Kao da Gazali, Farabi, Avicena, Averroes i Ibn Haldun nisu bili prožeti Aristotelovom mišlju

Kao da recepcija islama i islamska misao nisu bili usmjereni Aristotelovom logikom i znanošću

Kao što je primjereno istaknuo Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff, Hermann Diels je u jednom djelu objedinio u Aristotelovom smislu i na njegovom tragu sve ono što je preostalo od predsokratovske filozofije i otada bez toga djela ne može ni jedan filolog ni filozof.

Mislim da bi bilo zanimljivo pročitati cijelu Spinozinu Etiku, i onda uspoređivati pojam vrijednosti s Platonovim, a s druge strane s Aristotelovom " Nikomahovom Etikom ", i na koji način neoplatonisti i aristotelovci, kao dva glavna pravca filozofske misli od klasike preko srednjovjekovlja do renesanse na kraju dovode do ove dvojice filozofa - Spinoze i Descartesa.

Inspirirana mediteranskom prirodom i Aristotelovom uzrečicom da " priroda ne stvara ništa beskorisno, prije devet godina nastala je Ulola 100 % prirodna, prva hrvatska " hand made kozmetika.

e ovako, imam za napisati esej na temu aristotelovog shvaćanja duše... imam neke tekstove njegove i barnesa koji nazalost premalo govori o ovome, a ni netu nisam bas nesto uspjela iskopati... pa molim vas ako itko zna da mi malo pojasni tj iznese svoje misljenje o aristotelovom shvacanju duse

Brache primjećuje da se on udaljava od Mjeseca, što se protivi Aristotelovom učenju, i da putanja nije kružna, već ovalna, što se također ne slaže s grčkim dogmama.

Međutim, pomoći ću vam jer sam na to obavezan Hipokratovom zakletvom i Aristotelovom Poetikom

Moram priznati da me neprestana upotreba riječi poganin i poganstvo doista počela smetati znam da tim nazivom možemo krstiti različite praznovjerne kultove, ali tako kvalificirati čitavo antičko religijsko (i iz njega proizašlo kulturološko) naslijeđe jest jedan oblik neodgovornog nihilizma prečesto i krščanski intelektualci vole davati taj epitet tzv. predkrščanskom vremenu iako i sami znaju koliko su na formiranje krščanstva utjecali određeni elementi orfičkih misterija kao i neke neoplatoničke filozofske struje (a da ne spominjem da je katolička crkva prekopirala rimski organizativni ustroj, a svoju doktrinu izgradila obilato se služeći Aristotelovom filozofijom)

Možda je to najslikovitije opisao Nikola Gučetić (7 puta je bio knez Dubrovačke Republike) u uvodu svog razmatranja o Aristotelovom djelu O duši u kojem je spomenuo upravo taj prostor koji oslobađa dušu da se udaljim od svake gradske brige i da se naoružam protiv svih nasrtaja sudbine... odabrao sam svoje selo Trsteno, mjesto sve moje utjehe. Eto, i taj učeni čovjek pretrpan društvenim obvezama, crpio je snagu u predivnoj prirodi mjesta gdje su svoje ljetnikovce i prekrasne vrtove za odmor imali brojni dubrovački gospari.

Nadalje tu su recimo Augustin čija filozofija je zasnovana prije svega na kršćanskoj tradiciji; Avicenna čije učenje je zasnovano na kuranu; Maimonide, židovski filozof i jedan od najvećih poznavatalja učenja Thore; Averroes koji se bavio Aristotelovom i Islamskom filozofijom, i Toma Akvinski kršćanski filozof i mistik.

Stoljećima kasnije, napajajući se bilješkama i Aristotelovom filozofijom, sveti Toma Akvinski ponavlja tezu o potpunoj dominaciji ljudi nad životinjama.

Tako bi, prema Aristotelovom mišljenju, svaki predmet bačen u vis morao pasti na sasvim drugo mjesto.

Jedan od spomenika u biblioteci - ovo je spomenik Demetrius Phalereus - u, Aristotelovom studentu koji je u doba Ptolomeja I Sotera početno organizirao staru aleksandrijsku biblioteku.

U četrnaestom stoljeću srednjovjekovni mislioci počeli su primjećivati da je nešto ozbiljno krivo sa Aristotelovom prirodnom filozofijom, a ne samo dijelovima koji su se direktno protivili kršćanskoj vjeri.

Ono što je sada ključno u Aristotelovom završnom odgovoru na Zenonovu Dihotomiju njegov je koncept potencijalne beskonačnosti.

To počinje s Aristotelovom Nikomahovom etikom i traje sve do Teorije pravde Johna Rawlsa.

