Nadam se da se sada počinje jasnije pokazivati zašto je takvu interpretaciju Heideggerove misli kao " slabe ontologije " ili ontologije slabljenja moguće misliti kao ponovno otkrivanje kršćanstva i kao rezultat neprestanoga djelovanja njegova nasljeđa.

Sagledajte na toj pozadini činjenicu da je posljednjih tridesetak godina izašlo otprilike šezdeset podebljih svezaka Heideggerove ostavštine, da je napisan gotovo nepregledan niz monografija i studija o njegovu djelu, da članke u periodici i ne spominjem, da se svake godine u svijetu održava barem dvadeset iznimno kvalitetnih i relevantnih simpozija o njegovu djelu a da se o svemu tomu u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna.

Opravdana napomena da to nije samo sudbina Heideggerove filozofije i da ne vrijedi samo za našu sredinu ne bi nas baš smjela tješiti.

Preciznije: što se tiče poimanja umjetnosti i estetskih implikacija Heideggerove misli, predavanje Umjetnost i prostor i u njemu izražena nova pozornost spram prostornosti donosi jedno možda relevantno preciznije određenje poimanja djela kao sebepostavljanja istine u djelo, koje se reflektira i u Heideggerovu poimanju bitka i onog istinitog.

Nedvojbeno je da se i ta novost uklapa u općenitiji proces transformacije Heideggerove misli, koji je tim zanimljiviji ukoliko u njemu ne vidimo samo marginalni aspekt tzv. okreta (koji bi trebao odvajati Bitak i vrijeme od djelâ nakon 1930. godine), već i daljnji pomak koji bi se trebao zbiti u spisima nakon okreta.

Teško je odrediti što to ponovno otkriće prostornosti znači za cjelinu Heideggerove misli, posebice zato što postoji opasnost bar se meni čini opasnošću da ga razumijemo kao ishodište odveć odlučnih mističnih ishoda.

I što više razmišljam o ovim pitanjima sve više dolazim do zaključka o potrebi ' multietičnosti ', što je izgleda na tragu Heideggerove priče o etici, koju je nitko drugi prikazao.

Identičnost i razlika naslov manje Heideggerove knjige kao da i Pöggeleru služi kao neka vrst metodološkog naputka.

Svakom upućenijem bit će jasno koja se to problematika Heideggerove razvedene misaone zgrade izlaže pod odnosnim naslovom.

Žižek ovdje s jedne strane zagovara Bartlebyjevsku pasivnost (" Radije ne bih "), a s druge strane polaže nadu u neku vrstu " božanskog nasilja " koje bi predstavljalo jedinu autentičnu gestu, jedini istinski Događaj na tragu one poznate Heideggerove rečenice kako nas " još samo jedan Bog može spasiti ".

Kad me stranci iz uglednih akademskih krugova upitaju kakva je razlika između hrvatskog i srpskog jezika, u pravilu im odgovorim:« nešto poput Heideggerove ontološke razlike ».

Neobično je da mlađi zastupnici hermeneutike (izuzmemo li Karlheinza Stierlea) nisu raspravljali o tom estetsko-teorijskom manjku hermeneutike, manjku koji izvire iz Heideggerove ontologije, premda upravo Heideggerova tumačenja Hoelderlinova jezika, recimo, nude elemente za specifičnu estetsku teoriju autoreferencijalnosti, ostavimo li zasada po strani njegov ontologijski apriorij koji je opravdano pobudio Adornovu kritiku.

Poznaje li Zildžić Nenada Filipovića, koji tumači Sidranovo pjesništvo i Pamukovu prozu, analizira Heideggerove filozofske spise i teoriju pravde Johna Rawlsa, ocjenjuje kvalitet operskih izvedaba i prevoda iz latinskog, piše o vampirima, baklavama i šerijatskom pravu, kad ne piše o manihejstvu, Bushevoj administraciji i Tomi Akvinskom?

Odnos će se posebno intenzivirati nakon Heideggerove posjete Cézannovoj domovini.

