Ne čitam kineski jezik i ne znam što se tamo objavljuje, ali ako trebam suditi prema onome što dobivam na čitanje na engleskom jeziku (činjenica koja je po sebi značajna i na koju ćemo se vratiti) od tekstova mladih kineskih filozofa koji su otišli studirati u SAD, ponavlja se isti fenomen: primjerice, insistiranje na analogiji francuskog post-strukturalizma i dekonstrukcije fono-logocentrizma, s ovom ili onom kineskom nacionalnom tradicijom.

Pod utjecajem marksizma, strukturalizma, radikalnog liberalizma i feminizma stvorena je ideologija koja ruši brak i obitelj, promovira seksualne slobode i kulturu smrti.

Petar Skok (1881. - 1956.) bio je mladogramatičar zadnje generacije tog smjera pa se držao podalje od strukturalizma čiji su prvi pobornici nerijetko bili veći dogmatičari od " starih lingvista ".

No, Skok je bio ne samo umjereni mladogramatičar nego i vizionar pa u njegovim tekstovima vidimo predznake, ili barem slutnje, onoga što je došlo nakon strukturalizma.

Uoči 2. svjetskoga rata, a najviše u 50 - im i 60 - im godinama, među hrvatskim jezikoslovcima (Katičić, Brozović) jača utjecaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvaćanja.

Od inspiracije Michelom Foucaltom iz čijeg je citata o otresanju ljudskih navika djelovanja i mišljenja Shaking the Habitual i dobio svoj naslov, do feminističkih i queer teorija, strukturalizma, kritike nuklearne obitelji ili komercijalne homogenizacije glazbene industrije, ovaj je album velikim dijelom i politički motiviran čin umjetničkog stvaranja kome je zvuk tek jedno od oruđa kojim nastoji zbuniti i resetirati ljudski aparat za razmišljanje.

Suvremeno značenje termina stupa u igru tamo gdje Milner govori o znanosti o jeziku kao paradigmi strukturalizma, dakle o pojedinačnoj znanosti kao primjerku ili uzorku strukturalističkog istraživačkog projekta.

Ono u sebi odražava neanaliziranu i netematiziranu pretpostavku homogenosti kao temeljne crte strukturalizma s obzirom, s jedne strane, na model galileovske znanosti, i s druge strane, s obzirom na metodološku homogenost samog strukturalizma u hipotezi o nužnosti objekata znanosti koji su thesei.

Upravo to nerazlikovanje moglo bi biti pravi razlog i izvor Milnerova rigidnog, ali nedovoljno obrazloženog odvajanja strukturalizma kao znanstveno-istraživačkog programa od njegovih post-strukturalističkih filozofskih posljedica, koje on naziva gibanjem dokse.

Pojam episteme i dvostruko osigurani kriterij razlikovanja znanosti od neznanstvenih oblika mišljenja unutar polja episteme kod Foucaulta (specijalizacija i stupanj formalizacije) čine se primjerenijim instrumentarijem za zahvaćanje pojave strukturalizma nego što to može uvriježeni pojam historijske paradigme, koji je toliko neodređen da je postao neoperativan i na kraju napušten u historijskoj epistemologiji i prije nego što je uspio ispuniti zadaću da objasni nastanak i funkcioniranje znanosti.

Ipak, kako god stajalo s Foucaultom u odnosu na strukturalizam, Milnerova knjiga pruža instruktivnu rekonstrukciju epistemološke revolucije strukturalizma u njegovu temeljnom segmentu koji čini lingvistika.

Upravo tu formulaciju središnje teze strukturalizma Milner nalazi i kod Jacquesa Lacana, deset godina nakon izlaska Lévi-Straussove Strukturalne antropologije: " sve to iskazuje se u jednom znanstvenom nizu, polazeći od onog trenutka u kojem postoji znanost o jeziku koja je isto tako utemeljena i isto tako pouzdana kao i fizika ". [ 10 ]

No, interes Milnerove knjige nije ni široko zahvaćan opis strukturalističkog pokreta niti prikaz povijesti utjecaja, hermeneutička Wirkungsgeschichte; u tu svrhu on izričito upućuje na druga novija djela [ 3 ]; autorov interes je iznova uspostaviti specifični istraživački projekt strukturalizma i napose posebni odnos koji je strukturalizam razvio prema znanostima.

Poslije pionirskog pothvata posvjedočenog u zbirci radova pod naslovom Što je strukturalizam iz 1968 [ 4 ], to za Milnera središnje pitanje odnosa strukturalizma i znanosti, zapravo više nije bilo postavljeno ili su, s vremenom, linije interesa bile pomaknute, osobito u smjeru teorije književnosti i kulturnih studija.