Međutim, Zapadnoeuropska filozofija je tražila postojanost u promjeni koje je pronašla u Platonovim idejama, Aristotelovom prvom nepokretnom pokretaču, te u Hegelovom apsolutnom duhu.

Tako je prema Aristotelovom kozmološkom modelu, svemir konačne veličine sa središtem u kojem se nalazi naš planet.

Naime, da stara i potrebna potraga za najboljim ustavom, Aristotelovom politeiom još uvijek traje.

Istraživanje filozofskih i prirodoznanstvenih sustava provedeno u ovom radu pokazalo je njihovu suštinsku ovisnost o grčkom, napose Aristotelovom nasljeđu, te Hermanov oslonac, kao i potonjih srednjovjekovnih mislioca, u recepciji tog nasljeđa u arapskom aristotelizmu.

Na jasne i glasne zahtjeve koji se tiču temeljnih vrednota, na kojima društvo počiva (političke zahtjeve u pravom smislu riječi) naši političarci nisu navikli - kako sam jednom napisao: razotkriva se da su naši političarci idioti, u Aristotelovom smislu riječi, naime da o politici uopće ništa ne znaju reći. za sada im doduše još to prolazi, pa lebde kao baloni, kao jučer Sanader u Saboru koji na sva pitanja papagajski ponavlja " ja dobio izbore, tko vas jebe ".

Da bismo pojasnili te tri riječi možemo se poslužiti Aristotelovom definicijom dokolice: »Tako se čini da je blaženstvo u dokolici; naime: lišavamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu.« Moderno poimanje slobodnoga vremena izokreće Aristotelovu definiciju dokolice.

Naglašava se također uloga pitanja u skladu s Aristotelovom tezom da se raspravlja samo o onome što je upitno.

poznat primjer schroedingerove mačke govori upravo o tome: dok ne otvorimo kutiju u kojoj je mačka zatvorena, ne možemo znati je li ona živa ili mrtva. zapravo nije niti jedno od toga, već je u tzv kvantnom stanju, ni živa ni mrtva, i tek otvaranjem kutije ona prelazi u jedno od dva stanja. taj se trenutak ' spoznaje ' naziva kvantni skok, i zapravo je savršeni ekvivalent aristotelovom prelasku iz mogućnosti u zbiljnost. i to je sadašnjost, u biti: ne spekulacija, već znanje, ne potencija, već stvarnost. a kako ni prošlost ni budućnost nisu djelotvorno stvarne, onda nam govore nešto i o prirodi vremena.

