Suglasne izvedbe gustih legato motiva - tipski poznatih iz Glasovirskog kvinteta u F-duru, op. 34 oblikovanih u službi isticanja ljupkog lajt-motiva prvoga stavka, plijenile su, između ostalog, vrhunskim timingom i odgovarajućom komunikacijom generacijski bliskih glazbenika kojima se publika u svakom slučaju zahvalila srdačnim i dugim pljeskom.

Referencija: 2. brandenburški koncert, u F-duru, BWV 1047 Praizvedba Šipuševa djela: HGZ, 23. studenoga 2010. Drugi zagreba č ki koncert Skladati po uzoru na nekoga?

Završni je dio koncerta, po mnogima i povijesti gudačkog kvarteta iako su se u žanru, zbog idealno čiste ekspozicije najrazličitijih glazbenih estetika, okušali i Schönberg, Berg, Webern, Hindemith, Bartók, Milhaud i Stravinski logično pripao opsežnom Beethovenu i njegovom Gudačkom kvartetu u F-duru, op. 59, br. 1, Razumovsky.

Vokalni dio ove večeri uokvirile su dvije instrumentalne skladbe: Arija iz Bachove Suite br. 3 u D-duru te Prva suita u F-duru iz« Muzika na vodi »G.

U nastavku večeri članovi Gudačkog kvarteta Rucner u sastavu Sidonija Lebar, prva violina, Ana Paula Knapić Franković, druga violina, Dragan Rucner, viola i Snježana Rucner, violončelo, izveli su Gudački kvartet u F-duru Mauricea Ravela.

Iako je izvedba Mozartove Sonate u F-duru br. 20 KV 332 bila previše romantičarski obojana, a njezin treći stavak Allegro assai zbog jednog mahnitog tempa izgubio na prepoznatljivosti, ne može se reći da drukčije uobličavanje notnog teksta nema pokriće u umjetničkom stavu Ayako Uehare.

Sve spomenuto sastavni je dio niza obrada među kojima se ističe Arija u F-duru, BWV 587, originalno stavak sonate L ' Impériale iz zbirke Les Nations Françoisa Couperina.

Kako je najavljeno, prije kraja ove godine očekujemo izdanje albuma s Kvartetom u F - duru Antonina Dvoržaka, djelom od osobite važnosti za sastav, budući da ga je Zagrebački kvartet izveo na svom prvom koncertu s osnivačem, Vaclavom Humlom, daleke 1919. godine.

Članovi ansambla izveli su dva gudačka kvarteta Dmitrija Šostakoviča: Četvrti u D-duru, op. 83 i Treći u F-duru, op. 73. Premda su dva kvarteta nastala u doba i pod utjecajem staljinističke represivne politike, Šostakovičeva se glazba slušala samo kao glazba, a ne kao politički iskaz.

Nakon odlično prihvaćenih dječjih uradaka Zgodne nezgode i Kvarteta u F-duru, Ozana, inače i majka troje djece, opet se, novom knjigom obratila najmlađima.

Ovaj Bösendorfer posjeduje prekrasno ujednačeni zvuk iznimne ljepote, no tom je dojmu na spomenutom koncertu pridonio i vrlo profinjen pijanizam mlade gruzijske umjetnice, koja se, u sklopu jednosatnog recitala bez pauze, predstavila izvedbama sonate u F-duru, K.

Među sonatama koje koreliraju sa sačuvanim koncertom je i ona u F-duru, objavljena kod londonskog izdavača Longman and Broderip.

Na programu će se tako naći Preludij, Largo i Fuga u C-duru BWV 545, Schmücke dich, o liebe Seele BWV 654, Fuga u c-molu BWV 575, Fuga u g-molu BWV 579, Fuga u G-duru (Alla gigue) BWV 577 u izvedbi Pavla Mašića, te Toccata u F-duru BWV 540/1, Erbarm ' dich mein, Herre Gott BWV 721, Herzlich tut mich verlangen BWV 727, Preludij i fuga u a-molu BWV 543 kao i improvizacija na B-A-C-H u izvedbi Ante Knešaureka.

