Danas znamo da su pojedini egzegeti - osobito oni najznamenitiji - stajali pod jakim utjecajem »duha vremena« u svome istraživanju, u tumačenju svetopisamskih tekstova.

Rudolf Bultmann, otac novozavjetne biblijske kritike na čije se zaključke oslanjaju i mnogi današnji samoproglašeni egzegeti, to otvoreno priznaje: Suvremeni čovjek, koji je vidio električnu žarulju i radio aparat ne može vjerovati u čuda (Bultmann, Kerigma i mit).

Isus ne kaže samo da ne smijemo vršiti otpor onome koji nam čini zlo (egzegeti su mišljenja da je to Matej nadodao), nego ide korak dalje.

Egzegeti moraju objasniti kristološko značenje biblijskog teksta jer u vjeri Crkve Biblija - cijela Biblija - govori o Kristu i svaki tekst Biblije nalazi svoje konačno značenje u svom odnosu s Kristom.

Egzegeti su se pobojali da građani, koje je Miklenić pozvao da odgovornim glasanjem ostvare Isusovu zapovijed o ljubavi prema bližnjemu, možda neće shvatiti što im se to u uvodniku Glasa Koncila sugerira, pa su u svojim web-komentarima pokušavali rastumačiti na što je velečasni ustvari ciljao.

Lampea: »Koji pojam stvarnosti imaju teolozi i egzegeti kada govore o ' stvarnosti Božjoj ', ' stvarnosti Uskrsa ', ili ' eshatološkoj stvarnosti '?« On sam insistira da se nužno razumijevanje toga može primjereno voditi u teološkim krugovima samo s obzirom na sadašnje interdisciplinarne diskusije o pojmu stvarnosti.

U cjelini Biblije takvi tekstovi imaju i mogu imati značenje samo onda, tumače suvremeni egzegeti, ako u njima vidimo izraženu Izraelovu vjernost svome savezničkom Bogu, prezir svih vrsta nevjernosti i konačno vremensku pobjedu nad zlom, a sve to u skladu sa shvaćanjima onoga vremena.

Iako se egzegeti trude uspostaviti korelacije izmeču ovog ili onog proroštva i ovog ili onog dogačaja kao njegova ispunjenja, proroci malo brinu za takve korelacije.

Kao da hinduizam, budizam, islam, judaizam, đainizam, zaratustrizam traju kraće) zgodno dodati da Crkva od početka svoje povijesti do danas prolazi kroz progone i da je upravo u tome ČUDO njezine neuništivosti, a ne u onome Ecclesia militans što joj egzegeti u svojemu neznanju ili nedobronamjernosti predbacuju

Zato ni do danas ne znamo kakvo je to cudo bila Noina arka pa egzegeti i apologeti mlate praznu slamu, kolko god upregnuli um

To je osobito slučaj u Ezekiela koji je kako tvrde egzegeti povijesno-kritičke metode stvorio cijelu školu proročkoga pisma.

Loisy, čije je racionalističko usmjerenje dobro poznato, napisao je:,, Ispovijest vjere kao tumačenje predlagali su neki oci u pogledu moralnog značenja, te su ga oživjeli protestantski egzegeti radi polemičkih interesa.

Ovaj put tumačio je pitanja što ih biblijski tumači - egzegeti - postavljaju uz proslavu Pashe: je li Isus posljednju večeru slavio kao »klasičnu židovsku gozbu uz Pesah«, te je istaknuo što piše evanđelist Ivan: Isus je umro na križu točno u onaj trenutak u kojemu su se u hramu žrtvovali janjci.

One ne mogu umišljati za sebe znanstvenu vrijednost, koja bi ih same po sebi preporučivala povjesničaru, filologu ili teologu, i egzegeti također.

Biblijski egzegeti nam vele kako se Knjiga Jošuina, koja se bavi osvajanjem i ulaskom Izraelaca u Obećanu zemlju, zapravo sastoji od dva spojena, ali vrlo različita izvještaja.

