoga, zapadnoga, istočnohercegovačko-krajiškoga i istočnobosanskoga) zastupljeni manje ili više dobro, a ostalim štokavskim dijalektima govore u relativno malom broju.

Vrijedna je Tomanovićeva monografija o bokeljskim Hrvatima (Lepetane), vrlo obogaćivana nakon Drugoga svjetskog rata, dok je Vuković, neobično darovit sintaktičar, priloge i o hrvatskim govorima u Bosni i Hercegovini davao prvenstveno za svoga rada u Sarajevu nakon 1960. Učenjaci izvan zajednice u kojoj su u međuraću živjeli Hrvati znatno su pridonosili proučavanju čakavskih govora (poznati Jakubinski, Meyer, VĂĄžny, Malecki, Cronia), mnogo manje u proučavanju štokavskih govora, npr.

Ti mjesni govori imaju znatnih štokavskih osobina, stoga ih je autor uvrstio u štokavske skupine dijalekata, i to Âťkao posebnu jedinicu s oaznim statusomÂŤ.

Voditeljica je znanstveno-istraživačkoga projekta Istraživanje hrvatske dijalektne frazeologije, koji potpomaže MZOŠ, u okviru kojega je prikupljena i obrađivana građa iz stotinjak štokavskih, kajkavskih i čakavskih hrvatskih govora.

Iz bogate fonoteke terenskih zapisa izvornih hrvatskih govora, prikupljene u trideset godina rada, izdvojila je (sa suautoricom Anitom Celinić) najreprezentativnije snimke čakavskih, kajkavskih i štokavskih govora i izrađuje Ozvučenu čitanku iz hrvatske dijalektologije, koja će se sastojati od nosača zvuka (sa zvučnim primjerima iz nekoliko desetaka hrvatskih punktova) i knjige u kojoj će biti odgovarajući tekstovi (fonetski zapisi snimljenoga materijala), objašnjenja, pitanja za one koji žele proučavati tekstove, rječnik.

Glas h je nestao u najviše štokavskih govora, također i u govoru Imotske krajine.

Drugo je mišljenje da Dubrovnik ima i da je uvijek imao istočnohercegovačku osnovicu, a osjetna odstupanja od istočnohercegovačkoga tumačena su knjiškim utjecajima na jezik dubrovačkih pisaca i utjecajima susjednih (čakavskih i štokavskih) govora na današnje dijalekatne idiome Dubrovnika i okolice.

I to, koliko sam vidio, s mnogo suradnika i voditelja toga čudnoga nauma koji su iz središnjih štokavskih krajeva, što ne bi bilo čudno da su u pitanju neki čak i akademici koji pišu hrvatske gramaike a ne razumiju prava značenja aorista.

Hrvatski bi jezik trebao, prema ovomu, dijeliti sa srpskim samo dio štokavskih narječja:

O Lekcionaru i njegovu autoru, Bernardinu Splićaninu, prve je vijesti, koliko toliko sustavne, pružio Šime Ljubić u Biografskom rječniku (1856), gdje piše da u vrijeme dok je živio fra Bernardin nije postojala ni jedna ispravna slavenska (hrvatska) redakcija epistolara, te je Bernardin Splićanin nasljedujući praksu koja je zavladala u skoro svim crkvama, da se, naime, pjevaju poslanice i evanđelja na domaćem jeziku, preveo epistolar na domaći jezik, te ga goticom izdao 1495. Ljubić tada posve otvoreno piše protiv kasnijih štokavskih redakcija Lekcionara.

Kad bismo imali odgovarajući institut, mogla bi se stvoriti baza podataka, kartoteka, fonoteka sa snimkama govora autentičnih ljudi te sastaviti skupine za izradu pojedinih rječnika govornoga jezika - čakavskoga, kajkavskoga i hrvatskih štokavskih dijalekata, rekao je Šimunović

Na samoj završnici Recitala biti će izvedeno 27 pjesama: 14 kajkavskih, 9 štokavskih i 4 čakavske.

S proširenjem uporabnih područja hrvatske recenzije crkvenoslavenskoga jezika prodiru u nju postepeno osobine narodnih govora, prvo čakavskih, a poslije i štokavskih, pa i kajkavskih, tako da je već u XV. stoljeću hrvatskocrkvenoslavenski jezik u osnovnom razvojnom tijeku već bio prevladan.