Bojan Šumonja kao slikar koji se na našoj art sceni pojavio u vrijeme snažne afirmacije transavangardističkih/novoslikarskih pristupa figuraciji ubrzo je razvio veoma upečatljivo i ingeniozno umijeće slikarske medijacije anamorfotičnog, ' iskošenog ', ' ironičnog ' pogleda na stvari, životinje i ljudski ' lik djelo ', na tragu Holbeinova majstorstva da naslika samu nemogućnost ' povlaštene perspektive ', ' jedine ' točke gledanja na stvari (slavni ' Ambasadori ' (1533.)), čemu je i teorijska psihoanaliza posvetila dužnu pozornost (Lacanova teorija pogleda, s ' objektom malo a '...), križajući u paradoksalnu i ' izmjenljivu ' cjelinu žanr dvojnog portreta i mrtve prirode (neobičan NLO-idni izduženi ' objekt ' sličan bjeličastoj, pljesnivoj štruci kruha koji lebdi posred slike neočekivano se iz određenog kuta promatranja ' pretvara ' u savršeno naslikanu ljudsku lubanju, preobražavajući sve u temu ' vanitas ', ' memento mori '...).