Istraživanja koja slijede voljela bi imati udjela u tom zaoštravanju i raskrivanju filozofijskog pitanja o biti umjetnosti.

Pisanje bez napomena, to jest karakterističan esejistički stil (koji nije naprosto esejistički, nego filozofijski utemeljen), u tom smislu predstavlja odmak od klasičnog filozofijskog pisanja koje pretendira na znanstveni diskurs napomene kao oblik referiranja na pojedine autore se naprosto, bez referiranja, umeću u sam tekst, no bez pukog preuzimanja, nego kao dijalog s određenim autorima i živa rasprava u tekstu.

Povežemo li tu činjenicu s prethodno spomenutim da uporište za spoznaju valja tražiti i u samoj ljudskoj egzistenciji te da su takva traganja najasnije prikazana u književnim djelima čini se sasvim opravdanim o teodicejskoj problematici (teodicejsko pitanje u užem smislu, kao pitanje o Bogu i patnji, nastalo je zapravo preklapanjem grčkog filozofijskog pitanja o umnom redu svijeta i biblijsko-kršćanskog pitanja o svemogućem Bogu stvoritelju koji stvara svijet iz ničega) progovoriti osluškujući što su o tome rekli, odnosno napisali književnici.

Moja bi glavna preokupacija, na ovome mjestu, prije bila uputiti se prema aporijama filozofijskog prevođenja filozofijskih idioma.

Ako sam, u zaključku, danas toliko insistirao na jeziku, to je također stoga da bi se prepoznao jedna paradoksa, jedna paradigma i jedna aporija. 1. Konačno pribježište univerzalističkog filozofijskog nacionalizma, jezik nije jezik (Fichte). 2. Možemo denuncirati, sumnjičiti, devalorizirati, boriti se s filozofijskim nacionalizmom samo ako se poduhvatimo rizika da reduciramo ili izbrišemo onu metafizičko-tehničku gestu koja se sastoji u instrumentaliziranju jezika (samo, postoji li jezik koji je posve ne-instrumentalan?), praveći od njega medij koji je neutralan, indiferentan i eksteran u odnosu na filozofijski čin mišljenja.

Naime, sedmorica filozofa prijavila su ga da je u članku The Ethical Mind: An Outline objavljenom na engleskom jeziku u časopisu hrvatskoga filozofijskog društva Synthesis philosophica, gotovo doslovce prepisao članak Does Neuroscience Refute Ethics? objavljen na internetu pod pseudonimom Lucretius.

Među važnija prozna ostvarenja toga vremena spadaju povijesni zapisi i brojni filozofski radovi koji se odlikuju ne samo vrijednošću svog povijesnog, odnosno filozofijskog sadržaja, već i literarnom vrijednošću.

Dihotomiju što je Rorty otvara između estetskoga, dakle politički neodgovornog, naime kvazi-iskustvenog, i filozofijskog, dakle politički odgovornog, nije moguće prenijeti na samo društvo, osim na račun strogog pojma estetskog.

No upravo stoga ili čak unatoč tome valja nam pokušati u novonastalom borgesovskom račvanju a priori trokutovskih anticipacija i atributivnih participacija zamisli/tumačenja/projekata/opsesivnih ideja u smjeru virtualnih muzeja, Antimuzeja i pogrešno shvaćenih odnosno nekritički lakomislenih NE antimuzeologijskih praksi (lišenih zbirki pa i suvislih koncepcija, iole ozbiljne, a opet i kreativne obrade zbirki, čak i samosvijesti, autorefleksije i ethosa odgovornog anti-muzeologa) iznova artikulirati i izložiti iz vlastite impostacije kontigentnog, ali ne-slučajnog Slučaja Crveni Peristil before and after (1968. 2013.) te veoma razrađenog Trokutova nad-osobnog mita i Puta (analognog, cum grano salis atributivno-participirajućim stazama djelomičnih idejnih preteča poput Gurdjijeva, Crowleya, Schulza (pisca Dućana cimetne boje), Šejke (Grad Đubrište Zamak), Schneidera, Szeemanna s kojim nakon faza inkubacije i inicijacije u zajedničku stvar 70 - ih i 80 - ih u pred-posljednjem razdoblju njegove stvarateljsko kuratorske egzistencije nipošto slučajno, već prije fatalno, metafizički nužno u Schopenhauerovu najstrožem značenju toga filozofijskog pojma uistinu ostvaruje plodotvornu osobnu suradnju i veoma interesantnu komunikaciju i korespondenciju koja kulminira u koncepcijama Trokutovih atributivno-participativnih projekata, radova i njihove razrade neposredno prije, za vrijeme i nakon Szeemannova kontraverznog izložbenog projekta Krv i med: budućnost je na Balkanu.

