Dreyera), a po povratku u dvorac očekuje ih neugodan brzojav kojim ih mudro rukovodstvo zbog neuspjeha cjelokupne operacije poziva na hitno liječenje u Moskvu.

U zadnjem je semestru svog studija Jarmusch posjetio Pariz te preko arhiva Cinematheque Francaise upoznao svjetsku filmsku baštinu o kojoj je do sad samo čitao oduševili su ga Japanci Imamura, Ozu, Mizoguchi, ali i europski redatelji poput Bressona i Dreyera.

U Filmskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda (1990.) za Dreyera piše: Odlikuje se nizom impresivnih sekvenci ostvarenih pokretnom kamerom, funkcionalnom kompozicijom kadrova i slikovitim dekorom.

U Dreyera se zamjećuje sklonost poniranja u religijske sadržaje i prikazivanje patnji i stradanja ženskih likova.

Iste godine, prikazan je sanjivi horror film Vampyr (1931), danskog pisca i režisera Carla Theodor Dreyera.

Tarantino je pritom (bio) omiljenija meta od von Triera, a razloge nije teško odgonetnuti Amerikanac bez formalnog obrazovanja, čija se slikopisna erudicija dominantno zasniva na ultraintenzivnom neselektivnom gledanju filmova svake moguće provenijencije, a ne na strahopoštovanju spram teorijskih autoriteta, lakša je meta nego strogi Europljanin sa sveučilišnom diplomom koji se referira na ekspresionizam, Dreyera i Tarkovskoga.

Nitko pritom i ne spominje možda i najuspješniji pokušaj na tom polju Medeju po Euripidu i scenariju Carla Theodora Dreyera (1899 - 1968), koji je Preben Thomsen prilagodio redatelju Larsu von Trieru.

Prošle su godine između ostalih mogli vidjeti Ivanu Orleansku Carla Theodora Dreyera iz 1928. godine, Pandorinu kutiju Georga Wilhelma Pabsta snimljenu 1929., Svjetla velegrada Charlie Chaplina iz 1931., edukativne filmove Birtija (1929.) odnosno Grješnice (1930.) koje je književnik Joza Ivakić snimao za potrebe Škole narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara te filmove Zastajkivanje (1967.) Hrvoja Turkovića, Otok (1963.) Tomislava Radića, Doručak (1986.) Gorana Dukića, The World of Coca-cola (1992 -) Alana Bahorića odnosno Kuda idemo ne pitajte (1966.) i Tomislav Gotovac (1996.) Tomislava Gotovca, snimljene u Kinoklubu Zagreb, a jednako je zanimljiv i kvalitetan program pripremljen i ove godine.

Mannov film zapravo je suvremena žanrovska verzija velikih filmskih meditativaca i metafizičara, od Dreyera preko Bressona do Antonionija, tj. nešto što u Hollywoodu nikad ne bi očekivali.

Tako se poput Dreyera von Trier u Medeji često koristi vožnjom kamere, no dok je stari majstor pretežito rabi u interijeru (gdje je atraktivni dekor važan element stilizacije), njegov se mladi nastavljač mnogo češće snalazi i u eksterijerima na sličan način, no stilski sličnije u tom segmentu velikim japanskim redateljima.

Što se pak tiče rasvjete, ali i uobličavanja pojedinih kadrova, i von Trier se često koristi ekspresionističkim postupcima da bi film dobio mitske dimenzije, koje poput Dreyera potencira eliptičnom montažom (izostavljanjem nekih dijelova radnje, čiju ulogu nerijetko preuzimaju određeni simboli) i sugestivnom atmosferom, te nastojanjem da cjelina filma ostavi dojam svojevrsne vizualne melodije.

Naslanjajući se na filmsku avangardu i modernizam (Bressona, Dreyera i Tarkovskog) te na bizantsku umjetničku tradiciju, u zajedničkim meditativnim radovima tematiziraju prolaznost vremena i moć sjećanja, istražuju spiritualne dimenzije (balkanskog) krajolika kao zrcala psiholoških stanja i raspoloženja (Taking on a Name, 1987.), ali i ljudskog lica " kao krajolika " (Geography, 1989.).

Pronađena je tijekom iskapanja u Hierakonpolisu (današnji Kawm al-Ahmar) 1890 - ih, a starost joj je određena na 3200 p. K. no novija istraživanja pokazuju da simboli na keramici iz Gerzeje, iz 4000 p. K., sliče tradicionalnim hijeroglifskim oblicima. 1998. tim njemačkih arheologa pod vodstvom Guntera Dreyera je, na iskapanjima kod Abydosa, otkrio grobnicu koja je pripadala preddinastijskom vladaru.

Projekcije filmova " Put " Emilia Esteveza, kao i kultnog nijemog filma iz 1928. godine " Stradanje Ivane Orleanske " Carla Theodora Dreyera, dokumentarnih filmova o Miroslavu Bulešiću, Ivanu Bonifaciju Pavletiću, Josipu Stadleru i Nikoli Eteroviću na osobit način govore o vječnim temama, ljudskim sudbinama i svjedočenju.Osobitost ovogodišnjeg programa je i u održavanju tečaja ikonopisa pod vodstvom ikonopisca Josipa Ružića, a tečaj je održan u suradnji s Uredom za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije.

Ciklus filmova Carla Theodora Dreyera U ponedjeljak, srijedu i petak (23., 25. i 27. siječnja) u dvorani 3 Središnje knjižnice održat će se edukativni ciklus filmova redatelja Carla Theodora Dreyera.

