Povezujući analizu totalitarizma kod Hannah Arendt i biopolitičku teoriju društva kod Michela Foucaulta, Giorgio Agamben tom studijom pokazuje kako se kroz čitavu povijest zapadnog političkog ustrojstva provlači dosada nepomišljana povezanost suverene moći nad smrću podanika i biopolitičke kontrole nad životom građana povezanost koja je kulminirala u nacističkim koncentracijskim logorima i koja se još i danas provlači kroz demokratska društva u pokušajima da se zakonom definicija golog života učini predmetom političkog uključivanja i isključivanja.

Tako recimo italijanski filozof Đorđo Agamben (Giorgio Agamben) u ratnom raspadu Jugoslavije, kao i u haotičnim procesima rastakanja koji su zahvatili istočnoevropska društva nakon pada komunizma, ne vidi regresivne fenomene, padove u prevaziđene civilizacijske i političke forme, nekakvu vrstu prirodnog stanja, koje će ubrzo potom opet smeniti sistem mirnodopske saradnje liberalno-demokratskih nacionalnih država, već nastupanje vanrednog stanja, simptome nadolazećeg globalnog raspada događaja koji poput krvavih glasnika najavljuju novi nomos na zemlji. [ 12 ] Iz te perspektive, čitav koncept tranzicije gubi svoj smisao.

I Giorgio Agamben uzima za ishodište antički svijet, kada u knjizi Homo sacer razvija Foucaultove uvide o biopolitici, odnosno o nastojanjima moderne moći da ovlada ljudskim životom suženim samo na animalnu dimenziju.

Sva su zbivanja izvedena iz pjesama Arthura Rimbauda, romana Williama Faulknera i biografskih tekstova o ta dva pisca. 3. Agamben, Giorgio, 1942 - Goloća/Giorgio Agamben; s talijanskoga prevela Vanda Mikšić; ogled " Što je suvremenost? " preveo Ivan Molek.

Aktualizirajući memoriju, pozivaju se na kratki esej iz zbirke Ideja proze, u kojemu Giorgio Agamben sažeto opisuje moć nepamtljivog - memorije kao sjećanja koje se ničega ne sjeća I baš zbog toga je najsnažnije sjećanje.

U predgovoru talijanskom prijevodu ovog djela (Quel che ho visto e udito a Roma, Quodlibet, Macerata, 2002) Giorgio Agamben je zapisao da nije riječ o impresiji o Rimu, nego o pokušaju traženja formula grada, njegove biti, dakle jedan magijsko-metafizički postupak.

Dok karakter ostavlja na licu tragove neizrečenih riječi i neostvarenih namjera, dok životinjsko lice izgleda uvijek kao da će izgovoriti riječ, ljudska ljepota otvara čovjekovo lice šutnji (Ideja proze, Giorgio Agamben)

Jedan od najvećih filozofa današnjice, Giorgio Agamben, u vuku prepoznaje granicu fizisa i nosmosa, otpadništva i svetosti, državnog ostracizma koji animalnome uskraćuje građanska prava i antidržavne perzistencije anarhizma, egzila, nepripadanja (usp. tekst The Ban and the Wolf, iz knjige Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, 1998.).

Ne samo da nema smisla tražiti od jednog Grka ili Talijana da živi poput Nijemca, već bi to značilo gubitak čitave kulturne baštine koja se prije svega sastoji od načina života, upozorava talijanski filozof Giorgio Agamben.

Mohammed je postao ono što talijanski politički filozof Giorgio Agamben zove " homo sacer ": biće zakonski mrtvo makar je biološki još uvijek živo.

Srijeda, 29.05.2013. Giorgio Agamben o Europi, " krizi "...

Nije, dakle, reč o regresiji političke organizacije u prevaziđene forme, već o predupozoravajućim događajima, koji poput krvavih glasnika najavljuju novi nomos planete što (ukoliko se princip na kome on počiva iznova ne dovede u pitanje) ima tendenciju da se proširi diljem čitave zemaljske kugle. (Giorgio Agamben, Homo Sacer, Frankfurt am Main 2002, str. 49) [ 13 ] Iako šef jedne komunističke partije, Slobodan Milošević nikada nije ozbiljno shvatao komunističku idelogiju i sledio je svoje političke ciljeve čisto pragmatično, što bukvalno znači svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i bez ikakvog moralnog ili svetonazornog obzira.

Nije riječ samo o tome da njegova predodžba jednog svjetskograđanskog ustava kao poretka mira među suverenim državama zasnovanog na međunarodnom pravu djeluje nedostatno ondje gdje se radi o tome da se ispitaju politička pitanja i konflikti koji nastaju kao posljedica prijenosa suverenosti (primjerice u procesu evropske integracije) ili kao posljedica gubitka suverenosti uvjetovanog globalizacijom; ista ideja jednog na međunarodno pravo svedenog kozmopolitizma također ne izgleda osobito pogodna da riješi probleme današnjih izbjeglica i migranata koje jedna takva ideja prava jednostavno ne obuhvaća i čije sudbine na drastičan način dovode pred oči političku nedostatnost historijskih ideja (državno) građanskog pravnog poretka pa čak i historijsku ideju ljudskih prava samu. (U vezi s tim usporedi Giorgio Agamben, Jenseits der Menschenrechte; S onu stranu ljudskih prava u: Mittel ohne Zweck.

