Radoznalo Bakkar poče gledati susjedne grobove.

Bakkar se je vec mašio u džep, zamišljajući kakve ću isprike ovaj put čuti, ali je skužio da nije njegov mobitel.

Bakkar je mislio da su taj model osmijeha davno povukli iz uporabe.

Bakkar je poznaje cijeli njezin život.

Poslije sat vremena Bakkar i njegov brat ulazili su na groblje.

Prolazeći kraj brojnih spomenika i križeva Bakkar pomisli kako je život spoj sreće i nesreće, zadovoljstva i očaja.

Moram dalje bio je odlučan Bakkar.

Zapravo to više zvuči na krikove, pomisli Bakkar, okrenut leđima gledajući vreli odsjeja sunca na haubi njegova auta.

Ma samo ti treba netko tko će ti pomoći da pronađeš te tragove, odjeknuo je drugi glas, smiren i odmjeren, iza ledja onog cirkusantskog glasa... U tom trenutku Bakkar na trenutak stao pred izlogom na kojem se je odsijevalo jesenjsko zrelo sunce u zalazu.

Na trenutak je Bakkar zasto i pomislio nije mozda bolje da uzme tramvaj, ali osjetio je kao da ga netko povlači užetom naprijed, da nastavi pješice.

Vjerojatno je i on se često šetao ovom mojom misaonom stazom, neumorno je vezao Bakkar svoje misli u svojoj klonuloj glavi.

Ja, ja, isprike me ne zanimaju odgovori Bakkar, osvježavajući svoje misli u laguni uspomena na Brickovu odluku da više neće kročiti u crkvu.

Ufff.. - otpuhnuo je Bakkar, pokazaujući da počinje gubiti strpljenje.. - pa zato.... da bi se znao orijentirati u svijetu... ako ne znaš sto se događa tada ne možeš niti odlučiti ili postaviti se... eto, baš zato... Jednostavno ako ne čitam novine.. nisam u stanju orijentirati sebe.. razumiješ li sada?

U minutu - dvije Lora ukratko objasni Bakkru gdje je hrana, i još niz (ne) potrebnih sitnica, na koje je Bakkar dosadno i, glumeći poniznost, klimao glavom.

A, ništa posebno, čitam novine promrmlja Bakkar.

Da, Stella, - odgovori Bakkar ne skidajući pogled s članka.

Vidim da ste već spremni - dobaci Bakkar, prolazeći nezainteresirano kraj brata.

I od tog trenutka pustio sam ih na slobodu jer poslije riječi Putnik, kad je bio u pitanju Bakkar, uvijek je dolazila dobra i zanimljiva priča.

Jednom je Bakkar opisao one trenutke u njegovom društvu, kao trenuci i vrijeme snažne obuzetosti sobom, svemirom i istinom.

Bakkar, stasit, zastane, dopusti da ga okruži par trenutaka tišine.

Bakkar je zastao nakratko sa svojim pripovijedanjem, naslućujući putanju mojih misli i zatim nastavi: Te večeri, tokom razgovora, upitao sam ga, zanimalo me je, je li susreo Boga na svojim putovima i lutanjima?

I ja se nadam, zapravo ja znam da nije to bila priča za laku noć, jetko je uzvartio Bakkar.

To su bile njegove riječi koje sam zapamtio od te večeri, reče Bakkar, gledajući u vrhove svojih cipela.

Na to pitanje Bakkar nije odgovorio, pretvarao se je da nije čuo ništa, nadajući se da će Stella odustati od daljne konverzacija, obeshrabrena izostankom odgovora.

Bakkar nije znao da li da moli sam ili da predloži bratu.

Pa budeš ih čitala jednog dana, kad naučiš čitati, - odgovori Bakkar budući da je Stella baš krenula u prvi razred.

Stvarno mi nije jasno kako sam se mogao dopustiti da me brat na ovo nagovori i jo š k tome večeras, kad je sav normalan svijet negdje vanka mrmljao je Bakkar sebi u bradu dok je ubrzanim korakom savladavao kamene stepenice, poprilično izlizane neznanim koracima u magli prošlosti.

Ali... opet je Bakkar nastavio, dok je ponovno upijao njegove energične riječi.

Posljednjim naporima Bakkar napravi desetak korak i odloži kutiju ispred barake pokraj već brojnih sivih i neuglednih kutija različitih veličina.

Kao da sam nevidljivim užetom povezan s njom, pomisli Bakkar.