Autor je inače povjesničar, u filologiji dakle laik.

U takvim se prilikama u hrvatskoj filologiji na početku XX. stoljeća pojavio Marijan Stojković, autor kojega s pravom možemo nazvati filologom, jer se osim za hrvatski jezik i njegovu prošlost zanimao za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i crkvenu povijest, za književnost, narodoznanstvo i folklor, za uređenje školstva.

Uz to što je kao obrađivač predano radio na Akademijinu Rječniku, objavio je nekoliko jezikoslovnih radova (u Jeziku, Filologiji, Radu JAZU).

Jednoga tipičnoga za hrvatski književni jezik i književnost, koji su, prvo, imali svoj kontinuitet od srednjega vijeka pa je taj kontinuitet hrvatskoj filologiji bilo prirodno čuvati u jezičnim priručnicima, gramatikama i rječnicima, i koji su, drugo, imali stalni dijalog među narječjima i drugoga procesa, tipičnoga za situaciju u Srbiji, gdje se srpski književni jezik na kraju nije standardizirao na osnovama na kojima se počeo standardizirati u 18. stoljeću, nego je raskinuo svezu s tom baštinom, i nije imao potrebe za otvorenošću prema drugomu narječju (prizrensko-timočkomu ili torlačkomu).

Objavljivao je eseje, crtice, humoreske i satire u Kerempuhu, Paradoksu, Hrvatskom tjedniku, Ličkoj reviji, Hrvaskoj reviji, Hrvatskom slovu, Pedagoškom radu, Umjetnosti riječi, Jeziku, Filologiji, Maruliću, Kritici, Senjskom zborniku, Našim ognjištima, Listu, Dostignućima, Vjesniku, Čakavskoj riči

Akademik Vuksanovi ć tako piše danas, s Vukovom datacijom, danas, dakle 1836. a ne 2011, kako bi još jednom potvrdio da je dobar i, o č ito jest, i marljiv đ ak škole koju je u srpskoj lingvistici i filologiji utemeljio Vuk Stefanovi ć Karadži ć inauguracijom svojeg znamenitog znanstvenog na č ela Srbi svi i svuda.

Valja naglasiti da je lingvistici jezik objekt istraživanja, a filologiji je sredstvo istraživanja.

Nažalost, takvi su primjeri u hrvatskoj filologiji iznimno rijetki, dobrih je polemičara malo, prečesto se u polemikama gubi iz vida bit spora, predmet o kojemu se raspravlja, pa i zašto se o njemu raspravlja.

Na stranu cinizam kad su u pitanju kvalitetnih uradci (uraci?) u klasičnoj filologiji, još uvijek najviše volim brojati, nabrajati, popisivati te zatim popisano i nabrojeno trančirati.

U knjigu sam unio i tekst o Anti Sekuliću kojega ne možemo ubrojiti u Slavonce, ali možemo u Panonce, i koji po duhu i tematici pripada našoj ravničarskoj filologiji.

Jedna je posvećena konzervaciji i restauraciji keramike, druga mozaicima, treća klasičnoj i n ovovjekovnoj latinskoj i grčkoj filologiji i povijesti antike na hrvatskoj obali.

Zanimljiviji je prilog Ivana Lupića, čini se, nove zvijezde u hrvatskoj filologiji.

Kod Frana Miklošića studiraoje u klasičnoj filologiji i starocrkvenoslavenski.

Pozivaju se izlagači i izlagateljice da predstave svoja istraživanja iz sljedećih područja: teorije mitova, istraživanja indoeuropske i praslavenske mitologije u hrvatskoj filologiji, etnologiji i folkloristici, mitska matrica narodnih običaja i vjerovanja, preuzimanje mitoloških motiva u književnosti, mitska botanika i animalistika, mitske i urbane predaje, mitovi svakodnevice i mitovi u masmedijima, ljubavni mitovi, globalizacijske i antiglobalizacijske mitske projekcije, politički mitovi postsocijalizma, etnomitovi i dr. Prvi poziv za sudjelovanje podrazumijeva razmatranje što većeg spektra tema koji će se oblikovati uz pomoć vaših prijedloga.

