Ako govorite i pišete o Hegelu i njegovom poimanju ljudske prirode, onda se mora zaključiti da ste vi, neradnici " crvenog " predznaka tu dobrano zakazali i nedostatna je vaša mogućnost da nekoga " prevedete " na humaniju stranu.

Trebalo je ne samo protumačiti, nego revolucionarizirati stvarnost, uostalom i tako da Duh uskrsne iz Slova, da se oslobodi iz Knjige kao iz boce (Goethe Hegelu; Hajam, Jerofejev...) ili da - i tu dolazimo u srce tame - bude prizvan (mantičkim) činom čitanja Knjige kao magijskog teksta zaziva

Ako bi tako postupili, mi bi smo praktički napustili Marxa i vratili se natrag Hegelu jer partija je doduše bila važan faktor u revolucionarnom procesu, ali subjektivni faktor, koja je djelovala u uvjetima koje je zatekla, a ne koje je željela, i s kojima nikada u potpunosti nije mogla ovladati.

Žižekova knjiga uključuje, čini se nasumičnim redom, rasprave o Hegelu, Marxu i Kantu; različite predsocijalističke i postsocijalističke anegdote i refleksije, bilješke o Kafki, ali i o Stephenu Kingu ili Patriciji Highsmith; šale braće Marx; izljeve opscenosti; referiranje na Spinozu, Kierkegaarda, Kripkea, Dennetta; (neizbježnu) lakanovsku doktrinu; komparativnu teologiju; politička događanja u SAD-u...

Hegelu je ta praslika trebala tek da skine pokrov sa svoje filozofske zgrade kako bi nam po tko zna koji puta pokazao da su logos i svijet - - jedno.

Prvo sam namjeravala odgovoriti na ovu zavrzdllljjjnjljlamu kaj si napisao kao odgovor na moj gornji citat... onda sam skuzila da ni sam nemas pojma kaj pises... nego se razbacujes svojom opskurnom patronizirajucom pretencioznoscu... kaj to probavas konkurirati Hegelu i Heideggeru?: rolleyes:

Po Hegelu postoji sveopća bit svijesti i svijeta, duha i materije, subjekta i objekta, koja se razvija tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi.

To ograničenje nije ni u međunarodnoj zajednici ni u njenim institucijama, nego u, opet prema Hegelu, pojedincu.

Logika je tako Hegelu isto što i ONTOLOGIJA.

Dakle, 20 godina nakon što nas je život doveo do jednoga od raskršća u Vrtu sa stazama što se račvaju, jedan mi je davnašnji prijatelj poslao svoj tekst inspiriran nekim našim ovotjednim razgovorima: razgovaralo se o razlici filozofije i zdravorazumskoga mišljenja, Hegelu i Marxu, prosvjetiteljstvu i 11. tezi, ideologiji kao krivoj svijesti o istinskom bitku ili pravoj svijesti o lažnome bitku... uglavnom, dakle, rutinirano smo časkali, kadli me je danas u sandučiću dvostruko zatekao njegov mail: faktički, imeđu ostalih zatekao se u mailu i njegov tekst, što je ravno šansama da sutra na prozoru zateknem sovu poslanu iz Hogwartsa s pozivom na studij u Slytherin, potpisanim osobno krasnopisom Salazara Slytherina ili, jednostavnije, da među inima zateknem i Spinozin mail; u bitnom, ostao sam zatečen blještavom jednostavnošću uvida/formulacija toga teksta: stranicama je iz rečenice u rečenicu (uzvodno) tekao posve nevjerojatan izvod takvom matematičkom točnošću, preglednošću, jasnoćom i lakoćom, da sam u par navrata odgađao nazvati autora i komplimentirati ga, naprosto zato jer nisam mogao prestati čitati. (Majke mi) Ne znam kad mi se to zadnji put dogodilo, ako ne računam jučerašnje čitanje moga posta od prekjučer.