Oslanjajući se na svoja pjesnička, prevoditeljska, glazbena, misaona, putnička i ina iskustva, autor propituje taj odnos onkraj svakog filozofijskog, religijskog i ideologijskog okvira; riječ je o pokušaju ponovnog uspostavljanja određene elementarnosti, o rekonstrukciji koja ne zapada u naivnost niti se utječe pomodnosti.

Promatrano s filozofijskog i realnog stanovišta, gradeći kuću čovjek gradi sebe.

Čitajući Gregorićev prijevod, primjećujem kako filozof na pojedinim mjestima nadjača prevoditelja, te onaj meni nefilozofu iznimno fascinantan razgovorni registar Epiktetova Priru č nika biva iznenadno pregažen teškom mehanizacijom filozofijskog (osobito logičkog) žargona.

U sudaru filozofije prakse/revolucije Gaje Petrovića (općenito doprinosa praksisove škole) i McLuhanova promišljanja o ekstenzijama potaknutog i nadahnutog artističkom praksom (i refleksijom) Lewisa, a kroz njega i futurizma i avangarde s početka 20. stoljeća (te suvremenih medioloških istraživanja) zbiva se uvid u nužnost pomicanja središta filozofijskog interesa prema trijadi: praksa-ekstenzija-medij.

Pri tome prigovoru trebalo bi objasniti nedvojbeno prašteću aktualnost estetskog, kojoj prijeti da preko svog moralno-filozofijskog, društveno-emancipacijskog ili hedonističko-kulturno-motiviranog razgraničenja izgubi supstancijalnu jezgru estetskog diskursa.

Zato bl. Ivan Pavao II piše: Zadaća i dužnost učiteljstva nije pomagati da se popune praznine manjkavoga filozofijskog razmišljanja.

Ako je to umjetnost pred nama je pitanje: ne treba li središnjom kategorijom relevantnog filozofijskog pristupa biti odnos praksa ekstenzija medij?

I tu slijedi tvrdnja koja mi se čini da je inspirirana, lucidno ili ne, hoću reći intuicijom koja, neovisno je li Grün o njoj teoretizirao ili nije, kaže nešto što može biti bitno za nastanak njemačkog nacionalizma kao, u biti, filozofijskog nacionalizma i kao stvari naše modernosti: da je Njemačka bila. možda samo u tome, mjesto (u kakvom smislu - to ostaje odrediti) nastanka tog nacionalizma, a to, možda, stoga što je u središtu Europe (to je tema na koju ću se vratiti) napravila neobičnu nacionalnu prazninu, jednu čudnu a-nacionalnost.

No moramo - i to je ovdje ono što je čudno, samo to je čudnost na kojoj, svejedno, počiva cijelo opravdanje filozofijskog diskursa ili pedagogije (jer nema smisla žive uvjeravati u život) - mrtvog čovjeka ipak skrenuti, spriječiti ga da napravi štetu, moramo spriječiti žalosni povratak mrtvih koji još uvijek mogu - budući da i mrtvi imaju neku moć - falsificirati riječi, skretati ih s njihovoga značenja, izokretati ih, u sjeni smrti koja je sjena ničega, sjena sjene sjene, kao što je Fichte nazivlje malo dalje, još uvijek u Sedmom govoru:

Nakon napada na američki liberalizam koji se razvijao počevši od 1829. godine, pa čak i napada na neku vrstu američkog socijalizma, kao filozofijskog sljepila - to jest sljepila za njemački socijalizam - Grün je napao i belgijske demokrate.