Svakome je pripala po jedna skladba koncertnog programa: Vragolije Tilla Eulenspiegela Richarda Straussa (Wong), Suita ' ' Licitarsko srce ' ' Krešimira Baranovića (Farkas) i 3. simfonija u F-duru, op. 90 Johannesa Brahmsa (Bogorad).

Ligeti mi je pri felatiu mumlao: »Napifi glasbu u F-duru i 4/4 mjehi, bes ikakfih štosofa i efektnih pomagala, a da bude snasna i usbudljiva, uf, uf...« A opet, u Parizu sam gledao sjajne, strogo tradicionalne koncerte Jivana Gasparyana i onda smo išli na one ukusne pijevce u vinu, što je sve plaćao Ligeti, jer njegov je mecena, Marquis de Luchet, uvijek bio dobrodržeći, znate.

Na drugomu koncertu u sezoni Zagreba č kih solista su č elit ć e se glazbene stranice Bachova Drugog brandenburškog koncerta i na njegovim temeljima izrasla Drugog zagreba č kog koncerta u F-duru hrvatskoga skladatelja Berislava Šipuša.

Prvo je u društvu s pijanisticom Laumom Skride iz Rige (Latvija) izvela Dvostruki koncert za violinu, glasovir i orkestar u F-duru Josepha Haydna, a zatim Simfoniju concertante za violinu, violu i orkestar u Es-duru KV 304 Wolfganga Amadeusa Mozarta.

U prvom djelu - Treću simfoniju u F-duru, op. 90. Johannesa Brahmsa, najkraću od majstorovih simfonija koja je vrhunski iskaz njegova zrelog stvaralaštva i po mnogima najvrjednije Brahmsovo simfonijsko dostignuće koje se danas u svijetu (iz nepoznatih razloga) rjeđe izvodi (tema trećeg stavka bila je glazbenim znakom raspoznavanja u filmu Volite li Brahmsa?).

Prvo je nastupio najmlađi Kah Chun Wong (1986) iz Singapura sa simfonijskom pjesmom Vragolije Tilla Eulenspiegela, op. 28 Richarda Straussa, potom je Robert Farkas (1982) iz Mađarske izveo suitu Licitarsko srce Krešimira Baranovića (Proštenje i Kolo), a na kraju je Aleksej Bogorad (1979) iz Rusije dirigirao 3. simfoniju u F-duru, op. 90 Johannesa Brahmsa.

Za početak izabrana je vrlo lijepa Sonata za flautu i orgulje u F-duru Georga Philippa Telemanna, koja je predstavljena idealnim ravnovjesjem između tople melodike dionice flaute i diskretne orguljske patnje primjerenog registra... pročitajte cijeli tekst...

Na repertoaru su djela Mozarta (Divertimento u F duru), P.

Mašić je svoju polovicu otvorio Pastorellom u F-duru, nastavio koralima iz zbirke Kirnberger, a završio upravo s gore opisanim Bachovim notnim potpisom.

Naime, njegova bogata umjetnička i pedagoška karijera još traje i u povodu obljetnice obilježava se nizom koncerata, kao što je i recital u Hrvatskom glazbenom zavodu održan 5. svibnja u sklopu Festivala sv. Marka, na kojem je umjetnik izveo tri sonate Ludwiga van Beethovena: 31. u As-duru, op.110, 21. u C-duru op. 53 (Waldstein) i 2 3. u f-molu op.57 (Apassionatu) te Andante favori u F-duru.

Izvedbe započinje čvrsto, gotovo bismo rekli muževno zvučećim uvodnim Adagiom iz Suite br. 2 u F-duru, HWV 427 G.

