Zbog toga što je Strauss (čije djelo je inspirirano Nietzscheovom istoimenom knjigom), želio tim uvodom prikazati rađanje i veličanje prirode.

U Nietzscheovom slučaju, bar po nekom mom skromnom mišljenju, ne moraš nužno vjerovati u Boga da bi potvrdio kroz njega Isusovo milosrđe i moralnost.

Glazba kao " metaforički zor dionizijske općenitosti " (odnosno bivanja viđenog u njegovom univerzalnom obličju), dakle kao " najviša nositeljica značenja ", kao najviša sposobnost označavanja vlastitog simbolizma (koji je podatan označavanju jer se u njemu javlja dionizijsko, dakle bivanje), izražava prema Nietzscheovom mišljenju neku " sklonost prema rađanju mita, odnosno prema najznačajnijem tumačenju pomoću primjera, prije svega pak neku sklonost prema tragičkom mitu: prema mitu koji progovara o dionizijskoj spoznaji ".

opet iskrivljavash Schopenhauerov moral, samo da bi ga priblizio Nietzscheovom

Rasprava s Nietzscheom se, prema Diltheyu, mogla jasno i uspješno završiti njegovom (Nietzscheovom, op. prev.) patološkom potvrdom historicizma.

Prema tomu, Sokrat - i Euripid, ukratko teorijsko-sokratsko-znanstveno nastrojeni čovjek, koji je prema Nietzscheovom mišljenju sve dominantniji u povijesti Zapada, ne obilježuje oproštaj od " dionizijskog ", nije " Dionizijev protivnik ", kao što tvrdi Nietzsche u drugom dijelu " Rođenja tragedije ".

To je vjerovanje upravo pravi smisao onoga što je prema Nietzscheovom mišljenju " dionizijsko ".

of course Enći, svi mi ovdje uživamo u blagodatima ekspanzije komunikacijskih mogućnosti, možeš birati s kim ćeš i o čemu komunicirati u miru, ako ćeš o Nietzscheovom natčovjeku ili šumskom zglobnom traktoru ili drugim temama za koje je teško naći sugovornika, ali moje je pitanje upravljeno na kontekst u kojem je postavljeno, a posebice se odnosi, a vidim da toga ima dosta, nazovimo to tako: " zakačenost na virtualu ". kompenzira li se možda na forumu potreba za razumijevanajem od strane ijednog drugog ljudskog bića na planeti i odakle ta potreba uopće? ja sam je, doduše, odavno prekrižila pa je i ne smatram potrebom zapravo

" Onanija ", zlobno i vidovito navodi Richard Wagner uzrok filozofove bolesti (u pismu Nietzscheovom liječniku dr. Ottu Eiseru, 23. listopada 1877; tada Nietzsche još nije bio bolestan):

Prema Nietzscheovom uvjerenju dionizijska umjetnost predstavlja spas od " budističkog nijekanja volje ".

Cesarićeva ideja povratka konotira sa Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja jednakog. (13) To je središnja tema njegovog glavnog djela Tako je govorio Zaratustra. (14) Nietzsche je smatra nepodnošljivom za nadčovjeka, a uspoređuje je sa zmijom koja se mladom pastiru, dok je spavao, uvukla u grlo.

Nietzsche ostaje prikovan na tezu da je vatra, techne za Eshila (za najdublji obraz Eshilove misli kojega prema Nietzscheovom mišljenju niti sam Eshil ne može istražiti) " ono najbolje i najviše " na čemu može imati udjela čovječanstvo; čovječanstvo ga prisvaja " oskrvnućem ", stoga mora podnijeti " posljedice, naime cijelu bujicu patnji i neprilika kojima uvrijeđeni nebesnici moraju kažnjavati ljudski rod ".

To zbog čega Nietzscheova misao ne može dokučiti autentičan smisao Eshilove misli jest okolnost da je epistemsko-filozofijsko sredstvo koje bi prema Nietzscheovom mišljenju trebalo obilježiti propast tragičke istine prvi zamislio Eshil upravo na početku povijesti« antičke tragedije ».

To još ne znači da treba sve što po Nietzscheu izražava propast dionizijskog, najprije u grštvu a potom u kršćanstvu, pripisati Eshilovoj misli, i to još na način kako nam to predlaže Nietzsche.« Optimizam »,« površnost »,« komedijanstvo »,« pohlepa za logikom i logiciziranjem svijeta »,« vedrina »,« znanstvenost »,« racionalnost »,« praktični i teorijski utilitarizam »,« demokraciju »- sve to možemo razumjeti kao simptome propasti svijeta u Nietzscheovom smislu.

No to nije dekadencija« dionizijskog nagona »nego dekadencija snažnog bljeska episteme i svijesti da je istina pravi spas od tjeskobe bivanja, kako je to pokazao Eshil.« Gnušanje i zasićenost života življenjem », prema Nietzscheovom uvidu, pojavljuje se s kršćanstvom, a po Eshilu u trenutku kada je život u vlasti tjeskobe.

Posrijedi je suočavanje s nihilizmom u radikalnijem smislu od onog koji se iskazuje u Nietzscheovom ' ' Bog je mrtav ' ', koji podupire toga se valja prisjetiti čitav angažman Rektorskog govora.

