Izazovni su već sami naslovi polustoljetnih zakonika koji zrcale postkoncilsku Crkvu (o dogmatskoj biti Crkve, božanskom ukazanju, liturgiji, ulozi Crkve u modernom svijetu); tu su i dekreti (o medijima, ekumenizaciji, istočnim katoličkim crkvama, biskupovim zadacima, obrazovanju svećenstva, obnavljanju crkvenih redova, ulozi laika u Crkvi, svećeničkim zadacima i misijama) te deklaracije (o kršćanskom obrazovanju, odnosima s ne-kršćanskim religijama i o slobodi vjere).

Da i ne govorimo o dogmatskoj zaokruženosti zrelog Staljina.

Sve to u cijelosti i u pojedinostima, što je u ovoj dogmatskoj konstituciji određeno, prihvatiše oci Svetoga sabora.

Tako piše u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi proglašenoj na Drugom vatikanskom koncilu.

Da se razumijemo, nije riječ o dogmatskoj ili metafizičkoj kategoriji istine, nego upravo o nit suptilne istine koja proizlazi iz igre svijeta i zemlje.

Rubrika Iz riznice II. vatikanskog koncila posvećena je dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium.

Na II. vatikanskom koncilu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« snažno je, premda ne bez dvoznačnosti naglašen kolegijalni karakter učiteljstva i međusobna povezanost pape i ostalih biskupa (LG 22).

Polazište za govor o »objavljenom moralu« nije klasični i uobičajeni govor, nego se temelji na nauku II. vatikanskog koncila, i to njegovoj dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi »Dei Verbum«.

Relativno čestim prizorima obnaženih mladića, međusobnih muških poljubaca i povremenim prikazima djelića homoseksualnih snošaja vjerojatno se željelo upozoriti (i) na mušku diskriminiranost u medijskoj prezentaciji fizičke ljepote, koja je u naše doba gotovo isključivo rezervirana za ženski spol, da bi onda taj čelični mit o ljepšem spolu, kakve li ironije, u dogmatskoj feminističkoj svijesti bio osuđen kao tobože najveća diskriminacija žena.

To katoličko shvaćanje jedinstva Crkve je divno izraženo riječima u dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium«: »Snagom toga katolištva, pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i cijeloj Crkvi, tako da se i cjelina i pojedini dijelovi jačaju pomoću svega što jedni drugima priopćuju i rade za potpuno jedinstvo« (LG 13).

Krist ju je »u ovome svijetu ustanovio i uredio kao društvo«, piše u dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« (LG 8) Drugoga vatikanskog koncila.

Tako su se saborski oci dotakli i redovnika, i to u dogmatskoj konstituciji o Crkvi ' Lumen gentium ' (21. studenog 1964.).

Nažalost, agnosticizam, ateizam, dekadentni anarhizam koji se nude kao alternative samo su druga strana iste medalje nepostojanja istinskog duhovnog vodstva u Zapadnim civilizacijama uslijed zaglavljenosti u ritualnoj i dogmatskoj religiji kršćanstva.

Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum o božanskoj objavi kaže: Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni - vođeni svjetlom Duha istine - svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire (DV 9).

5. Humanizam je odgovor na raširenu potražnju za alternativom dogmatskoj religiji.

Drugi vatikanski sabor uči u Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum: »On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje« (br. 4).

U izjavi (10) su episkopi iznijeli: Strahujući, kako je to prirodno za Pravoslavca, od mogućnosti jednog Zapadnog ili drugog ne-pravoslavnog utjecaja, đakon Lav Puhalo je otišao u suprotnu krajnost i proturječi jednom broju naučavanja koja su već dugo prihvaćena u pravoslavnoj dogmatskoj teologiji.

Tako na primjer, plašeći se da bi možda naučavanje o mitarstvima bilo povezano sa latinskom doktrinom o Čistilištu, on skoro da ne ostavlja mjesto za ono što je u pravoslavnoj dogmatskoj teologiji nazvano posebnim sudom stanje duše nakon smrti đakon Lev Puhalo predstavlja kao potpunu nesposobnost da funkcionira u bilo kojem smislu kako on razumije stvar, nakon napuštanja tijela, duša se nađe u stanju gluhog i slijepog počivanja takav koncept dušhe odijeljene od tijela ni najmanje ne odgovara pravoslavnom konceptu.

Citira se u svim djelima o dogmatskoj teologiji.

Tako nas uči i Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji »Lumen gentium« u kojoj se ističe da svi Kristovi vjernici trebaju »ispravno ravnati svojim osjećajima, da ih ne bi upotreba stvari ovoga svijeta i privezanost uz bogatstvo nasuprot duha evanđeoskog siromaštva odvratila od nastojanja oko savršene ljubavi« (br. 42).

Samo, znaš, malo sam zahrđao pameću za one visokoumne špekulacije, pa se nekako bolje snalazim u duhovnoj nego dogmatskoj teologiji.

Prema Klasiću upravo je on omogučio da te ideje isplivaju na površinu i postanu dominantne u tadašnjoj jugoslavenskoj dogmatskoj žabokrečini.

Kad je riječ o katolicima, za njih je mjerodavno ono što je rečeno u Dogmatskoj konstituciji Radost i nada II. vatikanskog sabora, naime da su radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našeg vremena i njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe.

Stoga bi u budućim diskusijama s predstavnicima tih Crkava trebalo više isticati i provoditi ono što je zapisano u Dogmatskoj konstituciji o Objavi »Dei Verbum« II. vatikanskog sabora: da učiteljstvo nije iznad riječi Božje, nego joj služi »učeći samo ono što je predano« (DV 10).

To se uvjerenje temeljilo upravo na promišljanju II. vatikanskog sabora koji u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« u br. 23 ističe sljedeće: »Pojedini su pak biskupi vidljivo počelo i temelj jedinstva u svim posebnim Crkvama oblikovanim na sliku opće Crkve, u kojima i od kojih je sastavljena jedna i jedina Katolička Crkva.«

" Utvrđeno je da je sam naziv karizmatski teološki upitan te je stoga potrebno drugačijim imenom nazivati takva okupljanja, a zaključeno je da će biskupi o tome progovoriti u jednom opširnijem dokumentu koji će obuhvatiti te pojave u cjelini, u njihovoj dogmatskoj, eklezijalnoj i antropološkoj dimenziji. "

Naravno, Burke je poznat po svojoj dogmatskoj krutosti.

Prema katoličkom kanonu, to jest popisu priznatih i službenih knjiga, Sveto pismo sadržava 46 biblijskih knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta; znači, ukupno 73 knjige, a o svemu više pročitajte u dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi »Dei verbum« Drugoga vatikanskog koncila, koji kao vjernik morate prihvatiti.

U dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« opisuje se univerzalnost Crkve u obliku pluralnosti, to će reći da se Crkva ne razumijeva uniformno nego pluriformno (LG 13).

Inače, filozofija kao filozofija načelno isključuje samo nemišljenje, posebno u njegovoj ideološkoj i dogmatskoj formi.