Nedavno je tiskan drugi dio priručnika o dijalektologiji - Hrvatska dijalektologija 2, u izdanju Golden marketinga - Tehničke knjige, s podnaslovom Čakavsko narječje.

Osobito je zainteresirana za jezik i književnost Hrvata u dijaspori, za tvorbu riječi u različitim idiomima, posebice u dijalektologiji, za komparativna istraživanja iz područja tvorbe riječi koja obuhvaćaju različite hrvatske mjesne govore u domovini i u dijaspori, za pitanja čakavske i hrvatske štokavske dijalektologije u cjelini, čakavske leksikografije, dijalekatne književnosti, za pitanja etnolingvistike, posebice za prikupljanje i analizu pučkih blagdanskih imena, te za jezik hrvatskih pisaca kroz stoljeća.

Iako sam slučajno imao prilike vidjeti djelo u rukopisu, kada sam prvi put primio u ruke knjigu (likovno veoma lijepo uređenu, što je vjerojatno zasluga tehničkoga urednika, lingvistice također bliske dijalektologiji dr. Dunje Brozović Rončević) pomalo sam ostao iznenađen da je to relativno tanka knjiga, u usporedbi s nekim drugim i novijim dijalektološkim rječnicima.

Međutim, kao što je spomenuto, u dijalektologiji je, kao i u nekim drugim strukama, moguća introspekcija, autoanaliza.

Za vrijeme boravka na Sveučilištu u Bukureštu baviti se proučavanjem romanske lingvistike, a posebnu je pozornost posvetio rumunjskoj povijesti jezika i dijalektologiji (pohađao nastavu kod akad. Alexandrua Rosettija i prof. dr. Jacquesa Bycka) te romanistici i hispanistici (nastava kod akad. Iorgua Iordana).

Danas mnogi ugledni lingvisti, poput Joška Božanića, ističu da su Dalmatinske riči nezaobilazan prinos hrvatskoj dijalektologiji.

Spominjem Stjepana Pavičića (kojega rad u Slavoniji i poslije u Lici nije dovoljno iskorišten u dijalektologiji), Milka Popovića (zainteresirana i za tvorbu riječi), Bratoljuba Klaića, Josipa Hamma, zatim Vasu Tomanovića i Jovana Vukovića.

Godine 1907. u hrvatskoj se dijalektologiji javio Stjepan Ivšić, koji je u velikoj mjeri obilježio noviji naš dijalektološki rad.

U svemu, doba od 1883. do 1914, razdoblje od Budmanijeve studije do Ivši ćeva upitnika, osobito je bogato u hrvatskoj dijalektologiji.

Od 1978. do 1980. radila je u Zavodu za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku, među ostalim na Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, na dijalektologiji s uvođenjem u terenska istraživanja i na onomastici.

Vrijedan je doprinos štokavskoj dijalektologiji, leksikologiji, frazeologiji, onomastici i akcentologiji, i to na hrvatskom i općeslavenskom planu.« Završit ću ovaj kratak prikaz Studenačkoga rječnika isječkom iz razgovora s autorom.

Trebat će još pet knjiga da ih objavimo, kaže Lorger, koji se filologiji, dijalektologiji i istraživanju dalmatinskog jezika vratio 1993. Te godine Lorger se latio istraživanja književnih djela nastalih na Jadranu i Mediteranu uopće, proučavanja brojnih rječnika, studiranja dalmatinskog, romanskog i neolatinskog govora, kojim se u dalmatinskim gradovima govorilo prije dolaska Mlečana, te obnavljanja znanja iz grčkog, latinskog i mletačkog.

Mr. Ante Selak, urednik, istaknuo je, opisujući značaj ovoga djela kako je došlo vrijeme da ovakve knjige budu besplatne i svima dostupne, a prof. dr. Marko Samardžija, koji je prije nekoliko dana dobio nagradu za znanstveni prinos slavonskoj dijalektologiji Šokačka rič, istaknuo je kako rječnici hrvatskoga jezika ne bilježe zavičajne govore, zato ovaj prvi veliki rječnik slavonskoga govora uvelike obogaćuje hrvatsku filologiju.

U dijalektologiji prijeko potrebna i neizostavna knjiga namijenjena studentima kroatistike, kao i svima zainteresiranima za dijalektološka pitanja.

Osobito je pridonio dijalektologiji i uspostavljanju prvobitne slike hrvatskih dijalekata, ističući pritom mjesto što ga je imalo »zapadnoštokavsko narječje« (O problemu ijekavskošćakavskog dijalekta, Dijalektološki zbornik 2, 1966).