Ono što ne ide, u metafizici razmatranoj iz Heideggerove perspektive, jest ideja da u temelju stvari postoji neki stabilni poredak, neka vječna nužna struktura i zato racionalna, koju mi imamo zadaću upoznati i prihvatiti kao normu (no već je ovo slabo održivo: ako je posrijedi nužna danost, zašto norma?

Napuštajući hajdegerijansku nostalgiju, Derrida se oslobodio onih elemenata Heideggerove misli koji su odzvanjali njegovim sentimentalnim pastoralama i nacionalizmom, odnosno onim što ga je privuklo nacizmu Derrida je time Heideggera oslobodio političke ljevice.

Američki filozof Richard Rorty napisao je tekst u kojem brani Heideggerove ideje od njega samog.

Drugo, Hisamatsu je mislilac koji ne polazi samo od budizma, nego i od europske, prije svega njemačke, preciznije od Heideggerove filozofije.

Moram reći da mi se čini utjecaj kršćanstva u mojem čitanju Heideggerove misli najuočljiviji tamo gdje ga određuje " slabost ".

U govoru povodom Heideggerove sedamdesetogodišnjice, Koichi Tsujimora (rođen 1923), koji spada u treću generaciju filozofske škole iz Kyota, najprije naglašava da se u japanskom načinu bitka izvorno ne nahodi nikakva volja za podređivanjem i ovladavanjem prirode.

Te mračne Heideggerove analize ne možemo odvojiti od njegove kritike dominantnog karaktera tehnološke racionalnosti.

Taj govor, koji se u ovoj prilici objavljuje s komentarima, tumačenjima i objašnjenima samoga autora, a koji je izazavao mali milijun polemika i knjiga na temu Heideggerove pripadnosti nacističkom pokretu i svjetonazoru, strogo gledano, nije drugo nego rukovođ rektoru u obavljanju njegova posla.

Stoga dio kritike i ističe kako se teško u Rektorskome govoru mogu naći prave naznake Heideggerove privrženosti nacističkom pokretu: prije će biti da je riječ o promišljanju smisla i istine univerziteta, o uspostavi znanja kao njegovoj biti nasuprot vladajućoj tehničko-organizacijskoj prividnosti.

Iako se Adornova filozofska pozadina prilično razlikuje od Heideggerove, njega su razmišljanja o umjetnosti također dovela do teze o kraju moderne umjetnosti.

Ovdje se prisjećamo hegelijanske dijalektike gospodara i sluge, ali i Heideggerove metafore obronka ili nizbrdice, njemački Hang, od koje dolazi hängen, biti okačen, i anhängen, ovisiti.

Ova dva zaključka ne možemo razumjeti u čitavom njihovom opsegu ako ih ne smjestimo u općenitiju interpretaciju Heideggerove ontologije kao slabe ontologije.

Mogli bismo i dalje odmotavati druga značenja Heideggerove slabe ontologije za ornamentalno i monumentalno poimanje umjetničkog djela (samo ću usput upozoriti na to da je Mikel Dufrenne na fenomenološkim postavkama razvio pojam poetskog koji ima dosta toga zajedničkog s pozadinom u onom smislu što ga je, prema našem mišljenju, dao Heidegger).

Filozofija pozivajući se, iako ne isključivo, na ishode Heideggerove hermeneutičke ontologije uzima tu potrošenost na znanje i pokušava je radikalizirati s obzirom na izgradnju drukčijih kritičkih modela.

Naprotiv, ugođaj (Stimmung) je ontički modus ontološke kategorije nahođenja ili nahodljivosti u svijetu (Befindlichkeit), a to znači upravo bivanja-u-svijetu i bivanja-jednih-s-drugima (Miteinander-sein). [ 16 ] Zato, upravo ako se prevođenje shvati kao razumijevanje Heideggerove stvari, ono se u primarnom smislu može i mora odvijati kao ponovno raskrivanje struktura svjetovnosti, i to kako su izražene u jeziku s/iz kojeg se prevodi i u jeziku na/u koji se prevodi.

Da su Prolegomena ishodišna knjiga Heideggerove trilogije, o tome govori i jezik tih predavanja.