Kad je došao u Beč, redovito je pratio sva zbivanja u hrvatskoj filologiji, a u nekoliko se navrata (npr. u prikazu i polemici oko Rječnika hrvatskoga jezika) u njih izravno uključio.

Zamoljena da pojasni razlike između srpske i hrvatske ćirilice, dr. Šimić je naglasila: »Prema koncepciji filologije 19. stoljeća, čije posljedice osjećamo do danas, sve što je pisano ćirilicom pripada srpskoj filologiji, a ono što je pisano glagoljicom hrvatskoj.

Zato je u molbi naglasio želju da bi najvolio učiti matematiku, ali posvetio bi se i historiji i filologiji ako je time uvjetovana potpora da uzmogne polaziti barem koje od predavanjâ o predmetu za koji je bio rođen.

Time je otvorila mnoga pitanja i omogućila nove uvide, te dala velik prinos ne samo kroatisičkoj struci već i filologiji uopće ", kazao je Katičić.

Hrvatska ćirilična baština u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji

Iz svoje osnove koja se je nalazila u socijalnoj antropologiji i filologiji, historizam se raširio u sve socijalne znanosti: pravo, etiku, politiku, sociologiju, ekonomiju, povijest i filozofiju.

Danas, zahvaljujući što filologiji, što psihologiji, a što psihoanalizi, znamo da je Boswell patio od hipohondrije i da je njegov strah od razobličenja samo metafora za ono što radije nazivamo gubitkom kontrole nad vlastitim životom.

Kako se navodi, profesor Šojat ostavio je dubok i zapažen trag u hrvatskoj filologiji, a svi koji su poznavali poštivali su njegov uzoran ljudski i znanstveni lik koji će im zadugo ostati u uspomeni

Uda-ljivši se od matice tzv. akademske tradicije u filozofiji, a isto tako od utrtih putova u klasičnoj filologiji (svojoj struci), Nietzsche je svoje izazovne misli iskazivao fragmentom: pretežno u kraćem eseju i aforizmu, ili u poetskim tekstovima (među kojima je njegovo najpoznatije djelo, velika poema Also sprach Zarathustra, 1883 - 85), tako da je po izrazu i generičkim sklonostima srodan tradiciji romantičke esejistike i poezije.

Filološko strahopoštovanje izaziva izdanje koje je i važan događaj u novolatinskoj filologiji srednje i istočne Evrope, i u evropskoj novolatinskoj filologiji općenito.

U narednim se godinama Jacob gotovo u potpunosti okrenuo filologiji pa je rad na svim kasnijim izdanjima zbirke (odabir i uređivanje tekstova, pisanje predgovora, itd.) u najvećoj mjeri potpao pod Wilhelmovu nadležnost (usp.

Izdanje je nedvojbeno vrijedan prinos našoj klasičnoj filologiji i književnoj znanosti uopće, nužan preduvjet za dalje proučavanje Benešina teksta te silan poticaj za priređivanje drugih rukopisa hrvatskih latinista.

Ti bio ovdje raspravljao o filologiji u smislu da zaključiš da je Kristijan ustaša, ha, ha

Trebat će još pet knjiga da ih objavimo, kaže Lorger, koji se filologiji, dijalektologiji i istraživanju dalmatinskog jezika vratio 1993. Te godine Lorger se latio istraživanja književnih djela nastalih na Jadranu i Mediteranu uopće, proučavanja brojnih rječnika, studiranja dalmatinskog, romanskog i neolatinskog govora, kojim se u dalmatinskim gradovima govorilo prije dolaska Mlečana, te obnavljanja znanja iz grčkog, latinskog i mletačkog.

Pripremajući se dugo i temeljito za tako težak posao, Katičić je u nas udario temelje »filologiji bez tekstova«, tj. filologiji koja se mora služiti rekonstrukcijom teksta i konteksta.

No zato me, nagrađenika blizinom vječnosti, danas prožima veseo osjećaj da sam se oslobodio stega svakodnevice, da se mogu slobodno posvetiti filologiji i književnosti, a svakodnevica je, jednostavno rečeno, svom svojom tvarnošću i stvarnošću nepresušno vrelo meni prvih obavijesti.