Je li to tek preostatak kršćanske tradicije koji nema veze s onim što je Descartesu bitno?

U europskoj tisućljetnoj filosofskoj tradiciji koja prethodi Descartesu, zlo se shvaća kao ' ' ne-biće ' ', ono što zapravo nije, što je laž.

Ova materijalistička linija misli razvija se od Augustina, Bonaventure te se nastavlja preko Duns Scotusa, prema Descartesu i John Lockeu.

Ni ja ne znam puno o Descartesu, ali ne bih želio se baviti njime samo u plićaku kao što vi radite, već se zaista baviti njime.

Conti je možda razmišljao o izumljivanju jedne pseudoznanstvene ideologije za Englesku koja bi bila zasnovana na Descartesu, no bilo je posve jasno da to ne bi išlo jer je Venecija željela iskoristiti Englesku iznad svega kao oruđe koje će baciti na koljena Francusku u beskonačnim ratovima.

Švedska, nordijska država na Skandinavskome poluotoku, s oko 450.000 km 2 i nešto manje od 9 milijuna stanovnika, poznata je po kraljevskoj obitelji, glavnome gradu Stockholmu, visokom standardu, glasovitom izumitelju Alfredu Nobelu, automobilu »Volvo«, francuskom filozofu Renéu Descartesu, koji je preminuo i pokopan u švedskoj prijestolnici (kasnije su mu ostaci preneseni u Francusku), po tome što nema nepismenih, po šibicama, jakoj valuti - kruni, kugličnim ležajevima i još po brojnim drugim zanimljivostima.

Peter Sloterdijk u ovom djelu slika filozofske temperamente od antike do dvadesetoga stoljeća (riječ je o Platonu, Aristotelu, Augustinu, Brunu, Descartesu, Pascalu, Leibnizu, Kantu, Fichteu, Hegelu, Schellingu, Schopenhaueru, Kierkegaardu, Marxu, Nietzscheu, Husserlu, Wittgensteinu, Sartreu i Foucaultu), otvarajući time novi pristup majstorima mišljenja na Zapadu.

Što je ono vrijedno što pronalazim sam u Descartesu.

Svaka od tih je tvrdila, ali zbog različitih razloga, da se čovjekova inteligencija (sposobnost uma ili duše) ne može identificirati sa, ili biti objašnjena pod okriljem ljudskoga tijela. [ 2 ] [ 3 ] Najbolje znana verzija dualizma pripada René Descartesu (1641) i drži da je um neprotežna i netjelesna supstancija. [ 7 ] Descartes je prvi koji je jasno identificirao um sa sviješću i samosvijesti, te razlikovao ga od mozga, sjedišta inteligencije.

Kako god bilo, račun je prost, onaj ko s lakoćom tumači iskaz da istrčavanje otkriva tubitku izgubljenost u Se-ličnost i uvjerava da se tu radi o jednostavnoj stvari mora biti znalac totius philosophić, i od njega se neće tražiti ta neprijatna potvrda filozofske kompetentnosti kakvu predstavljaju objavljeni radovi o Platonu, Descartesu, Bergsonu ili Habermasu

rođen kao prvijenac u obitelji petra frana staya i ane vlajki; školovan na collegium ragusinum, isusovačkom učilištu za svećenički poziv u dubrovniku; nakon dolaska u rim postaje privatnim učiteljem na dvoru caserta-gaetani, a uz preporuku r. boškovića dodijeljen mu je arhiprezbiterijat crkve sv. jeronima te profesorom retorike u rimskom arhigimnaziju, sapienza; u svojstvu tajnika opsluživao je tri pape i obnašao najviše crkvene dužnosti često u prilikama da održava svečane govore kao vrsni retoričar; pisao je o alessandru farneseu; descartesu, newtonu i boškoviću, dokazujući uz književno i poznavanje prirodoslovnih, fizičkih i filozofskih tema; sve je svoje radove pisao epskim stilom (heksametrom); rukopisi se čuvaju u nsk; tijekom svoje blistave karijere zadužio je dubrovnik vjernom službom kao diplomat u službi domovini (između ostalog njegovom zaslugom je nastavljeno dubrovačko učilište i nakon ukinuća isusovačkog reda); epizoda o dubrovačkom potresu 1667. (dubrovačka velika trešnja), koju je majstorski oblikovao tiskana je u završnici četvrte knjige epa ' philosophiae... libri sex ', a potom uvrštena u pjesnički zbornik akademije ' degli arcadi ', a u 19. stoljeću prepjevana je na talijanski, njemački i hrvatski jezik.

Zanimljivo je istaknuti da su osnovni algebarski simboli kojima se danas uobičajeno koristimo stvoreni tek nekoliko desetljeća nakon Leonardove smrti, zahvaljujući Françoisu Vièteu (1540. - 1603.) i Renéu Descartesu (1596. - 1650.).

Za tri tjedna putovanja kapetan broda je o plovidbi i svemu što treba znati jedan kapetan broda zahvaljujući Descartesu naučio više nego što je on uspio naučiti tijekom cijelog svog dotadašnjeg pomorskog života.

