Riječ je o Prvoj poslanici Solu-njanima, Prvoj i Drugoj poslanici Korinća-nima, poslanicama Galaćanima, Filipljani-ma, Rimljanima i poslanici Filemonu.

Neke se mogu vremenski smjestiti u doba Pavlova zatočeništva, osobito Poslanica Filemonu, osobni spis iz kojeg izbija Pavlovo srce, koje se zauzima za odbjeglog roba, a možda i poslanice Kološanima i Efežanima, sa svojim naukom o Crkvi kao Tijelu Kristovu.

Nakon toga spominje okupljanje kršćanske zajednice u Poslanici Filemonu: Pavao, sužanj Isusa Krista, i brat Timotej: ljubljenom Filemonu, suradniku našemu, i sestri Apiji, i Arhipu, suborcu našem, i Crkvi u tvojoj kući (Flm 1,1 - 2).

Poslanica Filemonu - 339. dan Pavlove godine

I kad je bio u okovima u Cezareji i u rimskom zatočeništvu za vrijeme cara Nerona, odakle je pisao poslanice Timoteju i Filemonu, ne smatra se sužnjem cara Nerona nego sužnjem Isusa Krista.

1. Božićnoj priredbi 2003./04. g. s prikazom mita o Filemonu i Baukidi 2. Na priredbi za Dan škole na blagdan svetog Josipa s dvije pjesme Drage Gervaisa Tri nonice i Pod Učkon na hrvatskom i na latinskom u prijevodu Zlatka Vidulića 3. U akciji« Dojdi mi dojdi osmaš »održanoj na Trgu bana J.

Jelačića 8. svibnja. 2004. g. s prikazom mita o Filemonu i Baukidi 4. Na Otvorenom danu škole 22. svibnja 2004. g. s dijalogom Kreonta i Antigone i oproštajem Hektora i Andromahe 5. Prigodom proslave 75. obljetnice djelovanja Nadbiskupske klasične gimnazije i Dječačkog sjemeništa na Šalati 9. listopada 2004. g. s dijalogom Kreonta i Antigone 6. Na Božićnoj akademiji 22. prosinca 2004. g. s pjesmom D.

I Pavao ga u pratnji Tihika vraća Filemonu s ovim popratnim pisamcem u kojem ga usrdno moli da Onezimu oprosti i primi ga natrag, ali ne više kao svog roba nego kao svog brata.

Po tome je nešto duža od novozavjetnih Pavlovih poslanica Galaćanima i Efežanima, čak za trećinu od Poslanica Filipljanima, Kološanima, Prve Solunjanima i Prve Timoteju, dvostruko od Druge Timoteju, a za (više od) dvije trećine od Druge Solunjanima, Titu i Filemonu, itd. 2. Poruka je stilski preteška, a sadržajno politički prelagana.

Njegova ljubav prema ljudima vidi se osobito u njegovoj poslanici Filemonu.

Sveti Pavao pokrstio je Onezima i poslao ga Filemonu s pismom.

Od svih poslanica koje se pripisuju Pavlu on je kao povijesna osoba nedvojbeno napisao samo sedam, i to Prvu Solunjanima, Galaćanima, Prvu i Drugu Korinćanima, Rimljanima, Filipljanima i Filemonu.

Pisana je najvjerojatnije iz prvog rimskog sužanjstva pa zajedno sa poslanicama Kološanima, Filipljanima i Filemonu spada u tzv. sužanjske poslanice.

Meksikancu Filemonu Trevinu trebalo je 6000 sati, 800 olovaka, puno znoja i upornosti da nacrta 411 metara dugačak crtež koji je danas izložen na meksičkom Sveučilištu Regiomontana.

Unatoč kratkoći teksta i činjenici da je upućena pojedincu, Poslanica Filemonu je već do sredine 2. st. prihvaćena u novozavjetni kanon.

Poslanica Filemonu bila je u nekom smislu »corpus delicti«, pa nije čudo da su je neki zaobilazili.

Poslanicu koju je napisao prijatelju Filemonu piše iz rimske tamnice, u lancima.

Sam sv. Pavao autor je poslanica Rimljanima, Korinćanima (2 poslanice), Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Solunjanima (2 poslanice), Timoteju (2 poslanice), Titu, Filemonu.

Pavao se ovim načelom jednakosti poslužio u svom izazovu Filemonu i pokazao, možda i nesvjesno, kako kršćani mogu promijeniti društvo stvarajući zajednice koje žive prema drukčijim vrijednostima.

U Efezu boravi dvije godine gdje piše poslanice Galađanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Korinćanima, a na putu prema Korintu piše 2. Korinćanima.

Ova mala poslanica Filemonu od svega 335 riječi u originalu na grčkom jeziku, imala je, a ima i sada, veliki društveni značaj prvenstveno zato što jasno ocrtava stav kršćanstva prema pitanju ropstva.

Pismo apostola Pavla Filemonu govori nam o našem suodnosu s drugima i s društvom u kojemu živimo, dok nas Evanđelje uvodi u našu dubinu, dovodi nas pred nas same i daje najdublji razlog pristanka uz Krista; dovodi nas do Euharistije.

Poslanica je upućena Filemonu, njegovoj ženi Apiji i Arhipu koji bi mogao biti njihov sin.

" Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenom suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući.

Jedan od najkraćih novozavjetnih spisa je Poslanica apostola Pavla Filemonu.

To je preporuka Filemonu, uglednom kršćaninu maloazijskoga gradića Kolosa, kojeg je poučio i krstio sam Pavao, da primi natrag svoga roba Onezima koji mu je iz neznanih razloga pobjegao, a u međuvremenu mu je Pavao navijestio evanđelje koje je on uvjerljivo prihvatio.

Ako zaželi da krene za tvojim primerom i stupi u monaštvo, nemoj mu dopustiti da živi sa tobom.« (' Pravila za monahe početnike ', sent. 58) Institucionaliziravši se posvetovljeno hrišćanstvo onemogućilo je robovima i da budu sveštenici, sve dok ne bi dobili oslobođenje od svojih gospodara, čime se i pokazuje ugađanje rimskom zakonodavstvu (' Apostolska pravila ', prav. 82; cp.: ' Filemonu ', 10 - 18).

Glavni sadržaj toga kratkog teksta jest Pavlovo svesrdno zauzimanje za Onezima koji je kao rob pobjegao svome gospodaru Filemonu i zato zaslužio kaznu koja je u takvim slučajevima znala biti vrlo stroga.

Novi zavjet: Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, Djela apostolska, Poslanice apostola Pavla Rimljanima, prva i druga Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, prva i druga Solunjanima, prva i druga Timoteju, Titu, Filemonu, Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, prva i druga Poslanica Petrova, tri Poslanice Ivanove, Judina poslanica i Otkrivenje Ivanovo.

Ona se može rasvjetliti pomoću najkraće Pavlove poslanice - Poslanica Filemonu.