Marx kritizira savez između ovog humanizma, ove humanističke teleologije i filozofijskog nacionalizma koji daje njemačkoj filozofiji misiju u kojoj se ona ne može zamijeniti, misiju mišljenja i realiziranja te biti čovjeka: " Gromoglasna trubljenja Herr Grüna u pohvalu istinskog socijalizma i njemačke znanosti prekoračuju sve što su njegovi istomišljenici postigli u tom pogledu " (ibid.) I budući da ga je optužio da samo reproducira sve socijaliste koji su mu prethodili, i da plagira Mosesa Hessa (Moses Hess: Socijalizam i komunizam), on definira i kritizira upravo ovaj nacional-esencijalizam, ovaj nacional-filozofizam, koji je također i nacional-humanizam.

Prije nego što se osvrnemo na taj citat, dopustite mi da naglasim ovo spominjanje Sjevernoamerikanaca, jer, kao što ćemo progresivno vidjeti, Sjedinjene Američke Države su igrale veoma čudnu i otkrivajuću ulogu u tom pitanju filozofijskog nacionalizma od početka XIX stoljeća.

Pritom je izbjegnuto svođenje onog izvornog filozofijskog sadržaja na ono filologijsko, budući da se danas pokazuje vrlo snažna tendencija da se bogatstvo grčke duhovnosti podvrgne potonjem pravorijeku filologije.

Čak i prije bilo kakve razrade koncepta nacije i filozofijske nacionalnosti, idioma kao nacionalnog filozofijskog idioma, bar toliko znamo - to je minimalni ali nedvojbeni predikat - naime, da se afirmacija neke nacionalnosti ili čak polaganje prava na nacionalnost ne zbiva filozofiji slučajno ili izvana, ona je bitno i posve filozofijska, ona je filozofem.

Samo-predstavljanje ili samo-identifikacija nacije vazda ima oblik filozofije koja, iako je bolje predstavljena ovom ili onom nacijom, jest ipak određeni odnos prema univerzalnosti filozofijskog.

Ono što želim reći nije ograničeno na podsjećanje na to - iako je i to, također, istina i ja očekujem da ćemo je provjeriti - da su koncept i riječ " nacija " filozofijski i da povijesno nisu ni mogli nastati izvan miljea filozofijskog tipa diskursa, označenog određenom poviješću filozofijskog kao takvog. (Stanovita genealogija pojma " nacija " bila bi potrebnija nego ikada.) Da, to što želim reći tiče se strukture nacionalne svijesti, osjećaja i zahtjeva što znači da nacija postulira sebe ne samo kao nositelja filozofije, nego upravo egzemplarne filozofije, to jest filozofije koja je i posebna i potencijalno opća - i koja je filozofijska već samom tom činjenicom.

A kada kažem " doksatičnom ", to ne samo da znači da se ona rabi izvan strogo filozofijskog diskursa, nego i da je, također, u čestoj uporabi među samim filozofima.

2. Ovo određenje tekuće situacije - u ovom času jedva da je nešto više od aproksimativnog - ne može biti sasvim izvanjsko, nešto izvan filozofijskog kao takvog: sociologijskog, lingvističkog, tehno-ekonomskog, povijesno-političkog itd.

Inter-nacionalna situacija o kojoj govorim, također je situacija filozofijskog kao takvog.

O eventualnom op? em i uže biološkom progresu mogu? e je, me? utim, govoriti i s filozofijskog (metafizi? kog) stajališta.

Koje su glavne osobine filozofijskog djela kasnoga Heideggera i smatrate li da su izlagači na ovom međunarodnom simpoziju na prikladan način uspjeli iznijeti sva pitanja i probleme vezane uz tu temu? Heideggerova je misao od sama početka vođena ambicijom koja se, viđena iz uobičajena vidokruga svakodnevice, mora činiti nevjerojatnom i apsurdnom, ili u najmanju ruku pretjeranom.