I dok jezikom skupljam tvoje sokove, osjećam kako drhtiš u mojim rukama.

Moje usne teku niz tvoj vrat kao rijeka, za sobom ostavljaju svjetlucav trag, drhtiš.

Drhtiš od navale ljubavi dodirujući mu lice, a strah da i ne spominjem.

- Drhtiš, ramena su ti gola.

Drhtiš dok prelazim jezikom preko snage upijene kroz nosnice, preko snage, tople i meke i nježne i vlažne i vrijedne poljubaca i tvojih drhtaja, vrijedne sklapanja očiju i ignoriranja glazbe, vrijedne tvojih ruku koje mi stišću kosu dok sam dolje, dok žmiriš šireći ruke iznad glave kad otvorim oči, dok prelaziš jezikom preko crvenih usana, dok ti je kosa prosuta na jastuku ostavljajući svoj miris i snagu na njegovoj bjelini.

Kako bi tebi bilo da imaš ZNANJA.... da imaš sposobnosti i želje ka mazga.... da drhtiš od pozitivne vibre samo da ti daju da uđeš....

A tebe boli svaki djelić tvog iscrpljenog tijela, tvoj život više ne liči na život čovjeka, ustajanje iz kreveta doživljavaš kao osobnu pobjedu nad svojim tijelom koje otkazuje poslušnost, bolnica ti je drugi dom, ruke ti izgledaju gore nego ruke narkomana, žile su ti spaljene od kemoterapija, drhtiš čekajući nalaze zadnjih pretraga.

Bodriš svoga i drhtiš, ali ne zbog rezultata

Drhtiš od straha i rana, a krvnici nemilosrdno strgaše svu odjeću s Tebe.

jedan razgovor me potako na razmišljanje... u stvari kako se pokušavamo boriti protiv sebe, drugih,.... borba koja nema ravnopravnosti, gdje stojiš sam, a tamo gomila.... drugi ti mogu pružiti poptoru, brigu, njegu, ali opet stojimo sami.... kadkada je teško, nekada se bojimo, nekada smo hrabri, nekada ne razmišljamo puno što će biti u sljedećem trenu.... sada vidim da život nije šala, i da je vrjeme preuzeti uzde u svoje ruke.... više ne mogu biti razuzdani dječarac, bez brige.... sada moram postati odgovoran za sebe... moram stati na vjetrometinu i izdržati... ali lakše je kada bol, sreću, veselje i sve patnje možeš podjeliti sa nekime.... to je čar.... kada se smiješ sa nekim, kada drhtiš zbog nekog, kada se tučeš zbog nekog, ali znaš da je to sve sasvim shodno, sa razlogom i logičkim objašnjenjem.... mada neki bližnji nikada neće to shvatiti, razumjeti.... uvijek će im taj čin biti sulud, čudan ili u najmanju ruku samoubilački, ali ti ćeš imat ono nešto zbog čega si to učinio.... i ponovio bi sve to...

Prodirem u tebe, drhtiš, vrištiš, postojiš, želiš, plačeš, smiješ se, žestoko silujem tvoj neosnovani otpor prema sreći.

A ti tamo negdje u mnoštvu drhtiš... Svećenikova riječ je bila velika i važna riječ.

