Uspon te obitelji počinje u 12. st. kad s ostalim hrvatskim plemstvom potpisuju Pacta Conventu s ugarskim kraljem iz dinastije Arpadovića.

Ako je nadživjela supruga, a većina povjesničara pretpostavlja da jest ili se uopće ne bavi tim pitanjem, vjerojatno je imala pravo naslijeđa prijestolja, a upravo po njoj je to pravo dalje imao njezin brat Ladislav i rod Arpadovića, iako to pravo nije onako čvrsto i nepobitno kao kad je riječ o krvnoj vezi s prethodnim vladarom.

Arpadovića iz 1207., 1209. i 1217. godine.

Njeni vladari iz dinastije Arpadovića nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadržati pod svojom upravom.

U njemu se ne može naći ništa o nasljednom pravu Arpadovića.

Dolaskom Arpadovića na vlast (1102.) jača uloga bana koji, zbog slabljenja središnje kraljevske vlasti, postaje njezin glavni predstavnik.

Povijest o svetom " Štefanu Kralu " govori da je bio prvi ugarski kralj iz dinastije Arpadovića.

Na kasnijim frizaticima pojavljuje se patrijarhalni križ Arpadovića a nad njim s jedne strane zvijezda, a s druge strane polumjesec i zvijezda.

Da je to doista tako, pokazuje i činjenica što su kraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često prebivali u Virovitici i u njoj imali svoj sezonski dvorac.

Arpadovića iz 1209. godine u kojoj se prvi put sporninje i gornjostubička crkva svetog Jurja Mučenika.

Arpadovića iz 1209. godine, a iznova je potvrdio kralj Bela IV. pravnim dokumentom iz 1220. godine.

Arpadovića iz 1222, a na koje su se pozivali i velikaški urotnici 1670. Sada više ništa nije stajalo na putu izgradnji habsburškog apsolutizma.

Za vrijeme kraljeva iz dinastije Arpadovića (od početka 12. do kraja 13. stoljeća) ban je redovito zapovijedao kraljevom vojskom pa čak i čitavom vojskom Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva u slučajevima da vladar nije osobno mogao voditi vojsku ili ako nije nekome drugome povjerio zapovjedništvo.

Tako govori o dolasku Hrvata, banu Ljudevitu (Posavskom), kraljevima Tomislavu Miovilu, Domagoju, Tomislavu, kralju rvatskomu, Krešimiru i Zvonimiru, nestanku vladara hrvatske krvi i dolazak pod vlast Arpadovića, opisuje bitku na Grobničkom polju, hrvatske velikaške obitelji Šubiće i Nelipiće, naveo je širi popis knezova i vlastele naroda slovinskoga, a iznad svega donosi podatke o uspješnim borbama hrvatskih junaka protiv Turaka...

Prevareni i očajni, proklinjući sve Mađare od Arpadovića do Hedervarija uputili smo se na Budimsku stranu.

Povijest Virovitičko-podravske županije započinje u vrijeme Arpadovića koji u 13. stoljeću osnivaju prve županije u Hrvatskoj kao nova administrativna područja.

Od dolaska Mađara u Podunavlje krajem 9. stoljeća., pa sve do pred kraj 13. stoljeća, bijaše Međimurje poprištem stalnih sukoba između ljutih neprijatelja i susjeda, Arpadovića i štajerskih gospodara grada Ptuja.

Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani.

U pravilu u udžbenicima povijesti tematska jedinica o dolasku Arpadovića u Hrvatsku i njihovoj vladavini započinje događajima nakon smrti kralja Zvonimira, a s uputom na ponavljanje i povezivanje teme o Zvonimirovoj vladavini i smrti.

ajstariji je sin bribirskog kneza Stjepka II., a po majci je u rodbinskoj vezi s kraljevskom dinastijom Arpadovića. [ 1 ] Rodio se oko 1245. godine.

Šubić iz plemena Šubića, kao primorski ban (oko 1273. godine), iskoristio borbu za prijestol između Arpadovića i Anžuvinaca i 1292./1293. stekao kao državinu (dominium) čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, kao i nasljednu vlast bana, a privremeno je podčinio i Hum i Bosnu.

Posljednji hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Arpadovića umro je 14. siječnja 1301. Bio je to Andrija III., s nadimkom Mlečanin.

Prvi pisani podaci sa područja današnje općine Stubičke Toplice datiraju iz davne 1209. godine, iz doba Andrije Arpadovića.

Šišićeva Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara dakle do 1102. objelodanjena je u prijevodu na njemački jezik Geschichte der Kroaten, Erster Teil (bis 1102), Zagreb 1917, te ju je Šufflay prikazao u »Pester Lloydu« iste godine 23. rujna, ali tu nema kritičke distance, nego zaključuje prikaz sljedećom ocjenom: »Jedna po mogućnosti objektivno napisana hrvatska povijest može djelomično umanjiti neprolaznu slavu hrvatske nacije, ali i dosta pridonosi uopćavanju spoznaje da izvan pragmatičkih sankcija, izvan zakona izjednačavanja sadašnjice i nasljednog prava Arpadovića daleke prošlosti postoje još druge, isto tako jake, iako još ne ustrajne veze, koje hrvatsku i ugarsku naciju nerazdvojivo povezuju jednu s drugom.

Izumire dinastija Trpimirovića, a hrvatski krajevi dolaze pod vlast Arpadovića koji donose nove načine vladanja (podjela na županije). 12. st.

Arpadovića (1205. - 1235.), još 1209. godine.

Mnogi su se izredali kao gospodari Krapine: kraljevi iz kuća Arpadovića i Anžuvinaca, grofovi Celjski, baruni Vitovci, kralj Matija Korvin i njegov sin Ivaniš Korvin, grof Juraj Brandenburški te obitelji Keglevići, Sekelji i Draškovići.

Iz doba dinastije Arpadovića u Hrvatsko-ugarskoj državi potječe darovnica kralja Andrije II. kojom 1210. splitskog kneza Domalda i njegove baštinike nagrađuje zemljom imenom Cetina i Triljem (« terram quandam nomine Zenitinam et Tril »).

Posljednji hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Arpadovića, Andrija III.

Zbog toga se, nakon smirivanja prilika u vrijeme Arpadovića, kraj između Save i Drave počinje nazivati Slavonijom, pa se shodno tome i njegovi stanovnici nazivaju Slavoncima (Slovincima).