Godine 2004. njegova je knjiga Staljin: na dvoru crvenog cara osvojila glavnu godišnju nagradu u kategoriji historiografskih djela.

S bumom ratnog nacionalizma naišao je vlak historiografskih nihilista koji su velikosrpsku stvar htjeli braniti još žešće od Akademijinih memorandumista.

A mladim naraštajima sva se prošlost uglavnom stapa u niz dosadnih historiografskih podataka, čiji slijed im nije sasvim jasan: Staljin, Hitler, Napoleon, Cezar, Noa, sve su to neke pretpotopne sablasti.

Projekt će nizom minucioznih historiografskih rekonstrukcija i komparativnih analiza pokušati ukazati na konkurentska mjesta proizvodnje značenja o prošlosti te na obrasce rodnog imaginiranja kolektivnih identiteta u Hrvatskoj, s obzirom na suprotstavljene zahtjeve suvremenosti i tradicije, etnonacionalnih lojalnosti i transnacionalne, odnosno rodne solidarnosti.

Tijekom gotovo pola stoljeća postojanja jugoslavenske državne zajednice bilo je nekoliko historiografskih pokušaja prikaza ratnih zbivanja na ovom prostoru.

Uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirskih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u mnogim uglednim projektima.

Autor prikazuje razne pristupe shvaćanja povijesti u udžbenicima koji su se kretali od njemačkoga romantizma iz prve polovice 20. stoljeća preko komunističkog historizma do situacije u neovisnoj Hrvatskoj koja je obilježena dvjema tendencijama prva, koja se može svesti pod neoromantičarski obrazac te druga, koja polazi od suvremenih historiografskih pristupa.

Cilj istraživanja bio je promatrati razvoj historiografskih tekstova, udžbenika za posljednja dva razreda osnovne škole, kroz različita razdoblja.

Na tešku optužbu koju mu je dobacio bivši stranački kolega, Kršnjavi je smireno odgovorio da on Âťnije sastavljač optužniceÂŤ, nego da je samo stavio na raspolaganje nekoliko ulomaka svojih dvaju neobjavljenih historiografskih radova uz napomenu da ih državni odvjetnik može koristiti prema svome nahođenju.

O samome Rakovičkom ustanku koji je bez ikakve sumnje bio inspiriran revolucionarnim kretanjima u Europi, koja su, među ostalim, dovela do ujedinjenja Njemačke i Italije - do sada je napisan priličan broj historiografskih djela i članaka.

Iako je bilo pokušaja da se kao inicijatore Rakovičkog ustanka označi neke druge osobe, a ne Kvaternika, (Starčević je, primjerice, iznio mišljenje nužno subjektivno kako su iza toga ustanka zapravo stajali Beč, Pešta i njihovi podčinjenici u Zagrebu) danas se nakon historiografskih istraživanja Ferde Šišića, Mirka Valentića, Nikše Stančića i dr. - s priličnom uvjerenošću može kazati kako je Kvaternik uistinu bio stvarni inicijator ustanka, u kome su mu glavni suborci bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak i dr. Na svome vrhuncu ustanku se je za pohoda na Plaški pridružilo oko 1700 ljudi.

Sam je Tuđman ušao u politiku a da o masonskomu čimbeniku (upravo kao svojedobno i Stjepan Radić) nije imao potrebnih historiografskih saznanja.

Goldstein se ne bavi metodologijom povijesti kao znanosti, niti njenim podučavanjem koje bi trebalo ponavljati, ali njegov postupak ima mnogo veze s kategorijama trajnih filozofsko-historiografskih dilema.

Međutim, nastojanja Dejana Stojiljkovića usmjerena su ka ' pamćenju ' određenih historiografskih činjenica, kojima nastoji srpskoj kulturi otkriti istinu o njenoj prošlosti, za koju pak smatra da treba biti djelatna u konstituiranju kolektivnog identiteta srpskog naroda.

Posljednji je u nizu historiografskih tekstova Kontekst za Mariusa Petipaa, autora muzikologa Johna Wileyja, jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za glazbu Čajkovskog i balet u kontekstu tradicije devetnaestog stoljeća, posebno za život i rad koreografa Lava Ivanova i Mariusa Petipaa.

Autor je brojnih knjiga i drugih historiografskih radova koji obrađuju povijest Hrvata.

Skoplje 1950), kojega je uz neke ograde klasne naravi pozitivno ocijenio, te prva, nedovršena, marksistička povijest Hrvata (1971), zapravo socijalno tumačenje tadašnjih historiografskih dosega s osnovama gospodarske i kulturne povijesti.

