Nastupila je kao solist u Mozartovom koncertu u C-duru (KV 467) uz orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca u riječkom Teatru Fenice, a u važnije nastupe ubraja solistički koncert u Hrvatskom društvu skladatelja u Zagrebu, nastupe na koncertima studenata Muzičke akademije u Guvernerovoj palači i dvorani Filodramatice u Rijeci i Vili Angiolini u Opatiji te nastup na koncertu Chopinovih minijatura u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Svečani koncert završit će veličanstveno kao što i pristoji ovako značajnom događaju - velikim Mozartom i njegovom veličanstvenom Jupiter simfonijom tj. 41. Simfonijom u C-duru.

Na programu su djela Muzija Clementija (Sonata u fis molu, op. 24 br. 2), Ludwiga van Beethovena (Sonata u C-duru, op. 53, »Waldstein«), dvojice turski skladatelja Ulvija Cemala Erkina (tri ulomka iz suite »Duyuslar«) i Turguta Pögüna (Fragments 1 praizvedba) te Franza Liszta (Mefisto valcer br. 1) i Georga Gershwina (Tri preludija).

Na programu su pravi biseri glazbe baroka: Sinfonia da L ' incoronazione di Dario RV 719, Koncert za dvije flaute u C-duru, RV 533, te Koncert za gitaru u D-duru, RV 93 Antonija Vivaldija, a u drugom dijelu Brandenburški koncert br. 3 u G-duru, BWV 1048 i Koncert za dvije violine u d-molu, BWV 1043 Johanna Sebastiana Bacha.

I dok je Serenada za gudače u C-duru, op. 48, kao svojevrstan most prema simfonijskoj glazbi izvorno pisana za gudački orkestar, Gudački sekstet u d-molu, op. 70, naslovljen Souvenir de Florence (Uspomena iz Firence), poput skladateljevih gudačkih kvarteta u sebi nosi tragove orkestralnoga načina mišljenja, toliko svojstvena Čajkovskom.

Koncertu za violinu i orkestar u C-duru Josepha Haydna Zagrebačka filharmonija izvela je uz smanjeni sastav orkestra bez dirigenta, jer je Shlomo Mintz svirao uglavnom leđima okrenut glazbenicima i nije ih dovoljno animirao za uspješniji zajednički nastup.

Nakon briljantnog Mozarta vrlo lijepa izvedba Vivaldijevog Concerta grossa u g-molu za dvije violine, violončelo i gudače br. 2, op. 3, RV 578 iz zbirke L ' estro armonico možda je ostavila mrvicu slabiji dojam, ali je zato Bachova Suita za orkestar u C-duru br. 1, BWV 1066 izuzetno kreativno prostudirana i interpretirana partitura.

Na sličan su način, a u prilici prvoga upoznavanja s Danskim simfonijskim orkestrom pri nacionalnoj radiostanici, odzvonile i izvedbe Schumannove 2. simfonije u C duru, odnosno uvertire Yrsa najistaknutijega danskoga romantičara Johanna Petera Emiliusa Hartmanna s početka koncerta.

Program je bio omeđen Chaconom u g-molu Henryja Purcella u redakciji Benjamina Brittena i Kvartetom u f-molu op. 95 (u obradi za gudače) Ludwiga van Beethovena, dok je središnji dio pripao glazbi Josepha Haydena, 52. Simfoniji u c-molu i Koncertu za obou i orkestar u C-duru.

Programe su sačinjavala standardna djela klasične glazbe, ali i ona koja zacijelo, obzirom na naše glazbeničke snage u Hrvatskoj. nikada ne bismo čuli u tako sjajnoj izvedbi poput Koncerta za violinu, glasovir i gudački kvartet, op. 21 Ernesta Chaussona, Preludija i Scherza za gudački oktet, op. 11 Dmitrija Šostakoviča, Kvinteta za glasovir, dvije violine, violu i violončelo u f-molu Césara Francka ili Okteta za četiri violine, dvije viole i dva violončela u C-duru, op. 7 Georgea Enescua.

Na početku programa čuli smo 3. suitu u C-duru (Preludij, Allemande i Gigue) za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha, koja je na marimbi poprimila zapanjujuće obrise u osebujnoj interpretaciji izrazito muzikalnog i senzibilnog Filipa Merčepa.

Lijep proljetni koncert s vrlo pitkim repertoarom (Moba Dešpaljeva oca Šime, Concertino za glasovir, udaraljke i gudače Brune Bjelinskog te Serenada u C-duru op. 48 Petra Iljiča Čajkovskog) trebao bi biti privlačan širim slušateljskim krugovima stoga je bilo iznenađujuće što je Svečana dvorana Sveučilišta bila manje popunjena negoli inače.

Kao solist u Koncertu za violinu i orkestar u C-duru Josepha Haydna i dirigent u jazz suiti Orašar slavnoga američkog jazz skladatelja Dukea Ellingtona te u briljantnom Koncertu za orkestar Béle Bartóka.

Posljednje djelo na koncertu bila je čuvena 41. simfonija u C-duru, KV 551, tzv. Jupiter simfonija Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Agogički pomalo ravno i s prenaglašenim uklonom u takozvanu povijesnu obaviještenost, protekla je i interpretacija Gudačkoga kvinteta u C-duru Luigija Boccherinija, dok će uvodna La Battaglia s ugođajem omiljene barokne pošalice na efektan način oslikati usporedne tonalitetne (ratne i ratničke) bitke Henricha Ignaza Franza von Bibera.

