Iako su njegove« Kovine »(tiskane 1978), pa i zbirke poslije njih, kreativno promicale iskustva tekstualizma, fudizma, neo-egzistencijalizma i si., Gulin je do početka ovog tisućljeća plaćao danak međupoziciji te je praktično ostao prešućen pjesnik.

Roman koji vam danas preporučamo objavljen je 1938. i jedno je od glavnih djela egzistencijalizma.

Književnost egzistencijalizma presušuje, jer nije uspjela sebi pribaviti vlastitu književnu strogost.

Neprihvaćena filozofija egzistencijalizma imala je izuzetno rješenje takvih dilema koje muče prosječnog čovjeka.

Beskrajno zabavni, ali i misaono potkovani šaržeri rima pretočeni u tekstove Sinesteta traže potpunu pažnju slušača, no u svijetu ninja, atomske fizike, egzistencijalizma, Zvjezdanih staza, ima svega što zaokuplja ove glazbenike ljubavi, politike, preživljavanja, te na koncu ljubavi prema hiphopiranju.

Kao i ve ć ini književnika stasalih i intelektualno formiranih uo č i Drugoga svjetskog rata Camusu je javni i politi č ki angažman bio gotovo generacijski zadan, kad ne bismo znali da su izbor i odluka č inili jegru vokabulara francuskoga egzistencijalizma i Camusova shva ć anja č ovjeka.

Kožarićev svjetonazor formirao se u epohi " tragičnoga poetskog podteksta ", pojave duhova apsurda kasnoga egzistencijalizma, u korak s teškim egzistencijalna pitanjima njegova vremena i pesimističkim stanjima duha koji je dijelio s domaćim egzistencijalistima.

Čuvena premisa Ivana Karamazova, iz knjige Braća Karamazovi, objavljene 1880. g.: " Ako je bog mrtav, onda je sve dozvoljeno ", ostaje i dalje izazovna, pre svega za artikulisanje i nadogradnju Sartrovog egzistencijalizma.

Odmaknimo se načas od tog egzistencijalizma i vratimo glazbi.

Martin Heidegger, njemački filozof egzistencijalizma je tvrdio da je čovjek svjestan sebe jer je svjestan svoje smrtnosti, odnosno mi smo svjesni sebe jer osjećamo tjeskobu u odnosu spram smrti.

Steiner u Slatkom životu neke je vrsti preslik tog velikog francuskog filozofa egzistencijalizma.

U pokušajima definiranja žanra, od tragikomedije, preko filozofske drame, pa sve do učitavanja elemenata egzistencijalizma, ovo je djelo uznemiravalo i pozivalo na nova tumačenja svojom složenom i neobičnom strukturom, kompleksnim mogućim izvorima i raznovrsnim idejnim utjecajima.

Ovih dana slavimo rođenje našega Gospodina - Božić, pa donosimo dio drame pod nazivom Bar-Jona, koju je napisao Jean-Paul Sartre, filozof egzistencijalizma i pisac kazališnih komada.

Neprocjenjiv je utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost, a sumarno bi se moglo reći da će vjerojatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca - i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerojatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudske doživljajnosti koja se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romance.

No, još i danas postoji određena konfuzija jer su mnoge današnje primjene egzistencijalizma slične s mnogim Camusovim " praktičnim " idejama.

No ipak, njegovo osobno shvaćanje svijeta (Stranac), i svaka vizija koju je imao o njegovom napretku (Pobunjeni čovjek), odvaja ga od egzistencijalizma.

Rasprava je to o apsurdu, jednom od temeljnih pojmova egzistencijalizma koji Camus shvaća kao nerazrješivi nesklad između želja i mogućnosti, između mene i drugoga, stoga je ljudski je život nalik mitu o Sizifu i njegovoj kazni.

No glasnogovornik Snow rekao je još nešto o toj temi: " Ne želim ulaziti duboko u ovu temu, no mogu samo dodati da smo vodili zanimljivu raspravu o podrijetlu i nastanku egzistencijalizma. " Ta rečenica Tonyja Snowa uzburkala je maštu brojnih svjetskih novinara i komentatora, ali i satiričara i karikaturista, koji su potom pokušali dočarati situaciju u kojoj predsjednik, kojeg je čitav svijet doživljavao kao priprostog simpltona, razmišlja i žučno raspravlja s kolegama iz svoga kabineta o nastanku filozofije egzistencijalizma.

Kao dijete svoga doba egzistencijalizma ispod sfumata i atraktivne epiderme intenzivno, ali utišano slika čovjekovu bačenost u svijet, bolnu neizvjesnost egzistencije, meditacije na relaciji život-smrt, na jednoj strani pojedinčevu radost što mu je život podaren, a na drugoj njegovu dramu i nespokojstvo u tom životu, za koji slikar, sluteći propast, zarana predmnijeva da će biti kratak.

Velimir Visković, primjerice, na koricama knjige objavljene, uzgred budi rečeno, u Profilovoj biblioteci koja nosi njegovo ime Koščecovu refleksivnost i esejističke bljeskove čak povezuje s našim mediteranskim modernistima, velikim Marinkovićem i Novakom; a prepoznaje u njima i produžetak francuskog egzistencijalizma i novog romana.)

Temeljem egzistencijalizma i radova Abrahama Maslowa, te njegove hijerarhije ljudskih potreba, Rogers je klijentocentričnu psihoterapiju doveo u središte zbivanja.

Vlado Vlaisavljević (Jastrebarsko, 1900 - 1943), autor antologijske Balade o Tounjčici, isprva se javio kao pjesnik zavičajnih pastoralnih slika da bi u kasnijoj fazi njegovu poeziju tematski odredili egzistencijalni motivi, poput, primjerice, tjeskobe i straha, pa se Vlaisavljevića može svrstati u začetnike egzistencijalizma u hrvatskoj književnosti.

To su teme egzistencijalizma i avangarde s početka XX stoljeća koje nadahnjuju i Heideggera i, kod njega više nego kod drugih mislilaca, legitimiraju polemiku protiv metafizike.

Ali otuđenost našeg doba, o kojemu progovara Albert Camus u svojemu Strancu, kao i mnogi filozofi egzistencijalizma, slikari i književnici, potpuno je nešto novo.

Više su to baštinici egzistencijalizma koji imaju ozbiljnih problema sa svojim slobodnim vremenom.

Na to pitanje, koje je i mene mučilo, našao sam odgovor u naizgled običnoj knjizi, zapravo filozofiji egzistencijalizma.

Iako i sam koristi duge kadrove s mizanscenom koja prikazuje ljudsku otuđenost, Ceylanov film razlikuje se od simboličnog egzistencijalizma Antonionija i sličnih mu prethodnika pažnjom prema sitnim životnim detaljima.

Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli ja pokušavam prisjećajući se prošlih trenutaka pronaći uzroke stanja u kojima se nalazim.

Ubacio bih ovde prstohvat egzistencijalizma i rekao da sam osobni identitet predstavlja zapreku mojem bivstvovanju, jer se istina mene samoga uvijek očituje u mojem bitku-za-Drugog.

Uostalom, nitko neće prozvati Ujevićeve rane radove koji su ISTI tip egzistencijalizma i koji se zapravo praktički ne razlikuju, pogotovo u Ujevićevoj ranijoj fazi (kada su pisali takve pjesme, oboje su imali 20 - ak godina).