Dosad su velike prinose hrvatskoj dijalektologiji ostvarili D.

Monografija Dalibora Brozovića Govor u dolini rijeke Fojnice svakako je jedna od najvažnijih monografija dosad u hrvatskoj dijalektologiji, mnogo je kao rukopis citirana u znanstvenoj literaturi, pa je sigurno korisno da je u cjelini objavljena nemalo godina (potkraj 2009.) nakon njena nastanka.

U tom prijepisu opisuje vinodolsku čakavštinu, te postavlja temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.

Tu već načinjemo pitanje našeg odnosa prema štokavskoj dijalektologiji i našem suvremenom jezičnom standardu, odnosa prema drugim jezicima utemeljenima na štokavštini (srednjojužnoslavenskome), no to je ipak jedna sasvim druga golema tema, i rekao bih također jedan od većih propusta naše filologije.

Pave i em, Stilistika u dijalektologiji (1973.), Slavische Akzentuation (1969.), Der akavivische Dialekt (1968.), Upotreba nepromjenjivih rije i u akavskim govorima (1971.).

Ovaj se jezikoslovac najvi e i najbolje prepoznaje u dijalektologiji.

Kako piše u Večernjem listu, pod vodstvom Organizacijskoga odbora u kojem su Ivo Pranjković i Marko Samardžija, tridesetak hrvatskih lingvista iz zemlje i iz inozemstva iznijet će sinteze o hrvatskom jeziku od početka 20. stoljeća do 1945. godine, te od 1945. do 2000. godine, zatim preglede o hrvatskoj naglasnoj, morfološkoj, sintaktičkoj i pravopisnoj normi, presjek stanja u hrvatskoj dijalektologiji (to jest proučavanju štokavskog, čakavskog i kajkavskog narječja, te hrvatskoj dijalektalnoj leksikografiji).

Hrvatski je dijalekatni pejzaž jedan od najbogatijih i najraznolikijih u slavenskoj dijalektologiji, a dijalekatna jezična baština, koja je bitnom sastavnicom hrvatskoga jezičnog identiteta, danas je znatno ugrožena u mnogim dijelovima Hrvatske, kao i na drugim prostorima gdje žive Hrvati.

Osim lijepe priče koju smo pokrenuli s Martinom Bertić i njezinim seminaskim radom o dijalektologiji (govoru u Bošnjacima), pitanja su nam postavljali i drugi posjetittelji web i facebook stranice naše općine.

Ovo će istraživanje, stoga, biti značajan doprinos hispanskoj sociolingvistici i dijalektologiji.

Dr. Ljiljana Stančić u svojoj ocjeni ističe kako je disertacija Zrinke Dodig, unatoč određenim propustima, po važnosti teme, a napose po solidnoj raščlambi jezičnih značajki vrijedan doprinos hrvatskoj dijalektologiji.

Kritički je izdao glagoljski " Vinodolski zakon ", gdje je opisao vinodolsku čakavštinu i potavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji. [ nedostaje izvor ] Prvi je upozorio na važnost hrvatskog naglasnog sustava za slavensku akcentologiju. [ nedostaje izvor ] Pregledao je Drobničev rukopisni rječnik, doradio ga i dopunio talijanskim značenjem riječi. [ nedostaje izvor ]

Nadamo se da ć e uskoro svjetlo dana ugledati i tre ć i dio dijalektologije (kajkavsko narje č je) pa ć e se mo ć i izre ć i zaklju č ni sudovi, ali i otvoriti rasprave o sveobuhvatnoj hrvatskoj dijalektologiji profesora Lisca.

Ubrzo je, međutim, vodstvo preuzeo novi naraštaj lingvista predvođen Pavlom Ivićem, koji je zarana primjenjivao strukturalističku (a i generativnu) metodu u dijalektologiji.

Naravno, to ne znači kako njihovu radu ne bi bilo ozbiljnih primjedbi, a u tom svjetlu poučan je primjer Dalibora Brozovića, koji je znatnim dijelom prihvaćao Ivićeva učenja, ali su i njegove drugačije koncepcije bile česte, u dijalektologiji poglavito zasnovane na što bolje odmjerenu doziranju genetskih i strukturalnih kriterija u klasificiranju srednjojužnoslavenskih dijalekata i uopće dijalekatnih idioma.