Upisivao se u hegelovsku tradiciju Frankfurtske škole, uključio Heideggera i analitičku filozofiju, te je u jednom trenutku pokušao sabrati sav kritički, protustaljinski marksizam pod jednu kapu.

Sanja Muzaferija uzgred pominje kritičare Frankfurtske škole (Adorno i Horkhajmer, autori čuvene Dijalektike prosvetiteljstva), što je moglo ostaviti više prostora upravo za razmatranje strategija subverzije kiča i kempa u savremenom društvu pop-kulture i masovne proizvodnje.

Mislioci Frankfurtske škole na čelu s Adornom postali su mi trajan putokaz.

naravno, jadni židovi nisu ništa krivi.klasna borba do istrjebljenja je jedino rješenje.iako smo tu klasnu borbu osjetili u drugom svjetskom ratu i nakon rata.pa, može li mi netko reći tko je profitirao iz te klasne borbe? rothschildi su kapitalisti.i vanzemaljci valjda.a ne židovi.židov karl marx je izmislio komunizam.to sigurno znači da su židovi dobri.predstavnici frankfurtske škole su bili židovi. to je taj program: uništenje obitelji i tradicije, multikulti i slične krasne stvari.za razliku od nevinih židova, kji su-pretpostavljam-proleteri, kao i autor ovog članka; fašisti su zli kapitalisti koji žele moć i zazivaju novi holokaust a komunisti su poštenjačine koji žele dikataturu proleterijata (na stranu to što nešto takvo nikad nije postojalo) i brane jadne židove (sve same bogate buržuje, da stvar bude zanimljivija). no sve će se riješiti samo kroz klasnu borbu.jedino je bitno ispoljavati zavist prema uspješnima i tražiti krivce poput slijepe kokoši koja traži zrno, dok bijela rasa izumire a najzaštićenija su vrsta svete krave u zaštitu kojih ne staje samo reakcionarna desnica nego i tobože revolucionarna ljevica. prikaži cijeli komentar

Između kritičke teorije Frankfurtske škole i dekonstrukcije, između estetike i političke teorije García Düttmann razvija podjednako suptilno i radikalno mišljenje, po relevantnosti usporedivo s Giorgiom Agambenom ili Jean-Luc Nancyjem.

Ove promjene u globalnom gospodarstvu sredinom 20 stoljeća uočili su i pojedini marksistički politički teoretičari iz takozvane frankfurtske škole, uz pomoć masonskih savjetnika.

Došavši u Frankfurt da doktorira 1977. godine, impresioniran ambijentom u kome su se sukobljavale ideje mnogih filozofa, Đinđić je govorio: Za mene je čitav Frankfurt bio utopijsko mesto - tu su pored Frankfurtske škole spadali i Geteov univerzitet, zatim, tadašnji Kon - Bendikt, generacija 68, demonstracije i stambene komune.

Ma koliko recentna, ona jasno odaje odnose dominacije i moći unutar teorijskih kultura i škola kao i stara povijest: postoje značajni, ali zapostavljeni i nerecipirani autori, poput spomenutog Alfreda Sohna-Rethela, suputnika u sjeni velikih imena rane frankfurtske škole.

Profesor Mario iz frankfurtske škole ima problema s malim Walterom Benjaminom koji je divlji i ne sluša.

Pa i doma ć i poklonici frankfurtske škole dobro poznaju Gramscijeve lekcije o kulturnoj hegemoniji i transformaciju bivših subverzivaca u organske intelektualce državnog aparata.

Poznavala je filozofe frankfurtske škole (Horkheimera, Adorna, Markuzea, Benjamina, Habermasa) a Marxa preko njih (osobito njegove Rane radove).

Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj model.

To je hipoteza Theodora Adorna, njemačkog filozofa, potonjeg pripadnika Frankfurtske škole, koju je formulirao s dvojicom psihologa s Berkleya te s još nekim empirijskim istraživačima koncem četrdesetih, kad je pred nacizmom pobjegao u Ameriku, pa ondje izdao utjecajnu knjigu« Autoritana ličnost ».

Ipak, važno je napomenuti kako je ljevica sama sebe upakirala, se definiranim političkim izričajem frankfurtske škole, dok su oni koji ne prihvaćaju čitav takav politički (ne bih čak rekao niti politički, nego demagoški) paket valjda jednostavno desni.. ili u najboljem slučaju centar.. o tom su i knjige napisane, za koje sumnjam da ih je mnogo malih od ljevice (koja je sama sebe definirala, za razliku od današnje " desnice ", koja je definirana kao suprotnost ljevici) pročitao.

Ironično je i nadasve indikativno da se filozofija Middlesexa s naročitom uspješnošću također posvetila suvremenoj kritičkoj teoriji, obrađujući u jednom od svojih diplomskih studijskih programa sve od frankfurtske škole do današnjih kritičkih teoretičara poput Badioua, Negrija i sličnih.