U prilog Milnerovoj tezi govori rana kritika Frederica Jamesona na račun strukturalizma. [ 5 ] O post-strukturalističkoj perspektivi pomaknutih linija interesa za strukturalizam iz današnje perspektive možda najbolje svjedoči rani američki zbornik materijala s konferencije pod naslovom " Jezici kritike i znanosti o čovjeku " iz 1966. godine [ 6 ].

No, prevladavajući utjecaj poststrukturalizma na recepciju strukturalizma vidljiv je već posve u dvije najpoznatije kritike napisane u kontinentalnoj, točnije, njemačkoj tradiciji, u Što je neostrukturalizam?, Manfreda Franka, i u Filozofskom diskursu moderne Jürgena Habermasa. [ 7 ]

U višestrukom smislu: u smislu vjere, znanosti, ideologije, politike, sociologije, etike, estetike, parapsihologije, ateizma, šamanizma, agnosticizma, aleatornosti, spontanog strukturalizma pa i ' snoviđenja ' Calderona de la Barca, itd. itd.

Figures et paradigme) zbirka je pojedinačnih studija o glavnim nosiocima strukturalizma, od kojih su samo neke prethodno objavljene zasebno.

Gotovo sve središnje kategorije strukturalizma uvode se i obrađuju opisno, a koriste tako da izazivaju konotacije.

Svaki student germanistike i ostalih filoloških skupina mora znati koji narod ima više od 8394830948 naziva za snijeg, te koji lingvista je spomenut u više od dva kolegija tijekom studiranja, a pripadnik je strukturalizma.

I upravo, paradoksalno, na tom mjestu otvara se ponor decentriranoga subjekta, prekriženoga subjekta i smrti autora kao važnih elemenata uglednih teoreti č ara koji na scenu ulaze nakon strukturalizma.

Mene su tresli stvarni odnosi, spoznaje koje mijenjaju civilizaciju, počevši od Heisenberga i kvantne teorije, preko suvremenih francuskih fenomenologa Derridaa, Badioua ili Lyotarda, do strukturalizma i poststrukturalizma.

Po njemu model historije koji zastupaju zagovornici strukturalizma nije podoban za savremenu historiju koja se odvija poput vulkana, stoga što ona ne može da riješi probleme savremene historije tim modelom.

Hergešić 1963. Sustavni prikaz njezina opusa do 1910, a sa stajališta ontološkoga strukturalizma, pružio je Lasić u monografiji Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986) u kojoj je ukazao i na autoričinu težnju k strukturalnoj napetosti.

Na vrhuncu svibanjske pobune 1968. godine, francuski sociolog Jean Duvignaud na Sorbonni, koju su studenti zaposjeli, pobjedonosno je objavio kako svibanj 1968 predstavlja kraj i smrt strukturalizma.

To je dvoje u stalnome paralelizmu i suodnosu koji štiti liturgijski prostor od mehaničkoga funkcionalizma i apstraktnoga strukturalizma na koje bi bio reduciran, kad bi bio izgrađen isključivo u funkciji slavljenja obreda ili isključivo sa strukturom temeljenom na identifikaciji znakova.

Uz pokušaj određenja disciplinarnih prožimanja (književna teorija, etnografija, sociologija, teorija medija, historiografija, filozofija), govorit će se o utjecaju marksizma, kulturalizma, semiotike, strukturalizma, poststrukturalizma, feminizma i postkolonijalnog diskurza, kao i o ključnim problemima ideologije i hegemonije.

Kritički će se raspravljati o osnovnim teorijskim i metodološkim postavkama racionalizma, empirizma, hermeneutike, Tylorova intelektualizma, biopsihološkog funkcionalizma, strukturalnog funkcionalizma, strukturalizma, simboličke i kognitivne antropologije, te drugim antropološkim koncepcijama za koje studenti pokažu interes.

Iz toga čvorišta Milner izvodi sve daljnje, unutrašnje i izvanjske razvojne linije strukturalizma kao znanstvenog pokreta, ne zanemarujući pri tome i biografske aspekte kao što je osobito susret Lévi-Straussa i Jakobsona u New Yorku.

Daljnje težište ovog sistematskog prikaza jest uski odnos marksizma i strukturalizma koji se prelama s jedne strane kroz Lévi-Straussovu kritiku Sartrea i, s druge strane, kroz filozofiju Luisa Althussera.