U Modrušah su sjedela tri biskupa: rečeni Nikola, poslanik pape Pia II. k bosanskomu kralju Stjepanu Tomaševiću (1462.) i odlučan zaštitnik slovjenskoga jezika u službi božjoj; 6) zatim Antun Zadranin, bivši dvorski kapelan kralja Matije Korvina, i Krištofor rodom Dubrovčanin.

Varaždinska županija je početkom 2006. godine obnovila Husarsku gardu, legendarnu postrojbu ratnika-konjanika koji potječu još iz 15. stoljeća i pojavljuju se u vrijeme ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, koji je u drugoj polovici 15. stoljeća donio odluku da veliki feudi za vojsku daju svakog dvadesetog čovjeka (mađ. husz-dvadeset), po čemu su i dobili ime.

Treba spomenuti sliku na drvu mletačkog slikara Lazara Bastianija (umro 1512.) smještenu na čelnom zidu sakristije na kojoj su prikazane nebeska i zemaljska Crkva s povijesnim likovima poput Matije Korvina, pape Siksta IV. i Katarine Kosače.

Unatoč pojavama protumletačkoga raspoloženja u Poljicima (primjerice, djelovanje pristaša Matije Korvina sedamdesetih godina 15. st.), može se reći da je u drugoj polovini 15. st. došlo do zbližavanja Splićana i Poljičana i poboljšanja splitsko (mletačko) - poljičkih odnosa.

Za hrvatski je humanizam od iznimne važnosti djelatnost dvorskog humanističkog kruga oko kralja Matije Korvina.

Ukratko se, uz isusovce koji su vodili hrvatsku školu, treba prisjetiti i pečuških biskupa hrvatskoga podrijetla: Ivana Česmičkoga, rođenog 1434, poznatog i po latiniziranom imenu Janus Pannonius, pjesnika, prevoditelja i političara koji je uživao veliko povjerenje ugarskoga kralja Matije Korvina, zatim Sigismunda Ernuszta Čakovečkoga koji je krajem 15. st. gradu ostavio prvi renesansni spomenik u crvenom mramoru, te Jurja Klimovića koji je zaslužan za otvaranje prve pečuške tiskare g. 1773. i prve javne knjižnice...

Od tog će vremena, s izuzetkom vladavine Matije Korvina, kraljevska vlast sve više slabiti, što će, povezano sa stalnim turskim nadiranjem, dovesti do rasapa ugarskog, ali i hrvatskog kraljevstva i prelaska njihovih ostataka u ruke habsburške dinastije.

U ugarske i hrvatske poslove počeo se Maksimilijan odlučnije uplitati nakon smrti Matije Korvina.

Nekoliko godina kasnije, u ratu protiv Matije Korvina, Friedrich će osvojiti i Trsat.

Postajalo je sve očitije da je obrana od Turaka zajednički interes Hrvata i Habsburga, no djelotvorna protuturska politika Matije Korvina odgodila je za ne ko vrijeme potrebu ostvarenja njihovog saveza.

Na čelo pobunjenika došao je Matij Ivanić, član imućne pučanske obitelji, kojega su nazvali vojvoda Janko prema Sibinjaninu Janku iz narodnih epskih pjesama, zapravo erdeljskom vojvodi Janosu Hunyadiju, istaknutom borcu protiv Turaka i ocu kralja Matije Korvina.

Prema tim podacima Varaždinci imaju na to pravo, temeljem odluke još od kralja Matije Korvina.

Ispredao je kroniku svojeg vremena iz iskustva prikupljenog za boravka na dvoru kralja Matije Korvina, ugledajući se na antički uzor povjesničara Salustija, koji je u širini i miru raskošnih vrtova pisao o ambicijama Katiline i ratovima s Jugurtom.

Nikola Iločki (1471. - 1477.), nedinastički, doživotni knez Teočaka i ban Mačve, dobio je 1471. od Matije Korvina godine titulu kralja bosanskoga za kojom je žudio, uz banovine Hrvatsku i Slavoniju, kao i ključ svih gradova vranskog priorata.