Moja glazba nikad nije bila avangardna, nikad nisam bio neki avangardist, što ne znači da pišem u C-duru.

U dobro posjećenu i ugodnu ambijentu pod vedrim nebom ti vrsni glazbenici izveli su dva reprezentativna djela klasične komorne glazbe: Kvintet za dvije violine, violu i dva violončela u C-duru Luigija Boccherinija s posebno šarmantnim završnim Rondom i Sekstet za dvije violine, dvije viole i dva violončela Johannesa Brahmsa.

Na programu će biti djela Henrya Purcella: Scenska glazba za dramsku predstavu Abdelazer, Josepha Haydna: 1. Koncert za violončelo u C-duru, Wolfganga Amadeusa Mozarta: Divertimento u B-duru KV137, Franza Schuberta: Quartettsatz u c-molu D. 703, Gustava Mahlera: Adagietto iz V.

Dok se spomenuta djela rijetko izvode, Koncert za violončelo i orkestar u C-duru, Hob.

Život posvećen glasoviru, kolegama glazbenicima, obitelji i nadasve mužu, uglednom skladatelju Bruni Bjelinskom, čije je skladbe najbolje i najvjernije interpretirala, okrunjen je svečanim koncertom na kojem je uz djela Wolfganga Amadeusa Mozarta (Sonata u C duru KV 330), Isaaka Albeniza (Sevilla), Enriqua Granadosa (Andaluza) i Manuela de Falle (Ples vatre) izvela upravo njoj posvećene skladbe Brune Bjelinskog (U proljeću i Proljetne igre iz 1959).

S prvom izvedbom dvanaest varijacija na originalnu temu u C-duru Albana Berga bili smo nazočni vrlo ranoj skladbi toga skladatelja još iz doba njegova studija kod Arnolda Schönberga u Beču, pa stoga, uz izvedbenu i skladateljsku zahtjevnost djela, obogaćena variranjima, mogli su se zaista u slijedu izvedbe zapaziti jasni utjecaji velikih skladateljskih uzora, poput J.

Snimao je za Z1 televiziju, radio RVG, radio Sljeme, a nekoliko puta je sudjelovao na HRT-u, u sklopu emisija Zvučnjak, Dobro jutro, Hrvatska i Majstori svirači (snimka koncerta iz Karlovca 2008.). 2008. godine izveo je 1. Klavirski koncert u C-duru L. van Beethovena sa Orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu i dirigentom Mladenom Tarbukom, a u ožujku 2010. izveo je Schumannov Klavirski koncert u a-molu uz Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Sašu Britvića.

Na programu će se tako naći Preludij, Largo i Fuga u C-duru BWV 545, Schmücke dich, o liebe Seele BWV 654, Fuga u c-molu BWV 575, Fuga u g-molu BWV 579, Fuga u G-duru (Alla gigue) BWV 577 u izvedbi Pavla Mašića, te Toccata u F-duru BWV 540/1, Erbarm ' dich mein, Herre Gott BWV 721, Herzlich tut mich verlangen BWV 727, Preludij i fuga u a-molu BWV 543 kao i improvizacija na B-A-C-H u izvedbi Ante Knešaureka.

Drugi dio večeri je ispunila Mozartova Misa u C-duru, zvana Krunidbena, za sopran, alt, tenor i bas, zbor, orkestar i orgulje.

Program koncerta činile su četiri orkestralne suite, koje je Bach napisao dvadesetih godina 18. stoljeća u Leipzigu: 3. suita u D-duru BWV 1068, 2. u b-molu, BWV 1067, 1. u C-duru BWV 1066 i 4. u D-duru BWV 1069.

Serenada u C-duru op.48 provela je publiku kroz ljestvicu osjećaja, od veselja, umjerenih plesnih nota, elegije pa sve do ponovnog veselja.

Neka djela, izdvojena iz filmskoga konteksta, gube vezu s filmom (poput Bacha, ili poput Njemačkog plesa u C-duru Franza Schuberta, koji se u filmu povezuje s nevinim igrama dječačića Bryana te s ozbiljnim društvenim igrama njegova oca Barryja), neka gube svoju satiričku oštricu (cavatina iz Seviljskog brijača Giovannija Paisiella nije odabrana samo zbog sličnosti s Mozartovim maršem iz Idomenea, nego i zbog veze s Beaumarchaisovim djelom, koje jasno upućuje da je vrijeme aristokrata prošlost) i djeluju bljedunjavo (Schubertov Klavirski trio koji nije povezan s treperavim likom Marise Berenson zahvaćene svjetlosti svijeća, kao da nije taj Schubert).

PROKOFJEV: SONATA u C-duru, op. 119

Preludij u d-molu Georga Böhma i dvije skladbe Johanna Sebastiana Bacha: Partitu u f-molu i Preludij i fugu u C-duru, koja je za razliku od prethodnih djela bila nešto tvrđi zalogaj i trebat će izvedbu još dotjerati.

Ona s jedne strane posreduju cjelovitost i osebujnost istodobnog zvuka svih pet instrumenata (npr. u Uvertiri Bachove Orkestralne suite u C-duru, BWV 1066 ili stavcima iz Piazzolline Suite Maria de Buenos Aires, Tangata Silfo y Ondina i Michelangelu 70).