Talijanski filozof Giorgio Agamben govori o Homo Saceru kao paradigmi« golog života ».

Njegova je nakana, kao što tumači u uvodnome tekstu, predstaviti ponajprije arhetipsku dimenziju tzv. žanrovske književnosti, koja se pokatkad poistovjećuje s književnošću eskapizma i čak trivijalnom književnošću u cjelini, te utvrditi njihovu srodnost s vrstama u kojima je tu arhetipsku dimenziju najlakše prepoznati: s mitom i bajkom. 2. Profanacije, Giorgio Agamben (Meandarmedia.) Profanirati znači vratiti općoj uporabi ono što je bilo izdvojeno u područje sakralnog.

Početna referenca trilogije ideja je nepamtljivog koju u knjizi Ideja proze razvija talijanski filozof Giorgio Agamben upućujući da je nepamtljivo koje iz memorije upada u memoriju bez da ikada samo dođe do sjećanja upravo ono nezaboravno.

U tom prostoru, život u Istočnoj Njemačkoj prikazan je terminima bliskim onome što Giorgio Agamben naziva " goli život " (1998).

Talijanski filozof Giorgio Agamben u jednom svojem promišljanju ustvrdio da je danas potrebna jedna nova vrsta latinskoga imperija protiv trenutačne germanske dominacije u Europi.

Talijanski filozof Giorgio Agamben, rođen 1942., priložio je 1995. takvu knjigu: Homo sacer.

Talijanski filozof Giorgio Agamben s filološkom preciznošću kontekstualizira tekst u svjetlu vremena nastanka, kad kršćanstvo i judaizam još nisu posve odvojeni.

Filozof Giorgio Agamben predaje u Veroni, a živi povučeno u Veneciji bez puno sklonosti prema zvjezdanoj gužvi na internacionalnom teorijskom tržištu.

Dok je u tradicionalnom shvaćanju političkog suvereniteta stavljanje zaštita zakona van važenja bilo moguće samo u slučaju izvanrednog stanja, Giorgio Agamben želi pokazati kako to raspolaganje nad životom s onu stranu zakona svojstveno izvanrednom stanju postaje normaliziranim stanjem u suvremenim političkim sustavima.

Sinkronizacija virtualnog vremena radnje i realnog vremena percepcije, odnosno real-time format scenaristička je izvedenica izvanrednog stanja o kojem govore filozofi Carl Schmitt i Giorgio Agamben.

Unutar filozofije talijanska biopolitička misao (Giorgio Agamben, Toni Negri, Paolo Virno) je nastavljajući na Foucaulta razvila koncept života koji bi trebao moći opisati fenomene suvremenog društva.

Kategorija homo sacera, koju je nedavno ponovo aktualizirao Giorgio Agamben onih koji su, prema starom rimskom pravu, mogli biti nekažnjeno ubijeni i čija je smrt, iz istog razloga, bez ikakve žrtvene vrijednosti najbolje se uklapa u prikrivanje pojavljivanja novih skupina isključenih, među kojima nisu samo teroristi, nego i oni na primajućem kraju lanca humanitarne pomoći (Ruanđani, Bošnjaci, Afganistanci...): današnji je homo sacer privilegirani objekt humanitarne biopolitike u oba je slučaja stanovništvo reducirano na objekt biopolitike.

Bilo kako bilo, Schmitt je zadnjih godina postao središnjom referencom za filozofe ekstremne ljevice kao što su Giorgio Agamben, Antonio Negri (šmitovski marksizam je u Italiji, međutim, stariji fenomen), Jacques Derrida ili Etienne Balibar.

Za imigrante u tom smislu u potpunosti vrijedi ono što kaže Giorgio Agamben u svom Homo saceru: Ako je bit logora u materijalizaciji izvanrednog stanja i posljedičnom stvaranju prostora u kojem goli život i norma stupaju na prag nerazlučivosti, tada moramo priznati da se nalazimo pred virtualnim logorom kadgod se stvori takva struktura, neovisno o opsegu zločina koji su se u njoj dogodili i kakav god ona naziv i specifičnu topografiju imala.

Kako smo svi mi danas, reći će Giorgio Agamben, svojevrsni homines sacri, isključeni ljudi bez prava, što ih se smije ubiti a da se za to ne bude kažnjen, tako i ovaj film govori o stalnom izvanrednom stanju koje je postalo pravilom u tom i takovom svijetu.

Publicistika: 1. Goloća, Giorgio Agamben (Meandarmedia) Nizom kratkih ogleda Agamben se vraća najurgentnijim i najaktualnijim motivima svojih istraživanja.

Giorgio Agamben rođen je 1942. u Rimu.