Međutim, iako svi sumnjaju da je Fortis sam zapisao tu pjesmu na licu mjesta, nitko ne može navesti onoga tko ju je prvi zapisao i dao Fortisu, jer ga talijanski znanstvenik nije naveo.

Prije nego što premlad umre, Ivan Lovrić stigne objaviti knjigu, mogli bismo kazati polemičku brošuru adresiranu opatu Fortisu, Bilješke o Putu po Dalmaciji (Venezia, 1776.; prijevod Zagreb, 1948.).

Pothvat ipak nije propao jer je vlast (V Savij), preporukom uglednog Andrije Memo, davala Fortisu 10 cekina mjesečno da bi krenuo na daljno ispitivanje za koje je mogao trošiti još 15 cekina mjesečno.

Kad već nije Nizozemac ili Britanac, Fortisu umjesto potrage po granicama carstva za izvorom Zambezija preostaje potraga za izvorom Cetine, umjesto otkrića rubnih amazonskih plemena istraživanje običaja Morlaka, a istraživanje Titicace morat će zamijeniti studijom o Vranskom jezeru.

\ Riječ je o velikom koraku, no dosezanje dna je proces odviše je rano govoriti da smo dostigli točku prekretnice \, tumači Philippe Gijsels, strateg u Fortisu u Bruxellesu.

Također, moguće je pretpostaviti da je Dubrovčanin Marko Bruerović dao Fortisu tekst Hasanaginice.

Zaiskrilo je između Imotskoga, koji će podići spomenik baladi, te Vrgorca i etnosela Kokorića gdje planiraju podići spomenike Hasanaginici, Hasanagi i Albertu Fortisu koji ju je zapisao, kažu, baš na tome mjestu.

To svoje mišljenje iznio je glasovitom Albertu Fortisu 1774. koji ga je zapisao i pomalo se narugao našemu fratru uvjeren u svoje superiorno znanje i ne sluteći da je u zabludi on i tadašnja znanost.

Držim dakle da je Julije Bajamonti pronašao, zabilježio i poslao Fortisu Hasanaginicu.

Drugi je Matija Murko koji iscrpno analizirajući domovinu Hasanaginice, zaključuje: Fortisu je najbliži bio Julije Bajamonti, ljekar iz Splita, " učeni i brižljivi posmatrač prirodnih divota ", njegov " učeni prijatelj ".

Da je Albertu Fortisu, kad je zapisivao naše narodne pjesme (a ima tu ponešto i ulagivanja njegovim škotskim mecenama), bio Ossian pred očima dokazuje sam njegov komentar da ne želi Hasanaginicu uspoređivati s pjesmama slavnog škotskog barda.

Međutim, komu imamo zahvaliti taj neosporni povijesno-književni događaj: Fortisu koji ju je zapisao, Goetheu koji je zaslužan za njezinu pojavu na njemačkom govornom području, ili pak samom Herderu koji ju je tiskao u zborniku?

Prema putopiscu Albertu Fortisu i njegovom djelu Put po Dalmaciji šoltanski med proglašen je jednim od tri najbolja meda na Mediteranu.

\ Riječ je o oporavku na tržištu medvjeda, a ne o početku novog razdoblja tržišta bikova \, kazao je Philippe Gijsels, viši dionički strateg u Fortisu.

To je navelo književnicu Camilu Lucerna te još neke da pretpostave kako je Kokorić recitirao Fortisu Hasanaginicu.

Opatu Albertu Fortisu vodila je domaćinstvo u Italiji naša žena, Stana, iz sela Drvenjaka kod Drniša.

Mickiewicz, Puškin, Nodier, Mérimée, Grimm), praktično je postala popularnija od djela unutar kojega je objavljena, kao da je izvorna narodna duša nadišla korice u koje je smještena i vinula se u slobodu, ostavljajući opatu Fortisu samo zaslugu da bude glasonoša poeziji koja je cvala u skrovitoj anonimnosti Dalmatinske zagore i samo čekala povoljno vrijeme da zablista među najljepšim poetskim vrhovima Europe i svijeta.