Spomenut ćemo nekoliko njegovih znamenitih suvremenika: od matematičara tu su Fermat i Pascal; Shakespeare je umro kad je Descartesu bilo dvadeset godina; Descartes je za osam godina nadživio Galileija, a umro je kad je Newtonu bilo osam godina.

Filozofija religije posebno dolazi do izražaja u renesansnom razdoblju po Baruchu de Spinozi, Reneu Descartesu, Blaiseu Pascalu, Gottfriedu Wilhelmu Leibnizu, u prosvjetiteljstvu i njemačkom klasičnom idealizmu u djelima Anthonyja Ashleya Shaftesburyja, Eduarda of Cherburyja, Johna Tolanda, Matthewsa Tindala, Immanuela Kanta, Johanna Gottlieba Fichtea, Friedricha Wilhelma Josepha von Schellinga, Goerga Wilhelma Friedricha Hegela.

Tematizirajući početke novije filozofije i suglašavajući se s definicijom prema kojoj taj početak treba tražiti u Descartesu, Cassirer se usredotočuje na pitanje o ulozi jezika i filozofije jezika u onoj preobrazbi filozofije koja je rezultirala modernom.

Vodili su dubokoumne filozofske rasprave i Kristina se jako divila Descartesu.

Koliko mogu znati s obzirom na to da sve što stvarno znam (prema Descartesu) dolazi od introspekcije bilo koje drugo biće može vrlo lako biti stroj, ili automaton, koji samo simulira svijest.

Dualistička svijest je ona koja nebo i zemlju i čovjeka između dijeli na dva potpuno odvojena elementa: transcendentni duh (po Descartesu, res cogitans) i puku materiju, protežnost, propadljivu tjelesnost (res extensa).

Spawn kaže: dobro, ovo su možda glupa pitanja, ali... (ako je to točno, ne čini ti se da bilo kakav odnos prema moralu pati od ljudske nesavršenosti, jer našom " svjesnošću " određujemo granice dobra i zla.. ne bi li za čovječanstvo bilo bolje kad bi postojao neki izvanjski, samodostatan izvor apsolutnog dobra (Bog) koji će nam biti neka konstanta prema kojoj se ravnamo.. ovako, gledajući kroz nekakvu decartes-prizmu, sve se čini relativnim.. odnosno, čovjek je sam sebi mjera, i to mjera koja se mijenja ovisno o prilikama.. Nisu glupa pitanja, dapače, ta se pitanja nameću, pa tako su se nametala i Descartesu.

tu se ja malo gubim, morao bih se posvetiti descartesu. koliko se ja sjecam, on je isao prema onome da se o svemu moze sumnjati, ali koliko god sumnjao, shvatis da postoji svijest o toj sumnji u koju ne mozes sumnjati nikako. time ubija skepticizam sluzeci se njime.

Budući se ne može promatrati nešto neprotežno (kao što su, prema Descartesu, misli), ne može se tvrditi ni kauzalna ovisnost misli o fizičkim procesima.

Tek to što je svako varanje neka nesavršenost pa time suprotno pojmu savršenog bića, tek to osigurava Descartesu uvjerenje da razumske i osjetilne spoznaje nisu djelo nekog zlog duha.

Mislim da bi se prvo trebale iznijeti konkretne stvari o Descartesu, njegovom životu i učenjima da bi sve to tek kasnije mogli staviti u jedan kontekst iz kojeg bi isčitali dalje sve drugo.

Epikurejac Gassendi u šali se obraćao Descartesu pozdravom: »O duše« A Descartes bi mu odgovarao: »O tijelo« (3) No duša i tijelo ne ljube sami i odvojeno: čovjek, osoba, taj je koji ljubi kao jedno stvorenje sastavljeno od duše i tijela.

Iz tog sučeljavanja proizlazila je i proizlazi danas opasnost od dvostrukog redukcionizma: Descartesu je osobito na srcu kozmološko-antropološka dimenzija objave i vjere, koja riskira zapasti u racionalističnost vjere; dok je Pascal snažno prislonjen uz povijesno-eshatološku dimenziju objave i vjere, s rizikom da upadne u vjerski fideizam.

Ali ako ti se vježba, probaj Descartesu ili npr. meni.: D Po čemu znaš da postojiš?

Nije sasvim jasno otkuda Descartesu ta formulacija, ali za pretpostaviti je kako ju je sreo ili u djelima F.

U pismu Robertu Hookeu rekao je (dok je govorio o Descartesu koji je preminuo malo prije njegova rođenja): " Ako sam i vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova. ".

Iako su mnogi grčki filozofi govorili da je čovjek misaono biće, jasna, odlučna samosvijest i autonomija razuma, objavila se tek početkom 17. st. u francuskom filozofu Rene Descartesu koji je u procesu metodičke sumnje odbacio sve što je znao i vjerovao da bi pronašao, kako je vjerovao, temeljnu, Arhimedovu točku svijesti i spoznavanja: Mislim, dakle jesam Stari svijet je bio kao kružnica u čijoj sredini je stajala scriptura sacra i teolog-svećenik.