Premda se na katedri filozofije na Filzofskom fakultetu u Zagrebu, Žižekov rad ne tretira kao značajan doprinos filozofskoj misli, određeni kulturni krugovi ga već danas podižu na pijedestal.

Žižekov odgovor na rečeni tekst, kojeg je izrekao tijekom nedavnog predstavljanja jedne od njegovih knjiga, prenosimo u cijelosti:

Metodološki aparat zato, osim političkih tema i primjera iz popularne kulture, kao i Žižekov instrumentarij, često poseže za primjerima iz filmova ili se čak radi o opsežnijim analizama filma (npr.

Žižekov napad na liberale, dekonstruktiviste i multikulturaliste dolazi sa svih područja: on je jednako utemeljen u filmskoj domeni (primjeri Dogvillea i Zaselka), teorijskoj literaturi (Hegel, Benjamin i Balibar), kao i u medijskim fenomenima (" Rat protiv terora " u Iraku i opsceno američko podzemlje kao simbolički temelj mučenja koje provode američki vojnici).

Mladog anglistu i filozofa, dobitnika nekoliko nagrada za najbolje nefikcionalne prijevode 2003. u Zagrebu odnosno 2006. godine u Sarajevu (za Frazerovu Zlatnu granu i Žižekov Škakljivi subjekt odsutni centar političke ontologije) Dinka Telećana i recentnu mu knjigu Lotos, prah i mak predstavio je Neven Ušumović.

Horvat se šverca kao Žižekov učenik koji najavljuje Žižekovdolazak.

Možda je Žižekov povratak Lenjinu samo taktički, čak figurativan?

Žižekov (i ne samo njegov) položaj u akademskim krugovima daleko je od svake zabrane rada, ali Žižek Denktverbot identifikuje već u podsećanju na Gulag i Holokaust od strane konformističkih liberalnih nitkova kada saslušaju zalaganje za odbacivanje liberalno-demokratskog konsenzusa (Vid.

Oni se posvećuju jurnjavi za dobro plaćenim akademskim karijerama na Zapadu, koristeći idealizovanog Drugog (Kubu, Nikaragvu, Titovu Jugoslaviju) kao građu za svoje ideološke snove: oni sanjaju posredstvom Drugog, ali mu okreću leđa ako on narušava njihovo samozadovoljstvo, odbacuju socijalizam i optiraju za liberalni kapitalizam (Žižek, 1999 a) 11. Žižekov stav o tako opisanoj situaciji izbora između realno-postojećeg socijalizma i liberalne demokratije podseća na Staljinov odgovor na pitanje: Koje skretanje je gore, levo ili desno?

Tako se, na primer, navodi Lenjinov stav po kome je jedini način očuvanja dostignuća Februarske revolucije (sloboda štampe, političkog organizovanja) njeno pretvaranje u socijalističku kao realističan, bez pitanja o kasnijem statusu tih dostignuća u postoktobarskoj Rusiji 16. Po tome Žižekov Lenjin liči na socijalizam iz vica po kome je socijalizam sinteza najviših dostignuća ljudske istorije: od prvobitnog društva uzima primitivizam, od antike ropstvo, od srednjeg veka brutalnu vladavinu, od kapitalizma eksploataciju, a od socijalizma samo ime (vid.

Adrian Johnston će pak zaključiti da se kroz čitav Žižekov opus provlači, drš te se dobro, retroaktivna lakanovska rekonstrukcija lanca Kant-Schelling-Hegel.

Na pitanje novinara Boston Globea kako je kao filozof prihvatio jedan takav angažman, rekao je: Kad bi mi ponudili da biram između stvari poput te i stalne profesure na američkom sveučilištu, zbog koje bih morao nekome ljubiti dupe, sa zadovoljstvom bih izabrao pisanje za takve magazine Ovo donekle dočarava Žižekov stil; kritičari mu zamjeraju i senzacionalizam, ciljanu provokativnost, svjesno izazivanje kontroverzi, manipulativno korištenje popularne kulture.

Dakle, možete da zamislite šta će sada da bude kad žene, lepe k ' o greh, počnu da ugrađuju mozgove kao što je Žižekov ili dr. Jatogena mozak?

To su dakle samo natuknice, koje može shvatiti onaj koji Žižekov rad poznaje, a drugima možda mogu biti poticajne, iako će ih možda zbuniti (jer se radi o specifičnom diskursu - potrebno je određeno teorijsko obrazovanje, koje pak nije lako steći).