srijeda, 22.03.2006. Zbornik radova o Miljenku Jergovicu tom prvi Ne znam kad me nesto na ovom blogu toliko diglo kao rasprava stevana nemanje i vikkora mallansohna o liku, djelu i drustvenom polozaju naseg iduceg nobelovca. imao bih par dodataka temi s neskrivenom ambicijom da i moj skroman prilog jednog dana udje u zbornik radova o miljenku jergovicu tom prvi ciji se osnovni obrisi vec naziru medju njihovim komentarima. stel bi se ogradit od ruzne objede gospona nemanje da sam previdio kljucnu stvar oko jergovica to jest da je upravo spomenuti ponajvise politickoideoloski konstrukt. bas naprotiv u tome je catch 22 danasnje hrvatske knjizevne scene umorne i nezainteresirane za tvrdu nacionalnu pricu kakva je godinama bila jedina na meniju, i sa skrivenom nostalgijom za vremenom kad je komunizam bio star a mi mladi. ono je nemanjino s pravom na osobnu i kolektivnu memoriju sto medjutim ne ukljucuje i pravo na krivnju mozda jedno od najboljih tumacenja snazne privlacnosti fenomena o kojem govorimo. no buduci da su kolege tako iscrpno naceli i obradili ideoloski supstrat ja bih se samo pridruzio debati s pitanjem u cemu je praiskonska snaga jergoviceva licemjerstva i laznog sjaja, sto on inace zdusno prigovara houellebecqu, za odredjen segment glasackog tijela. mislim da je stvar u sljedecem, vi me ispravite ako grijesim. satro opozicijski intelektualac i arbitar koji se bori za prava napadnutih i malenih, bila to severina, cedomir visnjic ili big brother hamdija, cija je glavna stilska figura toboznja negacija svega nazadnog, malogradjanskog i ksenofobicnog, zapravo je afirmator i porte parole odnosno glasnogovornik, ako hocete po najnovijoj nomenklaturi pi ar, ni manje ni vise nego bas sredovjecnog i nadrkanog knjizevnickog gradjanstva nase metropole, kako sam naziva tu socijalnu i superkulturnu skupinu, ali ne samo knjizevnickog i ne samo metropole. medjutim nije stvar u tome sto jergovic artikulira solidarizirajuci stav o severini ili hamdiji jer to nadrkano gradjanstvo boli kurac i za jedno i za drugo, kao uostalom vjerojatno i jergovica samog, vec u tome sto na djelu pokazuje kako izgleda uzoran pionir koji se zalaze za pozitivne civilizacijske i humanisticke zasade. tim svojim cinom smanjuje opterecenje savjesti spomenutog gradjanstva, jer uzivljavanjem u njegov tekst ono po starom aristotelovom dozivljava katarzu, vidis i ja bas tako mislim kao i jergovic, i ja sam kul, i ja sam okej. no to je samo odraz idealne slike o sebi, jer vidis, taj inteligent kojeg odusevljava jergovicev obrambeni rat sa silama mraka i ne misli bas tako. civilizacijske zasade su u ovom slucaju SAMO deklarativne i prokazuju se kao cisti supljak kad se sravne sa stanjem na terenu. jer to jergovicevo gradjanstvo, koje ce se raznjeziti na slomljene nogice biglova i na medijsku manipulaciju romskim djecacicem koji je cekao svog tatu dok je ovaj drkao kurac u big brother kuci, ostat ce ravnodusno na vijest da je u isto vrijeme iz cista mira ubijen neki srbin u zadarskom zaledju, da medjimurski apartheid ne pripusta romsku djecu u lokalnu skolu ili da je tajkunski sin maltene aboliran iako je pijan pogazio i ubio dvije djevojke. zato na tu ljutu ranu savjesti svoj lijek privija jergovic, uspjesan pisac, a znamo sto figura pisca znaci u ovim krajevima, koji iz sredisnjih glasila liberalne hrvatske, ali ne zaboravimo isto tako i beha dane te niz zenskih magazina, kaze, glasom proroka, pridjite maleni jer vase je kraljevstvo nebesko. prevedeno, maleni su idealtipski celebrity koji su recimo objekt necije nesimpatije, agresije ili nekog medijskog ludila, nikako no logo ljudi koji su doista glavne i najmasovnije zrtve aktualnog drustva. o njima jergovic ne pise, kao sto pise recimo tatjana gromaca u feralu. mracna sila od koje jergovic brani ove nase poznate i zato bliske nam zrtve opet je nadrkano i sredovjecno malogradjanstvo, to isto koje uziva u njegovim proglasima, ne slucajno, jer oni i jesu upuceni gornjem sloju radnog naroda, kojem je sasvim fajn u kapitalistickom raju liberalne demokracije, a ne zrtvama. tom istom malogradjanstvu kojem jergovic i sam pripada. i krug je zatvoren. catch 22. ne znam jesam li dobro objasnio, htio sam biti sto koncizniji. o genezi njegove drustvene moci, o tome kako je stekao svoj kulturni i drustveni kapital kao svojedobno miroslav kutle svoje bogatstvo, sto znaci stalno novim ulaganjima iscrpljujuci stare kredite koje je dobio od takozvane publike i nekadasnjih mentora, mozemo drugom prilikom. naprotiv na ovome mjestu bih htio dodati jos jedan balisticki prilog raspravi o dometima i rasprskavajucim utjecajima naseg buduceg stockholmskog slavodobitnika, a kao odgovor na pitanje sto je glavama ovdasnjeg stanovnistva zapravo toliko fascinirajuce u njegovoj slici, fenomenu, imidzu, mentalnom hologramu. cini mi se da pritom moram zaploviti u mocvarno podrucje necega sto se zove kolektivna zudnja, a sto se zadovoljava iskljucivo u necem tako neegzaktnom i nekonzistentnom kao sto je mit. nakon odlaska krleze sa scene ovdasnji je puk sa visom strucnom spremom humanistickog smjera izgubio dragu sveprisutnu figuru arbitra, sveznalice, guslara i dvorske lude u jednoj osobi, to jest lokalno bozanstvo koje zivi na zemlji, medju nama, koje se istovremeno mrzi i voli, ali cija su nadmoc i bozanski karakter unatoc svemu neupitni. u ta davna slatka vremena postojao je i njegov onostrani dvojnik u liku ive andrica koji je apolonijski dopunjavao dionizijsku nesavrsenost lokalnog kulta, a i tematski i duhovno obogacivao mitteleuropsku nedostatnost krlezine objave. zato je i notorna andriceva bosna zadovoljavala mnoge duovne potribe, jer jebiga nisu svi porijeklom iz blatnjavih ka und ka prostranstava i mnogi jos cuvaju dinarske i balkanske opsesije u svojim tintarama i srcima. krleza je i vizualno ispunjavao tu epifanijsku zudnju svojim likom i dobrocudnim licem buddhe. nakon dvadesetak godina stravicne pauze, ponovno smo obasjani svjetlom bozanskog lika, doba beskonacne praznine razotkrilo se kao posljedica glupe zablude jer se pokazalo da je vrijedilo cekati, usporedi paralelu tito tudjman. doduse, u skladu s mijenama mode, novi je lik dizajniran vise u zapadnoj, mediteransko nordijskoj tradiciji, pa je zadobio atribute zeusa, jahvea odnosno thora obraslog u kosu i bradu no isto tako dobrocudnog izraza lica kao buddha, milopoglednih ociju duhovnog vodje, da, duhovnog druga staljina, i s gotovom istinom na ustima za svako nase pitanje ili problem. a i sam je preuzeo bozanski karakter bijesnog kad treba a inace milosrdnog i bez izuzetka pravednog demijurga vladara svjetova. utoliko i njegov tekst o houellebecqu treba tumaciti kao grmljavinu s neba upucenu stadu, tom istom nadrkanom gradjanstvu. kaze jergovic, koji vam je kurac s tim houellebecqom, jesam vam rekao da ne imate drugih bozanstava osim mene, a ti katunaricu, koji si se usudio uspostaviti drugog boga koji je, vidite li narode, samo jos jedno zlatno tele, mars iz hrvatske knjizevne ekumene. stvar iz ove perspektive najednom postaje jednostavna i jasna. posve u toj sabloni napokon okoncanog iscekivanja novog katabasisa nestaloga krleze svojedobno je napisana odnosno izrecena i recenica vlahe bogisica da jergovic uspjesno sintetizira krlezu i andrica, da je on u jednoj osobi i krleza i andric suvremene knjizevnosti, ili tako nekako. dakle nesto kao gnosticki dualisticki bog, koji u sebi objedinjuje tradicije i istoka i zapada. primijetite da su medju istaknutijim stovateljima jergovicevog djela upravo krlezolozi, vlaho bogisic i velimir viskovic, profesionalni bogoljupci koji su starom jahveu podigli enciklopedijski hram u dva sveska a novoga su po zavrsetku tog zahtjevnog posla promptno prepoznali u autoru sarajevskog marlbora. i naravno, gle, sve se poklapa, kao i svako bozanstvo jergovic je sveprisutan, plodonosan, atrakcija samo takva. ima svega u njegovom ducanu, i zapravo je idealan knjizevni odraz drugog suvremenog bozanstva, koje se pojavljuje u samo naizgled sukobljenim oblicjima mercatonea, king crossa i drugih megahipermarketa. i onaj i ovi nude drugorazrednu bofl robu, bila ona talijanska, njemacka ili bosanskobalkanska, za malo para i za kratkotrajan osjecaj zadovoljstva. pojavili su se nekako u isto vrijeme. povezi tocke oznacene brojevima i dobit ces lijep crtez. - 00:42 - Komentari (42) - Isprintaj - Izvrstan tekst.

