Dostojevskoga i na u Marinkovića vječnoj pozadini Shakespearea u tom dvostrukom preokretanju zbivanja i njihovih znčenja osjetiti intenzivnu, samilosno podrugljivu, duhovito nadmoćnu, obrambeno ironičnu, bolnu nazočnost Ranka Marinkovića.

Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima.

To naglašava i Veliki Inkvizitor Dostojevskoga kad piše: umjesto da gospodariš savješću, došao si da je produbiš još više; umjesto da ograničiš slobodu ljudi, došao si da proširiš još njihov vidik... tvoja je želja bila da oslobodiš ljude za ljubav

Prevodi Balzacovu« Eugeniju Grandet »i pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest« Bijedni ljudi »(1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova.

U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela:« Zločin i kazna »(1866.), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova nadčovjeka;« Idiot »(1868.), u kojem je Dostojevski dao kristoliki lik kneza Miškina, kao i realistički implicitni komentar o propasti neuvjetovanoga dobra u sekularnom svijetu;« Bjesovi »/ »Demoni »/ »Zli dusi »(1872.),« najdostojevskijevski »roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičkoga nimbusa u ruhu političkoga romana;« Mladić »/ »Žutokljunac »(1875.), rusku inačicu njemačkoga odgojnoga romana, koji karakteristično vrije kaotičnim događajima i ne vodi, poput Bildungsromana ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo,« Braća Karamazovi »(1881.), formalno o patricidu u obitelji s ocem i trojicom braće, no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći je pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom« Braća Karamazovi »i završavaju.

Ako su čitali Dostojevskoga naišli su na rečenicu da je ruka koja daje iznad ruke koja prima.

Rođen mrzilac i zavidnik radi svoje nepopravljive inferiornosti, rođen intelektualni i etični parija, naš mladenac, kao neki junoše Dostojevskoga, se tješi nekom filozofijom praktičnog nihilizma, negacijom svega i svačega () Kao ideal nesposobnosti uvjerava kako nije impotentan sebe radi već zbog ovih sitnih, nekulturnih prilika u našoj domovini. (Matoš o Kamovu)

Oslonivši se na Freuda, Nietzschea i Dostojevskoga, H. traži izlaz iz osobnoga kaosa i podvojenosti u romanu Stepski vuk (Der Steppenwolf, 1927), svojevrsnome psihoanalitičkom dnevniku.

U ruskoj književnosti, kaže Woolfova, pisci tako različiti poput Dostojevskoga, Tolstoja i Ä ehova, usredotočuju se na priču o duši: ÂťTe priče uvijek nam pokazuju afektaciju, pozu, neiskrenost ⠀ neka je žena uletjela u lažan odnos; neki je muškarac zastranio zbog neljudskosti svojih okolnosti ⠀ duša je bolna; duša je izliječena; duša nije izliječena.

Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće.

Mnogi su kritičari u temeljima djela Dostojevskoga skloni prepoznati petparačke kriminalističke romane, ali grandioznom obradom sa svim psihološkim i etičkim implikacijama uzdignutim u sam vrh svjetske književnosti.

Znači, opasnost dolazi od marginaliziranih, siromašnih i očajnih, najvećih gubitnika tranzicije, koji ne shvaćaju poruke esdepeovskog vodstva, što se ponekad izriču na engleskom.« Bijedni ljudi »Dostojevskoga glasat će za LS.

U Parizu sam, još kao student, gledao Demone Dostojevskoga u adaptaciji i režiji Alberta Camusa, koji govore o budućnosti totalitarizma, i to je bila čudesna predstava.

Većina je romana Dostojevskoga smještena u tmurno ozračje velegradskoga podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnoga romana i crnih kronika (ubojstvo, očeubojstvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo " prokletih pitanja ": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada.

No, likovi Dostojevskog su često i niže od običnih ljudi, katkad upravo animalni, ali u trenutcima ekstaze dosežu i prelaze razinu anđela, pa je ta dvostruka optika jedna od tajni uzbudljivosti djela Dostojevskoga: istodobno niže od životinje i više od anđela, njegovi arhetipski raskoljeni junaci zrače duhovnom vitalnošću koja je temelj metafizičke i spiritualne naravi.

Na citatnim varijetetima Malko č je izgradio izvrsno komponiranu i uzbudljivu pripovijetku Romeo i Liputin (nomen est omen; Malko č ina č e rado, uvijek funkcionalno, poseže za književnom tradicijom, kao što je u ovom slu č aju posudio imena iz djel â Shakespearea i Dostojevskoga.