Naime, Žižekov postupak ima značajan i nezanemariv diskurzivni efekt: korištenjem inventivnih interpretacija kao sekundarnih izvora umjesto primarnih interpretativni korpus poprima ne samo dignitet primarne literature, jer izvorna filozofska djela su i sama najčešće interpretacije, referencije na druga djela; štoviše, time se stvara nova slika razmjene ideja i u suvremenoj povijesti ideja.

Bez toga orijentira, ovo Arkzinovo izdanje sa retro-dizajnom pluta na ideološkom višku koji danas tvori Žižekov status kultnog svjetskog autora: kvazi-pergamentni uvez s trećom, preklopnom stranicom, dva istovjetna hrpta i dvije gotovo istovjetne vanjske stranice, s anagramom Ž na epifanički zlatastom kružnom polju pred tamnom galerijom onirički nejasnih likova, ponavljanje istih visuelnih i tekstualnih sekvenci uzduž i poprijeko, čitanje unaprijed i unatrag.

Žižekov ideološko-vjerski Centralni komitet nije to dozvolio.

U suštini, oba ovde spomenuta koncepta autonomne i afirmativne političke akcije, kako onaj Badijua (Badiou) tako i onaj Žižekov, su slične kontrarobinzonijade.

Žižekov se postupak ne sastoji toliko u tome da se fenomeni visoke kulture poput filozofskih ideja svedu na fenomene svakodnevice, nego obrnuto, u tome da se profani fenomeni poput raznih oblika pop-kulture i politike unesu u viši i složeniji kontekst refleksije.

Kao što možemo vidjeti, Žižekov spis Art of the Ridiculous Sublime: On David Lynch ' s Lost Highway nalazi se u kategoriji knjige na Lynchovoj myspace stranici...

Kao i obično, Žižekov nastup bio je dinamičan, pun viceva, dijalektičkih obrta, tvoreći nestandardno filozofsko izlaganje - izlaganje filozofije koja nastaje u trenutku samog izlaganja, svojevrstan napor uma ", filozofiranje on stage.

Stoga je dovoljan ovaj Žižekov navod (http://www.forum.hr/showpost.php?p=6114128&postcount=21).

U ovom trenutku vidimo ono što je očito Žižekov osnovni lakanovski model za paralaksu: to je Lacanova skandalozna i paradoksna ideja da između spolova nema susreta - il n y a pas de rapport sexuel (Seminar XX). Ako, za Lacana, ne postoji seksualni odnos, piše Žižek, tada, za pravi marksizam, nema ni odnosa između ekonomije i politike, nema meta-jezika koji bi nam omogućio da shvatimo dvije razine s istog neutralnog stajališta.

Nažalost odgovor je u cjelosti bio usmjeren na navodni Žižekov antisemitizam, a to je zapravo bio najslabiji dio Kirsheva komentara.

Upravo na te dvije " impertinencije " počiva Žižekov rani teorijski doprinos pokretu postmarksističke, antiesencijalističke i antimetafizičke praktičke racionalnosti za radikalnu demokraciju, koja danas pruža najsofisticiranije osnove za razumijevanje socijalnih sukoba i antinomija u procesima globalističke politike.

Žižekov zabavni diskurz postao je već notoran primjenjujući svoje golemo znanje na primjere iz filma, politike, religije, kulture i subkulture, on će vas uzrujati ili opčiniti, ali vas neće ostaviti ravnodušnima.

Žižekov Lenjin se rađa u katastrofi 1914. kada, čitajući Hegela, piše Državu i revoluciju, a svoju zrelost dostiže između dve (ruske) revolucije, kada u Aprilskim tezama, 1917. godine, nasuprot svima, prepoznaje Augenblick pravi trenutak u kome je moguća Revolucija.

U ostalom, istorijski Lenjin nije i Žižekov Lenjin, onaj koji za njega, pre svega, simbolizuje poziv za ukidanje države, postojećih (post) ideoloških koordinata, podrivanje Denkverbota u kome živimo (Žižek, 2002: 553).

Stoga, Žižekov Lenjin podseća na mit u Sorelovom smislu, tj. na celovit skup utopijskih koncepta, slika i smibola (poput revolucije ili generalnog štrajka) koji, po Sorelu, artikuliše socijalnu delatnost velikih grupa i presudno utiče na njihovu političku mobilizaciju: Na mitove treba gledati kao na sredstva kojima se deluje na sadašnjost...

Takav kakav jest, Žižekov tekst nužno dovodi pred frustrirajuću dilemu: on provocira potrebu za nekom vrstom objašnjenja koja se ne može zadovoljiti a da ne bude iznevjeren misaoni nivo njezinog zahtijeva.