Na tom je tragu i njezin odabir teorijsko-kritičkih i historiografskih tekstova s naglaskom na ruske i anglosaksonske izvore.

Ako se uopće raspravljalo, umjesto sučeljavanja stručnih, pravno-historiografskih argumenata, potezale su se političke etikete i (dis) kvalifikacije.

Odmah su prionuli poslu i počeli proučavati izvore historiografskih činjenica.

Napokon, kroz prijevode članaka i prikaze knjiga nastoji se uspostaviti kontinuirano praćenje historiografskih kretanja i zanimljivijih noviteta u zemljama u neposrednom susjedstvu slavonske regije, Mađarskoj, Srbiji (Vojvodini) i Bosni i Hercegovini, jer su ti prostori tijekom minulih stoljeća neprestano bili obuhvaćeni različitim sklopovima uzajamnih veza i suodnosa pa se i interesi i rezultati njihovih modernih historiografija u znatnoj mjeri preklapaju (što ne znači da se i podudaraju), čineći nužnom komunikaciju i uzajamno poznavanje, a poželjnom i suradnju i argumentirani dijalog.

Zbog svojih historiografskih interpretacija kojima je dokazivao neravnopravnost hrv. naroda u Jugoslaviji, podcjenjivanje uloge narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, manipulacije brojem žrtava ustaškog terora, oštro se sukobljava sa zagovornicima velikosrp. i integralističkih koncepcija u historiografiji.

Riječ je o činjenicama poznatim na temelju historiografskih izvora.)

Zbog historiografskih, arheoloških i drugih enigmi Pag i otprije prati aura da je zagonetni i zaboravljeni otok - Tamna stoljeća zemaljske prošlosti otoka i artefakti " nebeske arheologije " lako su se uklopili u turistički slogan " Novalja - hrvatski Roswell " piše GORDANA BENIĆ

Naime, danas je nakon svestrane analize djela jasno da je osim službenih arhiva i starijih historiografskih djela caru služila i narodna tradicija.

Pored svih nedostataka, ne može se poreći da je De administrando imperio jedan od najvrijednijih historiografskih bizantskih izvora za povijest Hrvata do 10. stoljeća, a osobito za bizantsku Dalmaciju do toga vremena.

Na tragu suvremenih historiografskih tendencija " alternativne ", " nove " ili " ženske " povijesti, kroz iznošenje biografija anonimnih, zaboravljenih ili prešućivanih žena simbolički se ukazuje na ulogu/poziciju žene u pojedinom vremenskom periodu.

Zanimljivo je da su se, uz poneku nijansu u obrazloženju, gotovo svi govornici uvažavajući neka od razložitih postmodernistička upozorenja naposljetku ipak odredili kao pristaše istraživačke potrage za kakvom-takvom istinom, odnosno kao pobornici spoznajne a ne tek književne, političke ili socijalne relevantnosti historiografskih tekstova.

Zbornik Nikše Stančića odraz je uspješnih historiografskih istraživanja koja bi bila nezamisliva bez dugogodišnjeg djelovanja i mentorstva Nikše Stančića, osobe kojoj je ova knjiga posvećena.

Evo što su o tome rekli strani diplomati akreditovani proteklih deceniju i pol na tlu Jugo, bože mene Regije: - odlazeći u kolovozu 1993. na odmor, njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel je objavio da sa sobom nosi Andrićevu Na Drini ćupriju; - zapovjednik UNPROFOR-a u BiH general Philippe Morillon navodi u memoarima kako je, ponukan savjetom francuskoga ambasadora u Beogradu, na noćnom ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti; - dugogodišnji predsjednik španjolske vlade i u devedesetima član nekih posredničkih izaslanstava za postjugoslavenske ratove Felipe Gonzalez izjavio je potkraj 1998. kako je " iz romana o mostu na Drini naučio o Balkanu više nego iz tisuću službenih informacija "; - hrvatski ambasador za zemlje Beneluksa Janko Vraniczany-Dobrinović kazivao je novinarki u kolovozu 1994. kako je glavnom tužitelju Haškog suda Richardu Goldstoneu i suradnicima preporučio da pročitaju upravo Na Drini ćupriju " da bi se malo približili srpskom pogledu na problem, koji je jako specifičan i koji se ne može opisati kao crno-bijeli "; - britanski general Michael Rose, od siječnja 1994. do siječnja 1995. zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, u memoarskoj knjizi o tom dobu navodi da je pročitao Travničku hroniku, pa ju čak i uvrštava u popis literature kojom se služio pišući knjigu, zajedno s nizom historiografskih i vojnoteorijskih djela.