Sukobljava se s Nietzscheovom preporukom da povijest treba čekićem prisiliti na službu sadašnjosti.

Njegovo razilaženje s filozofijom povijesti i Hegelovom Âťfilozofijom povijestiÂŤ, sa subjektivizmom i Nietzscheovom Âťvoljom za moćiÂŤ i konačno s metodama modernih prirodnih znanosti, ako se prenose na područje humanističkih znanosti, uvijek slijedi jednu osnovnu misao: Iako su filozofi i znanstvenici potpuno različiti, Dilthey kod njih kritizira u načelu uvijek istu zloupotrebu individualnoga i singularnoga kao ÂťgrađuÂŤ za apstrakciju kojoj je povijest i život stran.

Slijedno tome sam blizak onom Nietzscheovom citatu proizašlom iz Zaratustrinih usta: " Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama

Marksistima su svetinja bila barem radnička prava i socijalna zaštita, dok ovi propagiraju da one koji imaju fizičke poteškoće treba smaknuti, a skladu s Nietzscheovom izrekom: Ono što pada valja što dublje gurnuti " ili Ne štedi bližnjega svoga ".

Prema Nietzscheovom mišljenju, dionizijski obraz Eshilova djela jest u Prometejovoj volji da stvori ljude po vlastitoj slici i uništi olimpijske bogove.

Ali u mislima tu istu rečenicu dovodim u pitanje nemilosrdnom, tamnom, podlom, podmuklom Nietzscheovom rečenicom: ' ' Ne vjeruj u ništa i sumnjaj u sve. ' ' Tu i tamo našu jednostavnu, a istinoljubivu rečenicu iz Acanthusa na Waverley Bridgeu koju sad ponavljam alkoholiziranim glasom, prekida u meni trijezno, ali panično pitanje ispunjeno snažnom zebnjom: ' ' A što ako Jessie nije uredna djevojka? ' ' To što su sve prostorije, pa i kupaonica, u njezinu stančiću prošloga ljeta u Edinburghu bile prilično uredne ne znači baš mnogo jer je gazdarica svakog dana ujutro, kad bi Jessie izišla iz kuće, pospremila stančić

Sve sam to već detaljno pobrojao u seriji postova o puritanskoj s (a) v (i) jesti, ionako jako prisutnoj u literaturi, pa sam se recimo poslužio filmom Čokolada, u kojem je Juliette Binoche, ' ' maker of sweet things ' ', proglašena Sotonom što nas iskušava, mami i dovodi u napast, pa Čehovljevim arhetipskim likom profesora Beljikova, čovjeka u futroli, kojem su ' ' bile jasne samo okružnice i novinski članci u kojima bi se nešto zabranjivalo ' ', Hanekeovom Bijelom vrpcom kao vivisekcijom ideološke Čistoće koja igra prljavo, Nietzscheovom genealogijom puritanskog morala kao resentimana protiv rođenih pod sretnijom zvijezdom, a i završnu riječ dao sam istom autoru, alias Zaratustri, koji je sve koncentrirao u samo jednu rečenicu: Pozvao sam ih da se smiju svojim turobnim mudracima, i svima onima koji su poput crnih strašila opominjući sjedili na drvu života.

Pitanje je, naravno, ukoliko prikazano ukidanje tijela nije bilo već navješteno i s Nietzscheovom egzibicionističkom tematizacijom tijela kao velikoga uma.

A ako su gdje i bile lije ili zmijetine, neke žene, to je u sferi duhokultiviranosti i intelektualizacija i scijentifizma, ali to više ima veze sa francuskim filozofima i Nietzscheovom " Genealogijom morala " nego sa ovom našom potragom za ugodnim i oslobađajućim trenucima u posteljama.... Uzmi od svega što je dobro, pomalo... ne samo od seksanja.

Umjetnost kao umjetnost, kao nasljedovanje, kao istina u fenomenu, tu je naravno nešto prošlo, rečeno u Hegelovom jeziku/26 /, odnosno nešto mrtvo, rečeno u Nietzscheovom jeziku/27 /.

Komadom Sodoma i kvintesencija razvrata, čiji se akteri ne smiju baviti uobičajenim oblicima seksualnog općenja, anticipirao je markiza de Sadea, a njegove teze o pravom razumu kao protuteži artificijelnom racionalizmu, odnosno o ravnoteži razuma i senzualnosti, mogu se dovesti u vezu s Nietzscheovom temeljnom postavkom o potrebi ravnoteže apolonijskog i dionizijskog.

Prema renesansnom duhu neovisnosti, čovjek sam sebe oblikuje u trajnoj želji neovisnog samoodređenja koje će svoj vrhunac doživjeti u Nietzscheovom nadčovjeku.

Ima u Nietzscheovom Zaratustri jedna sekvenca iz koje izdvajam: Kad se jučer uzdizao Mjesec, vjerovao sam da će roditi Sunce, tako je širok i bremenit ležao na obzorju.

Nietzscheovom terminologijom rečeno: jedan je tipičan predstavnik dionizijskoga, a drugi apolinijskoga principa kreacije.