... nikad nisam baš bio od ovih playstation igrica... iako bi me se moglo svrstati u kompjuteraše zbog struke (doduše, ne nosim naočale i nisam ćelav... još: -))).... izišao je kao neki playstation 3 i sad su svi, s oproštenjem, popizdili za tim... rasprodalo se sve dok si rek ' o keks... ono, mogu si to priuštiti, srećom, nije mi to neka lova da bi propao da ga kupim, ali mislim si, daaaj, pa čemu?... ionako sam 8 h pa i više, dnevno, pred monitorom... pa onda još i doma ovako malo... pa još malo i pred tv-om... još mi samo fali da do 5 h ujutro igram neku koljažu sa čudovištima koja skakuću sa svih strana (mislim, nije da uvijek spavam u to doba, ali...)... nedavno mi je, jedan kolega, objašnjavao kako je imao super izlazak preko vikenda, naime, igrao je neku multiplayer igricu preko LAN-a cijelu noć (Local Area Network za neznalice: -))... ne znam otkad se to počelo ubrajati u izlaske?: -)).... daaaj, ma taman posla, pa moj izbor izlaska je uvijek u nekom klubu sa odličnom mjuzom i brdom zgodnih cura, pa o čemu pričamo???... inače, probao sam igrati malo te igrice i nisam imao baš previše smisla, ili strpljenja za to... jebiga, uvijek me ubiju odmah na početku... jedino kaj me zainteresiralo su bile one vožnje nekakvih rally-ja... izabereš si autić i razbijaš ga po drveću oko ceste, kad već ne smiješ pravi: -)))... ali poanta priče je, pa kaj nije bolje otići na nogomet nego ga igrat preko joysticka?: -))... ne kužim, mislim, moje igre su bile cjelodnevno navisavanje vani po kvartu, svaki dan nogomet u predvečerje kad padne sunce, pa makar te stariji dečki stavili na gol... jel itko igrao " ćiri guze "???: -)))... to ako ne probaš kao da nisi ni živio: -)))... igra se na prvu, znači jedan dodir lopte je dozvoljen, nema štopanja, s tim da je jedan na golu i mora oduzet loptu ostalima, a ako ju oduzme, onaj koji je izgubio loptu ide na gol... tko prvi primi određeni broj golova, mora se naguzit dok ga ostali gađaju loptom... naravno, puca se nogom i to svom snagom: -)))... ono, drhtiš u nadi da će te promašit: -))... a tek vožnja na biciklima... s njih sam padao toliko puta da je to neizbrojivo... izgulio sam koljena, laktove, natukao guzicu stoput, koji put zveknuo čak i na glavu (ok, svi primjećujete posljedice: -))... tko se još sjeća " skejta "?: -))... eeej, pa ja sam radio skokove sa rizola, na rizol, preskakao rupe, spuštao se niz brda s njim, da napomenem, isto se poprilično narazbijao... pilio sam dasku da izgleda jebenije, nabavljao profi korače, crtao motive po njemu, čak sam imao ideju i da ga idem kuhati kako bi mogao dasku savinuti da izgleda kao ona profićka sa američkih filmova, ali srećom mama i tata su objasnili sinu neke stvari: -)))... da mi je samo znati tko je tu pizdariju smislio, da drvo kuhaš pa ga možeš savinuti: -)))... a onda, odeš u šumu, ubereš si fini štap, napraviš luk i strijele i rat može početi: -))... najbolji lukovi su prebacivali zgrade... a jednom su prilikom strijele čak imale i čavao na vrhu, tako da ima težište prema naprijed, naravno (kak smo bili bistri, ha?: -))... ok, možda smo bili malo agresivni ponekad, ali najzanimljivije je da nitko nikad nije nastradao: -))... napravili smo jedno 10 koševa... recept je bio, odeš sa društvom na najbliže gradilište, ukradeš gredu, izgubiš tenisicu u blatu, pa se bos vraćaš po nju, i onda 5 budala nosi 4 metra dugu gredu po najprometnijoj ulici, dok nas ljudi koji upravo stižu s posla, gledaju u čudu... ono, idu ljudi, idu djeca s ogromnom gredom među njima, ko skrivena kamera: -))... jednom smo nekog bedaka poslali da pita tipa na gradilištu da li mu treba ta greda... ovaj ga je skoro zafitiljio nogom u guzicu: -))))... nažalost, taj koš bi vrlo često bio ubrzo srušen od strane nadrkanih starijih ljudi, ili zbog neke babe kojoj bi redovito smetalo što djeca kao takva postoje, a ponekad i čisto iz razoga što smo razbili nečiji prozor i pobjegli... a zimi sanjkanje... auuu, kad pogledam brda sa kojih sam se spuštao, uvijek zaključim da očito nisam bio osobito bistro dijete... mislim ne kužim, gdje sam ja zamišljao da ću se zaustaviti?... i gdje sam se uopće zaustavljao?... sjećam se jednom prilikom u grmlju, iz kojeg mi je trebalo pol sata da se ispetljam... ma to je život, jebeš čudovišta iz igrice: -)))... proljeće je ljuuuudi... ma kakav plejstejšn, ajmo van: -)

Ali ne, svaki nam je uron trajao skoro sat vremena, taman da izađeš i drhtiš par minuta ispod tuša.