Roman Braća Karamazovi posljednji je roman Dostojevskoga, a prema mnogima i ponajbolji.

Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je autor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo - kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića.

S vlastitim kazalištem Pandur.Theatres napravio je prije Tesla Electric Company dvije predstave - Hazarski rječnik po romanu Milorada Pavića 2002. u Sloveniji i Srbiji te Sto minuta po prozi Dostojevskoga u Madridu.

Dostojevskoga u režiji Ivana Popovskoga s izvrsnim Franom Maškovićem u glavnoj ulozi koji predočuje pseudopovijesnu shizofrenizaciju stvarnosti), iako utemeljena na prepletu gavelijanske suigre i čehovljanske glume, zahvaljujući sjajnom redateljskom vodstvu, u mikrosegmentima marionetizacije joneskovske i naše svakodnevice, u drami o mladom invalidu predočuje i elemente kabaretskih začudnosti u mikromimici i mikromizansceni brisanja obiteljske sreće (npr. dugo držanje u ruci rođendanskoga balona, namještene obiteljske fotografije, prostorne praznine, sablasna otvaranja vrata, Bakine teatrabilne laži) izvrsnoga glumačkoga ansambla s blistavom ulogom Doris Šarić Kukuljica.

Dostojevskoga koji se izvodio na način blistave igre svjetla i zvuka s akrobatski i plesno virtuoznim glumcima (poput Livija Badurine, danas člana HNK-a u Zagrebu, koji se isticao među njima) u maštovitim promjenama prizora i predočavanju neugasla sjaja minulih epoha, što je raskošnom maštovitošću u ono vrijeme imalo i međunarodni odjek.

Sličnu važnost i utjecaj kao što u mnogim kazališnim izvedbama Shekespeareovih drama u našem vremenu ima Poljak Jan Kott (od Brookove režije Kralja Leara do Kunčevićevih režija kraljevskih kronika u GDK Gavella sedamdesetih godina) tako u pogledu djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga danas ima Rus Mihail Bahtin koji je sa svojim tematiziranjem karnevalizacije i polifonoga monologa u poetici Dostojevskog unio novo svjetlo u interpretaciju velikoga pisca.

Tijekom 1860 - ih u još je nekoliko navrata posjetio Europu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela obiteljski mir i sreću, postala majkom njegove djece (u Rusiji još žive direktni potomci Dostojevskoga, i to u bijednim materijalnim okolnostima u koje su ih bacili komunistički totalitarizam i posljedice kapitalizma nakon raspada SSSR - a) te ga odvikla od kockarske ovisnosti.

Lice naratora⠀ Dostojevskoga ima mnogo toga zajedničkoga s njegovom gorko samoproturječnom kreacijom ⠀ Âťpodzemnim čovjekomÂŤ.

Ipak, u tom tekstu pisac izbjegava fikcionalna uokvirenja, ili prije, on pretvara sebe, Fjodora Dostojevskoga, u Âťrusku osobnostÂŤ par excellance.

Dostojevski ustrajava na tome da to nije njegova osobna poetska koncepcija, nego Âťprirodni zakonÂŤ. (Popularna sovjetska pjesma iz 1950 ⠀ ih godina o slobodi Âťda se nema milijunÂŤ, čini se neduhovitom parfrazom Dostojevskoga. ÂťBiste li voljeli imati milijun? ÂŤ, ironično insinuira pjevač. ÂťNeÂŤ, odgovara on, kao odjek pretpostavljenoga odgovora sovjetskoga naroda. ÂťBiste li voljeli na Mjesec? ÂŤ ÂťDa.ÂŤ To je možda nešto nategnuti primjer drugoga sna o Âťživotu negdje drugdjeÂŤ, stotinu godina nakon Dostojevskijevih ÂťBilježakaÂŤ.)

Piše o predstavi Idiot prema romanu Dostojevskoga.

Misliš li da su ljevi č ari nastrojeni poput Dostojevskoga zato što vole ljudski rod kao apstrakciju, a ne vole same ljude?

No, sjetivši se misli nekih drugih autora iz područja npr. sociologije znanja, i to poglavito Karla Mannheima, suzbio sam taj šok i donekle racionalno sagledao zašto sam se zapravo užasnuo na taj silni sadizam u pisanju Dostojevskoga.

Međutim, povodeći se za mnogim moćnim likovima romana Dostojevskoga, Ivan će s obzirom na pozicije brata Aljoše pokazati velikodušnost i posve mu se približiti.