U grobovima i oko njih pronađene su tkanine vezene zlatnim nitima, jednostavne kopčice, brončani prsten, novci iz vremena Matije Korvina, srebrni novac...

Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani.

O važnosti ove povelje, koja je gradu osigurala sve do 20. stoljeća autonoman gospodarski i društveni razvoj, svjedoče i predstavljeni njeni prijepisi iz kancelarija kralja Žigmunda Luksemburškog, Matije Korvina te zagrebačkog Kaptola.

Takve su zbirke Ivana Viteza od Sredne (1405. 1472.), ostrogonskog nadbiskupa i tajnika Matije Korvina, te zbirka od preko 1000 pisama Antuna Vrančića.

Kralj je oklijevao navaliti na Turke svom svojom snagom jer je čekao pojačanje od Matije Korvina i mletačke Dalmacije.

Splitskopoljički sporazum bio je ozbiljnije ugrožen jedino u sedamdesetim godinama 15. st., s pojavom pristaša hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina (1458. 1490.) u Poljicima.

Klanjec se po prvi put spominje 1463. g. u ispravi kralja Matije Korvina, a cesargradski posjed, već od I399.g.

Jedino je on, po njihovu sudu, mogao obuzdati plemiće i vratiti red kakav je po predaji postojao u vrijeme kralja Matije Korvina.

Zapisi novijeg doba nastanak svetišta svrstavaju u razdoblje između 1404. i 1470. godine, dakle u vrijeme Matije Korvina.

Srednjovjekovni gospodari bili su iz obitelji Gara, a prije 1500. godine Zmajevac je bio centar cijelog gospodarstva i nalazio se u vlasništvu Petra Gereba, rođaka Matije Korvina.

Dubrovnik je u drugoj polovici petnaestog stoljeća priznavao vlast ugarskih kraljeva Matije Korvina (1458. - 1490.) i Vladislava II.

Komentari su podijeljeni na 11 poglavlja u kojima se obrađuju događaji i znamenite ličnosti u razdoblju od smrti kralja Matije Korvina (1490.) do smrti pape Leona X. (1522.): dinastičke borbe nakon smrti ugarskog kralja Korvina, nadiranje Turaka na zapad, raspoloženje crkve i papa prema tadašnjoj Europi.

Poznatiji po svom latiniziranom imenu, Regiomontanus je (čuveni astronom i najistaknutiji matematičar tog stoljeća) nakon boravka na dvoru Matije Korvina i kratkotrajna boravka u Nürembergu, za Siksta IV. u Rimu radio 1475. na reformi kalendara, a sljedeće godine umro kao netom izabrani biskup Ratisbone.

Ako je Ilija Crijević (1463. ⠀ 1520.), uz Karla Pucića (1458.? ⠀ 1522.) najsjajniji pjesnik latinskoga ljubavnog pjesništva u starom Dubrovniku, više mislio na svoju Flaviju nego na zemlju u kojoj se rodio i iz koje je otišao u susjednu Italiju, njegov rođak ⠀ povjesničar Ludovik Crijević Tuberon (1458. ⠀ 1527.) u svome je monumentalnome djelu Commentariorum de temporibus suis libri undecim (Komentari o mojem vremenu u jedanaest knjiga, prvi put kao cjelina tiskano u Frankfurtu 1603.) dao kritički osvrt na događaje koji su potresali jugoistočnu Europu od smrti kralja Matije Korvina 1490. godine do izbora pape Hadrijana VI. 1522. godine i beskompromisno osudio i loše pojave u katoličkoj hijerarhiji (pri čemu je iskazao simpatije prema Ä esima i tolerantan odnos prema husitima), tako da su Komentari već 1734. dospjeli na Index librorum prohibitorum.

Za boravka kralja Matije Korvina u Zagrebu 1466. godine dodijeljene su cehovske privilegije postolarima te cehu krznara, užara i remenara.

Na ovom mjestu crkva se prvi puta spominje u jednom dokumentu kralja Matije Korvina iz 1489. godine.