U snažnim naletima pohote ostavljam tisuće neizgovorenih riječi poštovanja prema tebi, prema tebi ženo, koja drhtiš i jecaš i blistaš svojom strašću, koja me odvodiš daleko u duboke mračne ponore mojih osjećaja koje oslobađaš da te grizu i vole poput ljubomornih zvijeri.

Privijaš se uz mene, glava ti je na mojim grudima, osjećam da drhtiš.

Grickam ih pod sjenama polomljenih grana, dok me tiho promatraš i lagano drhtiš.

Kad počne tuć, skakat, dimit, kološijat, križat, onamo je ciniš na pet kvintali, deset, dvajset, trideset kvintali unutra, naprosto zagradi si je, znaš da je ima doli i dok se ona nije probudila ti drhtiš, je li pobigla ili je još unutra.

Usredotoči se na žudnju i predaj je Boginji pretvarajući je u Šakti... moći ćeš osjetiti kako se treseš i drhtiš u skladu žudnje-s kriyama.

Reci mi tko sam u ovoj noći dok strah te i cio drhtiš okovan u sagledavanju dubine svoje samoće

Drhtiš kao ptica srce ti na dlanu ćutim..

1. Kad si u njegovoj/njezinoj blizini, osjećaš da drhtiš, srce ti lupa jače, ne možeš normalno govoriti...? a) da

trudiš? da hoćeš ne možeš. jer dijeliš stavove sa gnjusovima s DK. pederčiću drhtiš od straha pred t. gadom... go to your sugar daddy... powerlock...

Izranjen si, prosjak, drhtiš, gladuješ u mnoštvu svoje male braće, svojih siromaha duhom.

prošetam se pa se vratim, iscijedim srce kao limun u punu čašu prozirnih snova i naiskap ih dokrajčim za put na stanici klinci pjevaju, na stanici klinci se tuku dok ljubim te u mraku kao nekad stisnutu uza zid dok drhtiš to je vjetar ili strast i euforija me prati dok čekam da se nebo otkači da mi kaže neku bitnu poruku kao: kojeg vraga radim ovdje jer svi moji mitovi drugima su igre, a sve tuđe bajke meni su bez duše i razmišljam tako i popravljam slušalicu mp3 playera puštam Cavea opet i opet Mjesečev Isus i opet me gleda i smije se nismo tako različiti svi mi izgubljeni samo se tražimo na različite načine i nikad samo lovor i nikad samo križ sve je to izmiješano u kaosu sivila dok se trudimo disati samo malo, tek tren iznad površine dok ljubim te u mraku kao nekad mi smo naši dodirujemo se mislima i čujem te kako vrištiš unutar sebe nesigurna kamo krenuti znam, teško je nitko nije rekao da će biti lagano rekla si pred osam godina i što onda: kiša će pasti i sunce će sjati udarac je udarac, a osmijeh osmijeh i bog je u svima nama ma koliko mi šutjeli ne onaj iz zgrade, ne onaj iz laži već onaj mali iz prkosa koji kaže: diši, koji kaže: predstava ide dalje, predstava uvijek ide dalje

Zašto drhtiš u mojoj blizini ako voliš drugog?

" Zašto drhtiš? " - upitala me.

Svaki put kad se nalazimo, drhtiš od straha.

MW je magistar vina, znanstvenik, doktor, osoba kojoj se klanjaš i u čijoj prisutnosti drhtiš s čašom vina u rukama.

Meni se čini da drhtiš po trgovima i ulicama uzalud.