Također, samo su spomenute razlike u naglasku, za koje je auktor rekao da su previše brojne i uočljive, a opet slabo stručno istražene zbog dogmatski nametane karadžićevske norme od strane hrvatskih vukovaca, a koju nitko od hrvatskih govornika u zbilji ne poštuje; dio razlika pripada kasnije definiranim područjima semantike i pragmatike, pa ih Guberina nije spomenuo pod tim imenom.

Rekoh, izravni i jasni odjeci takvih kretanja uočljivi su i u kroatistici u kojoj od početka osamdesetih godina XIX. stoljeća traje neupitna dominacija hrvatskih vukovaca.

U prvoj je dominantna koncepcija hrvatskih vukovaca, oblikovana u osloncu na mladogramatičarski pristup, s idealiziranjem jezika usmene narodne književnosti (stilizirane folklorne novoštokavštine), da bi još između dvaju svjetskih ratova počelo zagovaranje bitno drugačijega pristupa književnom (standardnom) jeziku oslonjeno na spoznaje strukturalističkoga jezikoslovlja, dotično praškoga i francuskoga, što je nakon konstituiranja sociolingvistike postupno dovelo do promjene standardizacijske paradigme u onu koja je u jezikoslovnoj kroatistici posve očito dominantna od 1960 - ih godina.

Iako je promjena u fizionomiji hrvatskoga standardnoga jezika koju su, na prijelazu 19. u 20. stoljeća, obavila škola " hrvatskih vukovaca " kojoj su čeonikovali Tomo Maretić, Ivan Broz, Vatroslav Rožić i Nikola Andrić približila hrvatski srpskomu jeziku (poglavito u novoštokavskim oblicima množinskih padeža i fonološkome pravopisu) - to nije zadovoljavalo jugounitariste, koji su željeli potpunu ujednaku oba jezika.

Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

Prije nego što odgovorim na vaše pitanje moram podsjetiti na to da se u Hrvatskoj dogodila nesretna rastava braka između književnosti i filologije na razmeđu 19. i 20. stoljeća, u vrijeme kada je prevladala škola hrvatskih vukovaca, koja je uvela dva načela standardizacije suprotna onima koje je tradicija hrvatske filologije primjenjivala prije toga.

Staroindijski su poetičari smatrali da svrha umjetničkoj poeziji nije da bude intelektualna ili poučna, nego da razvija i kultivira osjećaje/U Hrvatskoj dogodila se nesretna rastava braka između književnosti i filologije na razmeđu 19. i 20. stoljeća, u vrijeme kada je prevladala škola hrvatskih vukovaca/Pišući hrvatsku gramatiku Maretić se ponašao kao da cijela hrvatska pisana književnost ne postoji/Hrvatskoj jezičnoj zajednici uvijek je trebao jezik otvoren bogatstvu svih dijalekata i bogatstvu cjelokupne književne baštine/Da se srpski jezik standardizirao na temeljima svog jezika iz 18. stoljeća tada, danas nikomu ne bi padalo na pamet tvrditi da su hrvatski i srpski isti jezik/Čuvati svoje jezično i rječničko bogatstvo znak je kulture, a ne čuvati ga znak je gubitka kulture

Mislim da se on svojim stilom vraća negdje prije utjecaja hrvatskih vukovaca na hrvatski književni jezik i njegov razvoj.

Iako su preporod i hrvatske filološke škole postigali i jedinstvo jezika i otvorili jezik kulturnoj modernizaciji, kako očito svjedoče djela Šenoina i suvremenika njegovih, ojačali su i plimni valovi sa štokavskih prostora onkraj Hrvatske, pa i Bosne, iz Srbije, nošeni strujom hrvatskih vukovaca i nove austrijske i mađaronske politike.

Je li, po Vašem mišljenju, Bečki jezični sporazum iz 1850. godine te djelovanje hrvatskih vukovaca nagrizlo jezični identitet Hrvata, imajući u vidu bogato dijalektalno područje?

Ova i druga važna, a također i aktualna jezikoslovna pitanja, predmet su izabranih i cjelovitih radova drugog i trećeg naraštaja hrvatskih vukovaca i njihova velikoga kritičara Antuna Radića, inače naraštajnoga kolege.