Po mnogim stručnjacima prvi pravi roman u povijesti književnosti, Oštroumni vitez Don Quijote od Manche omiljena je lektira bezbrojnih generacija, što dokazuje i podatak da se četiristo godina nakon izlaska (prvi dio ove satire na viteške romane, koji je Cervantes pisao dok je bio u zatvoru, objavljen je 1605.) nova izdanja svejednako pojavljuju, a da interes za to ingenioznog Španjolca ne jenjava. Vitez tužnog lika Don Quijote, i njegov vjerni pratilac Sancho Pansa, dvije strane vječnog ljudskog lica, sanjar koji bježi od stvarnosti i osmišljenje života nalazi u literarnim fantazijama i idealima, i prizemni, realistični, promućurni sluga sa smislom za stvarnost, kojem je materijalno jedini orijentir, postali su metafora i tema cijeloj plejadi mislilaca, pisaca i slikara: Byronu, Heineu, Hugou, Turgenjevu, Schellingu, Hegelu, Goyi, Corotu, Daumieru, Picassu, Daliju

Kangrga je bio omiljen među studentima te dekade: filozofija se predavala bez ikakvog ideološkog prizvuka, kao da je i nju okrznuo new wave: i baš kao što je Zagreb tih godina prije sličio Londonu nego Moskvi, tako je i studij filozofije, čak i u mislilaca revolucije, bio skloniji Hegelu i Hedeggeru nego Marxu i Engelsu. (Mada sam ja osobno zahvalan praxisovcima na lekcijama Ranih radova i Kapitala, da se odmah razumijemo.) Voljeli smo Grgu, baš kao i Gaju i Pejovića, zapravo, sve smo ih voljeli: ne samo poštovali, nego baš voljeli - bili su to dobri, dragi ljudi

Zagreb je počasno mjesto organizatora ovog milenijskog skupa o Hegelu dobio prije dvije godine u Utrechtu, kada je na XXII. simpoziju odlučeno o idućoj temi.

Prema Hegelu, Minervina sova, simbolička ptica mudrosti, polijeće tek u sumrak.

To su - dijalektička intersubjektivnost Jessice Benjamin, temeljena na Hegelu, i hermeneutička...

Riječ-dvije o Voyageru, Hegelu i - seksu s Jeri Ryan.

Prema Georgu Friedrichu Wilhelmu Hegelu obrazovanje duhu nije izvanjsko, nego je medij u kojem se on uop ć e tek može ozbiljiti.

Čovjek će, vjerujemo li Hegelu, biti posvema slobodan samo ' ' okružen svijetom što ga je sam stvorio ' '.

Peter Sloterdijk u ovom djelu slika filozofske temperamente od antike do dvadesetoga stoljeća (riječ je o Platonu, Aristotelu, Augustinu, Brunu, Descartesu, Pascalu, Leibnizu, Kantu, Fichteu, Hegelu, Schellingu, Schopenhaueru, Kierkegaardu, Marxu, Nietzscheu, Husserlu, Wittgensteinu, Sartreu i Foucaultu), otvarajući time novi pristup majstorima mišljenja na Zapadu.

I čak ako bismo se htjeli vratiti sve tamo do njezina obredna značenja, odnosno značenja žrtvovanja, kao u nekom trenutku riskira sam Lacan, iznova bismo naišli na teatar: to je na dovoljno grub način iskusio Bataille, kad se suprotstavljao Hegelu (i to je zadnji citat).

Naposljetku, dr. dr. Ostojić zahvaljuje filozofima i umjetnicima Wagneru, Brahmsu i Hegelu koji su svojim stvaralaštvom doprinijeli razvitku zubobolje i gripe u brojnim slučajevima na temelju čega je dr. dr. Ostojić pisao svoj drugi doktorski rad (koji će biti objavljen u relevantnim medicinskim glasilima).