Leavisa do marksističkih izvedenica frankfurtske škole (Adorno, Benjamin), Antonia Gramscija i Louisa Althussera.

Veliki se broj knjiga pojavio na tu temu Isto tako, ljepuškasti svibanj pospješuje i kristalizira u kemijskom smislu ideje koje su već postojale, primjerice, u radovima Frankfurtske škole u radovima Adorna i Horkheimera, između ostalih o autoritetu i obitelji tridesetih godina.

Seksualna i kulturna revolucija iz 1960 - te, pokrenuta od frankfurtske škole, radikalnih ljevičara koji su izbjegli iz Njemačke kako bi urušili tradicionalno američko kršćansko društvo, isto ono koje im je dalo utočište dok je njihov SSSR potpisao pakt sa Ribbentropom glavni je uzrok svih problema zapadne civilizacije.

1895. rođen je Max Horkheimer, njemački filozof i sociolog, predstavnik kritičke teorije društva tzv. frankfurtske škole.

Vrlo zanimljiv izvor informacija za one koje zanima povijest i djelatnost Frankfurtske škole, kao i pregled marksističkih teorija o ekonomiji i kulturi.

Izrazita važnost njegove knjige u naglašavanju je važnosti psihoanalitičke teorije za kritičku analizu društva tako da je po temeljnoj orijentaciji Elliot najbliži autorima Frankfurtske škole.

Uzmite u obzir gotovo potpuno odsustvo teoretskog sukoba sa staljinizmom u radovima Frankfurtske škole, u suprotnosti s njezinom gotovo stalnom opsesijom fašizmom.

Naime, još tada se, po Žižekovim rečima, zapadni marksizam, uzdržavajući se od otvorenog odobravanja bilo kog od ova dva pola, odrekao stava direktne političke angažovanosti i pretvorio se u deo etablirane akademske mašine čije tradicije vode od rane Frankfurtske škole do današnjih Kulturnih studija (Žižek, 2000 a: 109).

Naglašeno ćutanje teoretičara Frankfurtske škole o realno postojećem socijalizmu (staljinizmu) nije, po Žižekovom mišljenju, posledica njihove težnje da se distanciraju od hladnoratovskih antikomunista, već izbegavanje priznanja faktičkog prihvatanja liberalne demokratije: Otvoreno priznanje te solidarnosti sa liberalnom demokratijom lišilo bi teoretičare Frankfurtske škole njihove ' radikalne ' aure i pretvorilo bi ih u još jednu verziju anti-komunističkih liberala Hladnog rata, dok bi ih pokazivanje više simpatije za ' realno postojeći socijalizam ' prisililo da izdaju svoj nepriznati bazični pristanak na liberalnu demokratiju (Žižek, 2000 a: 113 - 114).

U tom smjeru, Žižek i poklonici frankfurtske škole dobro poznaju Gramscijeve lekcije o kulturnoj hegemoniji i transformaciju bivših subverzivaca u organske intelektualce dominantnog sustava.

Nastanak " Titanica " 1979. se povezuje s pojmom " Nova frankfurtska škola " koja se, ne samo zbog očigledne povezanosti s pojmom " Frankfurtske škole " koja je okupljala velikane nove njemačke filozofije poput Adorna i Horkheimera, smatrala intelektualcima među njemačkim humorističkim djelatnicima.

On nastavke te revolucije vidi u nizu pokreta, a među ostalim utjecaj Frankfurtske škole bio je najjači među praksisovcima, svojevrsnim disidentima od KPJ, temeljenim na otklonu od Staljina i Lenjina, tj. na varljivim blažim oblicima njihova učenja, ali s istim utemeljenjem i željom za istim ishodom.

Duga je to priča s njima, i vrlo kratka. većina u prvom ešalonu su bili agenti, ovoga ili onoga ranga, jugoslužbi, neki rijetki, poput Gaje, išli su po upute direktno kod Engleza, a neki su bili dovoljno podatni sami od sebe da odmah uđu u mainstream, nazovimo to, ' ' frankfurtske škole ' ', instituta za uvođenje darvinističkog ljevičarstva tipa kibuc u sveučilišne ustanove Europe iza rata.

U teorijskoj osnovi predloženog rada polazišta su Reichovi (rani) radovi, kao i dostupna djela nekih mislilaca i praktičara koji nastavljaju njegovu misao, osobito filozofa frankfurtske škole.

Autor brojnih knjiga i suosnivač nove frankfurtske škole, dobitnik je niza priznanja, između ostaloga Nagrade Heinricha Heinea grada Düsseldorfa 2004. Proboj od nonsense pjesnika do jednog od najuglednijih njemačkih autora Gernhardtu je uspio osamdesetih godina, a osobito je pozitivne kritike dobio 1997. za zbirku Lichte Gedichte, u kojoj je obradio iskustva operacije nakon srčanog udara, da bi poslije pisao i o svom raku u pjesmama K Gedichte.