Egzegeti moraju objasniti kristološko značenje biblijskog teksta jer u vjeri Crkve Biblija - cijela Biblija - govori o Kristu i svaki tekst Biblije nalazi svoje konačno značenje u svom odnosu s Kristom.

Kako je došlo do toga da su egzegeti kasnoga judaizma i ranoga krščanstva iz Ezekielove vizije oživjelih kostiju počeli iščitavati proroštvo o uskrsnuču tijela, da su viziju počeli shvačati kao eshatološku, a navještaj kao alegoriju uskrsnučač Inovacijska interpretacija najčešče se pojavljuje kada se unutar vjerske zajednice dogodi sasvim nov dogačaj na obzorju vjere za Židove bili su to novi snažni utjecaji na njihovu kulturu: religije Iranaca, grčke filozofije i uopče helenskoga okruženja, a za krščane dogačaj Isusa Krista što im omogučuje da u ključu toga dogačaja ponovno čitaju stare tekstove, premještajuči težišta njihova značenja, proširujuči im smisao.

S druge strane, egzegeti prvih stolječa nisu došli do toga da prizore oživjelih kostiju i praznih grobova smatraju alegorijom uskrsnuča izravnim putem iščitavanja, nego analoškim vezama meču svim tekstovima u biblijskom korpusu koji se hrane simbolikom prelaska iz smrti u život.

Biblijom se, po njima, smiju baviti samo katolički egzegeti s Crkvenim Certifikatom, kojima je po pravilu strano intelektualno poštenje.

GK: Ako se već egzegeti moraju baviti i povijesnim istraživanjima - kakav je »konačni rezultat« takvih istraživanja o Isusu iz Nazareta?

Taj proces egzegeti zovu tipološkim pismom: svaki dogačaj je opisan (stilski, leksički, strukturalno) uz pomoč sheme nekoga drugog dogačaja.

Mnogi su moderni egzegeti nažalost spremni to učiniti

Naravno, mi današnji u takvo što ne možemo više vjerovati jer stojimo pod diktatom te iste slike svijeta u koju su Bultmann i drugi moderni egzegeti vjerovali.

Biblijski egzegeti prepoznaju u biblijskome tekstu četiri osnovne redakture (ili predaje, kako ih najčešče zovu): Najstarija je jahvistička predaja (J), nazvana tako jer Boga naziva JHVHom, a redigirana je u Judeji za kralja Salomona (X st. pr.

Egzegeti se slažu da je riječ o narodnoj priči o pojedincu Jobu, sagi koju je autor preradio za svoju svrhu, inkorporirajči u nju središnji dijalog (Job 38).

U ovome dijalogu autor zaoštrava problem što se, subverzijom svakodnevna iskustva, skrivao unutar opčeprihvačena, tradicionalna uvjerenja da je pobožan, pravedan život pojedinca nužno nagračen sretnim životom i blagostanjem, a bezbožan, nepravedan život patnjom, pitajuči: što je, onda, s patnjom nedužnogač Zanimljivo je primijetiti da Job, iako očito prihvača hebrejsku religiju, nije Hebrej (dolazi iz zemlje Uza, negdje izmeču Arabije i Idumeje, Job 1,1), a nisu to čak ni njegovi prijatelji-tužitelji, što je element koji egzegeti često, čini se, odveč zanemaruju kao bitan za egzegezu.

Mečutim, u nizu analiza evančeljskih tekstova što su ih poduzeli biblijski egzegeti, pokazala su se i ograničenja strukturalne metode.

Egzegeti nisu jedinstveni kad se radi o pitanju kakve je predaje i izvore imao i koristio Luka kod ove prispodobe.

Ako se potpuno slažemo da su sveci najbolji egzegeti kršćanstva (Balthasar), tada je Terezijin opis Božje blizine, njezina odnosa s Isusom Kristom, najbolji uvod u kristologiju.

Potom »Oče naš«, tipično kršćanska molitva, koju nas je Isus naučio moliti i za koju egzegeti kažu da je sažetak čitavog evanđelja.