Slično Schellingu i Hegelu, koji smatraju da je priroda« drugobitak ideje », ja kažem da je priroda čisti privid, nešto bitno nesavršeno, nešto što se zbog želje za slatkoćom postojanja odreklo savršenstva i vječnosti.

No Marx se nikada nije odrekao dijalektike i uvijek je priznavao svoj dug Hegelu, a to se najbolje potvrđuje u tome da je slobodu shvaćao kao spoznatu nužnost.

Možda bi to također bio jedan od načina za razlikovanje poganskog agnosticizma i kršćanstva: problem je s agnosticizmom taj da je odveć ozbiljan u razvijanju svoje narative o uzlazu k Znanju, da premašuje humanističku stranu religijskog iskustva - gnostici su kršćani koji promašuju šalu kršćanstva... (I, usput, to je razlog zašto je Pasija Mela Gibsona posve antikršćanski film: u potpunosti mu nedostaje taj komični aspekt.) 19 Kao što je često slučaj, Kierkegaard je ovdje neočekivano blizak svom službenom velikom neprijatelju, Hegelu, prema kojemu se prijelaz od tragedije na komediju odnosi na nadilaženje reprezentacije: dok u tragediji individualni glumac reprezentira univerzalni lik koji igra, u komediji on jest odmah taj lik.

Po Hegelu, ono što se događa u komediji jest to da se u njoj Univerzalno neposredno pojavljuje, javlja »kao takvo« u neposrednu kontrastu prema pukom »apstraktnom« univerzalnom koje je »nijema« univerzalnost pasivne veze (zajedničke osobine) među partikularnim momentima.

Kao što već svako školsko dijete zna, nova Žižekova knjiga trebala bi uključivati, nikakvim posebnim redom, rasprave o Hegelu, Marxu i Kantu; različite predsocijalističke i postsocijalističke anegdote i refleksije, bilješke o Kafki kao i piscima masovne kulture poput Stephena Kinga ili Patricije Highsmith; pozivanje na operu (Wagner, Mozart); šale braće Marx; izljeve opscenosti skatološke i seksualne; intervencije u povijest filozofije, od Spinoze i Kierkegaarda do Kripkea i Dennetta; analize Hitchcockovih filmova i ostalih holivudskih proizvoda; pozivanje na aktualna događanja; rasprave o mračnim gledištima lakanovske doktrine; polemike s različitim suvremenim teoretičarima (Derrida, Deleuze); komparativnu teologiju; i, konačno, izvješća o kognitivnoj filozofiji i neuroznanstvenom napretku.

Ništa ne razumijem, plače mi se, molim vas da mi objasnite " opću formulu duha " prema Hegelu, Ja koje je Mi i Mi koje je Ja.

To je " contradictio in adjecto " Naime, ako su sva iskustva ispravna, onda ih po Hegelu mozes nazvati " identicnim ".

2. Moderna definicija neprijatelja pripada Hegelu, ali je već moderni filozofi imaju tendenciju izbjegavati, kao i ono političko uopće, ukoliko se vezuje za stanoviti pojam i stanovitu praksu rata.« Isto tako, kod Hegela nalazimo prvo polemičko i političko određenje građanina (burgeois), toga čovjeka koji odbija napustiti svoju privatnu, nepolitičku sferu, zaštićenu od rizika, i koji se, učvršćen u vlasništvu i pravu koje upravlja privatnim vlasništvom, ponaša kao individua naspram cjeline, koji nadoknadu za svoju političku ništavnost nalazi u plodovima mira i poslovanja, koji je nalazi pogotovo u posvemašnjoj sigurnosti toga uživanja, i koji, prema tomu, hoće biti oslobođen od hrabrosti i izuzet od opasnosti nasilne smrti (Ueber die wissenschaftliche Behandlungsarten des Naturrechts 1802, izd.

S druge strane, Hegelu je subsaharska Afrika ostala izvan okvira povijesnoga kao divlja i nepripitomljena.