Neki drže da je Fortis čuo i zapisao " Hasanaginicu " u Kokorićima kraj Vrgorca, gdje je bio gost vojvode Pervana Kokorića, u mladost pjesnika - nije li on Fortisu recitirao " Hasanaginicu "?

Fortisu je u Italiji domaćinstvo vodila naša žena, Stana, iz sela Drvenjaka kod Drniša, on je drži članom obitelji i čak naziva kćerkicom (la mia figliuola).

Izvjestilac, inače dosta nesklon mletačkom istražitelju Fortisu, priznaje da su neretvanske jegulje zbilja izvanredno velike i dobro ugojene.

Po konvencionalnim sociološkim shemama očekivalo bi se da pisci s Hvara i Brača prednjače onima iz Vrlike i Kričaka, budući da je uži zavičaj prvih u to vrijeme civilizacijski napredniji i samim time otvoreniji prema onomu što je dolazilo iz bijelog svijeta, dok je zavičaj drugih, morlačka postojbina (prema Fortisu), čuvao stare običaje i navade, ne mareći mnogo što se drugdje zbiva, kako Dinko Šimunović, njihov zemljak i gotovo vršnjak, pripovijeda u Mrkodolu.

Zanimljivo je da je narod znao kako komarac širi groznicu i fratar Luka Vladimirović to kazao prirodoslovcu Albertu Fortisu koji je to zapisao u svojoj knjizi »Viaggio in Dalmazia« (Venecija 1774).

Sović je pomagao Fortisu i u objašnjenju Kačićevih pjesama.

Stigavši u Dalmaciju neposredno nakon progonstva vladike Simeona Končarevića, posebice osjeća problem vjerske nesnošljivosti, izražen kroz srpskopravoslavno - rkački i rimokatoličko - bunjevački antagonizam, ali izvor tome vidi u crkvenim krugovima, napose monaštvu, a ne u narodu, što ga čini bliskim Fortisu i Lovriću.

Isticanje čovjeka posebno vješta bilježenju recitiranih pjesama dokazuje kako to zapisivanje nije bilo jednostavan posao, ni među splitskim intelektualcima, koji tada nisu bili najvještiji u upotrebi hrvatskog jezika, a kamoli bi Fortisu, koji je jedva nešto znao hrvatski, da bi mogao sam to obaviti.

Više o Fortisu: u Google ukucaj: Alberto Fortis

Dio studija čine monografske interpretacije u kojima se obrađuje opus pojedinog autora dosad (po sudu autorice) pristrano shvaćan i veličan (npr. studija o Albertu Fortisu) ili pak marginaliziran odnosno posve književnovrednovateljski, teorijski, teatrološki i književnopovijesno zapostavljen (primjerice, studije o Tonču Petrasovu Maroviću, Ivanu Kušanu - pa i čitavom nizu drugih domaćih dramatičara, potom o Simi Mraoviću, Tomi Bebiću itd.).

I zlobni je fratar Inocenc Čulić kasnije govorio o Fortisu, uzimajući mu to za zlo: Pisao je ono što su mu govorili učeni Dalmainci...

Iako Fortisu moramo biti zahvalni što je kulturnoj Europi, željnoj znanja o balkanskim zemljama, otkrio Dalmaciju, dotad slabo poznat dio svijeta, nesumnjivo je da je Lovrić, kao rođeni Sinjanin, bolje poznavao svoj zavičaj od stranca koji nije ni dobro znao hrvatski (ipak je preveo Hasanaginicu na talijanski).

Slovenac Fran Miklošič bio je jedan od prvih ozbiljnijih proučavatelja Asanaginice, on je pronašao ' Splitski rukopis ' na ikavici za kojega u svom djelu iz 1883. godine ustanovio kako je poslužio Fortisu kao izvornik, a za pjesmu, prema jezičnim osobitostima, da je niknula na tlu Imotske krajine.