Biblijski pisac nije poznavao prirodne pojave i nastanak duge kao što mi to danas znamo.

Biblijski pisac se ne obazire na drugotne uzroke u lancu zbivanja, nego odmah sve pripisuje izravno Bogu kao stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga.

Kao što nije škrtario s pohvalama Salomonovoj mudroj mirotvornoj politici, njegovom graditeljskom umijeću i općenito njegovoj mudrosti, biblijski pisac imat će još manje razumijevanja za njegov nemoralan život, koji je od uzora mudrosti učinio utjelovljenje ludosti.

Nakon svakog dana u slikovitom opisu stvaranja biblijski pisac dodaje kao refren: I vidje Bog da je dobro

I ona želi navesti da je proces interpretacije nedovršen dok on ne rezultira u objavljivanju drugima ono što je biblijski pisac htio reći.

Kao što biblijski pisac na sve pojave ovoga svijeta i čovjekova života gleda ljudskim očima i očima vjere, poučen iskustvima koja stiče kroz život, tako gleda i na bolest i ozdravljenje.

Biblijski pisac pokušava samo odrediti u kojem se smislu ima razumjeti ta veza.

Njezinu prisutnost u životu ljudi biblijski pisac tumači teološki: bolest je jedna od onih sila koje su ušle u svijet kao posljedica grijeha (usp.

Biblijska istina jest da je Bog stvorio svijet, ali je to prikazano na način shvaćanja vremena u kojem je biblijski pisac živio.

Za pojavu bolesti u čovjekovu životu biblijski pisac vidi tri uzroka: đavao, Božji sud i grijeh.

Dakako, u biblijskom se kontekstu i bolest i smrt shvaća na poseban, teološki način: smrt na koju misli biblijski pisac nije fizička nego nadnaravna stvarnost, to jest smrt je konačni raskid svih veza s Bogom, a život je apsolutno prianjanje uz Boga i njegovu volju.« Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. »(Iv 11,26).

Biblijski pisac nam na to daje nedvosmislen odgovor.

Biblijski pisac opisuje kraljicu od Sabe kao vrlo bogatu, pametnu, lijepu i šarmantnu.

Već je biblijski pisac Knjige o Jobu pokušao dati odgovor: nije samo čovjekov grijeh uzrok bolesti, nego bolesti ovisi o mnogim naravnim, fizičkim uvjetima o kojim ovisi čovjek kao slabo, krhko, tjelesno biće.

Pogledaj, molim te, kako i biblijski pisac isti skup ljudi naziva narodom, pače i narodom izabranim i svjetinom.

Biblijski pisac historicizira dobrotu (Isusa) i igru zloće okolo dobrote i ljubavi.

Bez ovih vještina, vjerojatno ćemo izostaviti mnogo toga što nam je biblijski pisac htio poručiti a kroz nas i drugima.

19.53 sati Da sam ne znam koji već Biblijski pisac, sad bih reakao: ' Da vidimo što Duh progovara crkvama '.

Na osnovi načela jasnoće Pisma trebamo prihvatiti tekst u njegovom prirodnom smislu, dok ne postoji jasan dokaz da se biblijski pisac koristio slikovitim jezikom Na primjer, u Otkrivenju 1,7 gdje Ivan piše da Isus " dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko " (DF), kontekst ukazuje na stvarne oblake, a ne slikoviti prikaz " nevolja " ili neko drugo simbolično značenje.

Dobro, da se vratimo na psalam 114. A zgodno je to biblijski pisac opisao kad su otpočela Božja čudesna djela.

Uzaludno je (čitaj džabe, jalovo, beskorisno) govoriti o različitim prijevodima Biblije ako se ne gleda njen širi kontekst, odnosno ako se ne shvati ono što je biblijski pisac htio reći.

No ni to nisu bile zadnje granice s kojima bi se biblijski pisac zadovoljio.

Kako reče biblijski pisac; Oni pljuju i hule na ono što nerazumiju i ne žele da spoznaju, a na ono što po prirodi znaju u tom se raspadaju.

Biblijski pisac Nehemija kaže da je naredba o ponovnoj gradnji zidina oko Jeruzalema izdana ' ' dvadesete godine kralja Artakserksa ' ' (Nehemija 2:1, 5 - 8).

Napisana je nekih dvjestotinjak godina ranije, a u njoj biblijski pisac razmišlja nad svim onim što se dogodilo u progonstvu u Babilonu, kad je narod izgubio slobodu i pravo da ispovijeda svoga Boga.

Ali zanimljivo je primjetiti da je to Biblijski pisac povezao sa djelima Božjim koje je činio na svom narodu.

Dopustite redak iz psalma 114: ' Bregovi skakahu poput ovnova, i brežuljci poput jaganjaca. ' Dakle, tako je biblijski pisac vidio zemljotres.

Izlazak, tada biblijski pisac nema nakanu pisati povijest u modernom smislu, nego donosi objavu za čovjekovo spasenje, govori o Božjem zahvatu.

Biblijski pisac joj namjenjuje ulogu zavodljivosti i tako joj oduzima aureolu svetosti što je imala u poganskim epovima.

Služeći se povijesnim vrelima, živom vjerom i mudrošću života koja je nosila i iznjedrila narodni identitet, biblijski pisac oblikuje Mojsijeve govore kao živu riječ u kojoj se zrcali sve ono što je važno za Izraelovo držanje na vjetrometini različitih silnica, bilo onih iz poganskog okruženja bilo onih koje dolaze iz unutarnje potkupljivosti naroda i njegovih vođa.