U neku ruku oni korespondiraju s Aristotelovom tezom o početku, sredini i kraju svakog događaja.

Preveo je mnoge važne knjige s arapskog na latinski, Euklidove Elemente, Al-Kwarizmijeve Tablice (koje sadrže rad Adelarda od Batha o obojici od tih klasika), Sahl ibn Bishrovo (arapski znanstvenik židovskog podrijetla iz 9. stoljeća) djelo Sextus astronomicae liber (Šest astronomskih knjiga), Abu-Ma ' asharovo djelo Uvod u astronomiju, upoznavajući na taj način zapadni svijet s Aristotelovom mišlju, te posebice najstariji latinski prijevod Ptolomejeve Planisphere (objavljen u Toulouseu 1143.; djelo poznato u islamskoj literaturi kao ` Almagest ').

Pritom se najviše nadahnuo Aristotelovom filozofijom koju je smatrao najprimjerenijom kršćanskoj poruci te izveo grandiozni filozofijsko-teologijski sustav koji je za Katoličku Crkvu trajno nadahnuće.

U gl. djelu, astrološko-kozmografskoj raspravi De essentiis (1143) povezuje zapadnoeur. platonističku znanstvenu predaju s Aristotelovom filozofijom; nebeska je bića (anđele) podijelio na deset nebeskih sfera i pripisao im određen utjecaj na ljude (navodi 5 esencija), govori o Bogu kao prapočelu, o postanku svemira kao prvotnom pohodu itd.