U prostor između Händelovih majstorija, sa Chaconnom u G-duru, HWV 435, koja sa čak 21 varijacijom otkriva neiscrpnu invenciju skladatelja, stavlja Mašić dvije Scarlattijeve sonate, idiličnu u h-molu, K. 87 i virtuoznu u D-duru, K. 492. Taj postupak uramljivanja Scarlattijevih sonata djelima njemačkih velikana ponavlja glazbenik i u nastavku, kada nakon Händelove Chaconne uključuje opsežnu Bachovu P artitu br. 2 u c-molu, BWV 826, da bi nakon još dviju Scarlattijevih antologijskih sonata, kratke i pjevne u A-duru, K. 208 i ritmički nezaustavljive u C-duru, K. 460 snimke zaključio ingenioznimm Bachovim Talijanskim koncertom u F-duru, BWV 971, čiji srednji polagani stavak Andante Mašić dovodi u misaonu vezu s početnim Händelovim Adagiom.

Ni Mozartova matineja nije bila lišena avangardnog prizvuka, jer se između djela pod Köchelovim oznakama 377 (Sonata za violinu i klavir u F-duru) i 493 (Glasovirski kvartet u Es-duru) programski sjajno uklopila duhovita skladba Alfreda Schnittkea - MozART a la Haydn, ovoga puta u obradbi za dvije violine.

Iako je programskim rasporedom bila potom predviđena izvedba Sonate u F-duru Jeana Marie Leclaira, umjetnici su, neposredno nakon svirke Bachove glazbe, obraćanjem slušateljima Richarda Boothbyja najavili da odustaju od te izvedbe kako bi večer u Atriju bila što ugodnija, a muziciranje ne predugog trajanja (kao u nekoj od ranijih prigoda) te najavivši odmah nastup svoje cijenjene suradnice i solistice, hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić.

Ma kako bilo, ovog se puta Kvartetu Sebastian pridružio i violist Marko Genero sa stalnom njemačkom adresom, prije svega u izvedbi Brucknerova Gudačkog kvinteta u F-duru.

Vjerojatno su upravo u Lübecku nastala djela koja pokazuju mozaičnost u oblikovanju i računaju s bogatijim i raznovrsnijim zvukovnim oblikovanjem: Toccata u F-duru, BuxWV 156 i koralna fantazija Wie schön leuchtet der Morgenstern, BuxWV 223. Za razliku od njih, skladbe koncipirane manualiter (bez obavezne upotrebe pedala) najvjerojatnije datiraju iz razdoblja u Helsingborgu i Helsingøru gdje je Buxtehude na raspolaganju imao instrumente znatno skromnijih mogućnosti; Toccata u G-duru, BuxWV 164, Preludij u g-molu, BuxWV 163 i tri Canzone (tte) BuxWV 172, 173 i 225 na najbolji način demonstriraju umijeće skladatelja koji rukom iskusnog majstora jednako snažno i zadivljujuće progovara i u najjednostavnijim formama.

Njegovi zvukovi i boje odzvanjaju u sjećanju: duge, tihe note trube u andante odsjeku uvertire; kromatsko jadikovanje drvenih puhača dok se Komturov život gasi (motiv koji se ponovno pojavljuje na kraju djela); mračan ulaz rogova na kraju dueta Ottavija i Anne u d-molu; pečaćenje zavjeta osvete; kromatsko ispreplitanje violina i viola u duetu Zerline i Giovannija; uzburkana fraza violina iznad silaznog basa dok Anna opisuje oslobođenje iz stiska svog napadača; udaljeni gudači menueta u F-duru koji kao da odlebde u noć kao odgovor na Annin napeti d-mol dok Leporello otvara prozor; drski arpaggio roga koji isprekidano naglašava reprizu milujuće prekrasne melodije gudača u triju u A-duru; magični erotični efekt izdržanog akorda gudača nakon dva takta cvrkutavih puhača u Zerlininoj ariji Vedrai, carino; nježne note truba i timpana kotrljaju se dok svjetlo preplavljuje dvorište u sekstetu; zlokobni, klizajući pokret Mozartovih omiljenih viola u istom odsjeku; blijedi, začarani tonovi flaute u brojnim trenucima (kako bi moglo biti točno da Mozart nije volio flautu, ako znamo da je ona obojila toliki dio partiture?).