Uz filmove prve dive europskoga filme, danske glumice Aste Nielsen, prikazat će se radovi dvojice redatelja čiji su filmovi obilježili zrelo doba skandinavske i svjetske nijeme kinematografije, " Vještice " (1922.) Benjamina Christensena te ondašnji filmski hit " Poštuj svoju suprugu " iz 1925 Carla Theodora Dreyera.

Dreyera, preko erotično-kontroverzne Lulu iz Pabstove Pandorine kutije, pa sve do romantično-komičnih pustolovina Chaplinovog Skitnice pod Svjetlima velegrada, postaje jasno da snovi i nijemi filmovi imaju mnogo toga zajedničkog i jedni i drugi barataju jednostavnim, izravnim emocijama i djelovanjem, poput ljubavi, mržnje, sukoba ili bijega.

Ostalim filmskim favoritima, a bilo ih je mnogo - spomenimo tek Hawksa, Forda, Murnaua, Dreyera, Godarda - odužio se na sličan način: vlastitim filmovima.

Tako su posjetitelji između ostaloga mogli uživati u filmovima prve prave dive europskog filma Aste Nielsen Ponor (1910) i Hamlet (1921), a zatim i u ostvarenjima velikih danskih redatelja Benjamina Christensena Vještice (Häxan, 1922) odnosno Carla Theodora Dreyera Poštuj svoju suprugu (Du skal ære din hustru, 1925), čiji su filmovi obilježili zlatno doba skandinavske i svjetske nijeme kinematografije.

Ubojstvo vojvode od Guisea/L ' Assassinat du Duc de Guise, Francuska, 1908, Chareles Le Bargi i Albert Lambert) snimani su kao izravno nadovezivanje na najuglednije obrasce kazališne drame; važan umjetnièki pokret Kamerspiela izravno se nadovezivao na poetiku komorne drame; filmske drame Pabsta, Dreyera, Murnaua, Sternberga raðene su po obrascima salonskih, graðanskih i religijskih kazališnih drama; umjetnièki ambiciozni holivudski producent Selznik favorizirao je drame kao svoj trademark, a uostalom i svi holivudski studiji kad su htjeli uspostaviti ili demonstrirati svoj visoko-kulturni prestiž otkupljivali bi prava na adaptaciju prestižnih kazališnih drama i snimali bi deklarirane drame.

Dani gnjeva/Vredens Dag, Danska, 1945. Carla Theodora Dreyera ili Lomeæi valove/Braking the Waves, 1996, Larsa Von Triera). c) Melodrama.

Autor je i dvanaest knjiga, od toga osam zbirki pjesama te dvije filmske tematike - Filmska teka (1977), koja sadrži filmografije jugoslavenskih i svjetskih redatelja, te Stradanje Ivane Orleanske (1980), ' rekonstrukcija ' istoimena filma Carla Theodora Dreyera.

Dreyera i Ingmara Bergmana (Bergmanov ciklus in memoriam sljedeći je na redu Filmskih programa).

Zadnje dvije večeri posvećene su dvojici velikih autora nijemog filma, Benjaminu Christensenu i njegovim kultnim Vješticama (1922) i jednom od najpopularnijih skandinavskih nijemih filmova, komediji Poštuj svoju suprugu (1925) Carla Theodora Dreyera.

Sadrži sveukupno 10 kadrova. (Duge kadrove pronalazimo u filmovima Jeana Renoira, Williama Wylera, Carla Theodora Dreyera, Jeana-Marie Strauba, Miklosa Jancsa i drugih).

Uz poneki upliv magijskog realizma, glavne su tematsko-motivske preokupacije autorice identitet, pripadnost, prolaznost i problem razumijevanja, čime kao da priziva u sjećanje velike humaniste poput Dreyera ili Rosselinija.

Napisao je, između ostalih, i knjige: Filmovi Carla-Theodora Dreyera, Naracija u igranim filmovima, Ozu i poetika filma, Stvaranje značenja: zaključivanje i retorika u interpretaciji filma, Ejzenštejnovi filmovi, O povijesti filmskog stila, Planet Hong Kong: popularni film i umjetnost zabave, i Vizualni stil u filmu.

Među ostalima, bili su to, uz Crnoga narcisa, filmovi Lea Mac Careyja Zvona Sv. Marije (1945), Johna Forda (Bjegunac/1947/prema Grahamu Greeneu i Tri kuma/1949 /), Roberta Rossellinija (Ljubav/1948/i Franjo Asiški, božji lakrdijaš/1950 /), Roberta Bressona (Dnevnik seoskog župnika, 1950), Alfreda Hitchcocka (Ispovijedam se, 1952), Carla Theodora Dreyera (Riječ, 1955), Alessandra Blasettija (Fabiola, 1948).

Ipak i ta dvojnost ima poticaj u Godardovu filmu u kojem je protagonistica (koju je tumačila njegova tadašnja supruga Anna Karina) stavljena u odnos prema drugim ženskim likovima, a ponajviše prema naslovnoj ulozi Renée Falconetti iz Stradanja Ivane Orleanske (La passion de Jean d ' Arc), crno-bijelog, nijemog remek-djela Carla Theodora Dreyera iz 1928. Iako je Godard precizno naznačio socijalni kontekst zbog kojeg Nana postaje prostitutkom, njega daleko više zanima sudbina žene u suvremenom svijetu, nemogućnost međuljudske komunikacije i problem nalaženja smisla života za koji gradi samosvojni filmski izraz originalnom reinterpretacijom ne samo Dreyerovih postupaka, nego i onoga što je njemu najvrednije u filmskoj tradiciji, posebice u nijemom i crno-bijelom filmu.

U danskom filmu poslije Carla Theodora Dreyera (1899. - 1968.) Lars von Trier je prvo veliko ime (rođen je 1956.).