Tu je zadaću, ističe, " samouvjereno bezobzirno " izvršila škola hrvatskih vukovaca za koje je, navodi, hrvatski standardni jezik tek novoštokavski ijekavski dijalekt, stiliziran kao književni jezik.

" Prevladavajuća shvaćanja hrvatskih vukovaca, koji ga nisu gledali u tom sklopu, nužno su poremetila odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu ", piše Katičić i dodaje kako je to drastično pojačano shvaćanjem prisutnim u ostatcima još i danas, i to ne samo u Srbiji, da je svaka štokavština, a pogotovu novoštokavština, samo srpski jezik.

Nama je posebice potrebna jezičnosavjetnička literatura jer se hrvatski jezik slobodno razvija tek od 1990. Znademo da je sjedinjenje sa srpskim počelo još od Bečkoga dogovora 1850., nastavilo se preko hrvatskih vukovaca krajem 19. st. pa onda preko Kraljevine Jugoslavije i razdoblja od 1945. do 1990. U spomenutomu razdoblju hrvatski jezik puno je rashrvaćivan, tako da ovih 20 godina slobodnog razvitka nije dovoljno da se sve posloži u jeziku onako kako bi trebalo.

Bili su prisutni na satu hrvatskog jezika u Gimnaziji Metković, gostovali su na Gradskom radiju, a u atriju Gimnazije, pred đacima i profesorima doline Neretve, održali su predavanje s temom Zasluge i zablude hrvatskih vukovaca.

Ne treba zaboraviti da sva petorica koriste naš novac, tj. da se novcem, koliko je to uočljivo od HGK i Ministarstva znanosti tiska rječnik i pravopis, o čemu su svoja zapažanja izrekli znalci: akademik Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, za tisak je stručni tekst napisala jezikoslovka i leksikografkinja Nataša Bašić (Večernji list, 4. XII. 2004), koja o Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića navodi i riječi Tomislava Ladana kako je rađen u najboljoj tradiciji hrvatskih vukovaca.

Drugim riječima Hrvati su svjesni (oni koji nisu trebali bi biti) da bar oni od hrvatskih vukovaca koji su naprijed spomenuti predstavljaju velika imena hrvatskoga jezikoslovlja i znanosti uopće, ali nema nikakva razloga da posve razložno i argumentirano ne upozoravaju i na neke njihove zablude, koje su u povijesti hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda odigrale izrazito negativnu ulogu.

U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija.

21. III. 2002. MH Čitluk u Galeriji fra Didaka Buntića organizirala je javnu tribinu Zasluge i zablude hrvatskih vukovaca.

Također, u nekim je pravopisnim rješidbama pod utjecajem Karadžić-Daničićeve norme, prvenstveno u periodu tzv. " hrvatskih vukovaca " na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Banovanje Khuena Héderváryja pogodovalo je pobjedi jezičnih zasada, tako i pravopisnih rješenja, četvrte hrvatske filološke škole u tome stoljeću, one hrvatskih vukovaca.

Ako su imali cijelu jezikoslovnu školu hrvatskih vukovaca, nejasno je, nastavlja dalje Ćorić, »zašto su docnije Hrvati napadali nevinog čovjeka, tj.

Odgovoriti bi se moglo da Hrvati nisu napadali Karadžića zbog onoga u čemu je »nevin«, a u to bi svakako išlo i samo postojanje hrvatskih vukovaca (sam Karadžić doista nije vukovce ni utemeljio niti je tražio od njih da mu budu onoliko vjerni koliko su bili).

Osim toga, kad se služio krilaticom Piši onako kako dobri pisci pišu, Jonke ju je zapravo stavljao nasuprot u prošlosti (npr. u razdoblju djelovanja hrvatskih vukovaca) često zagovaranoj krilatici Piši onako kako narod govori, koju je opravdano smatrao prevladanom.

Znanstveni su vrhunac hrvatskih vukovaca Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1899.) i Broz-Ivekovićev Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.).

Ocjenjuje kako su se pogledi hrvatskih vukovaca nepovoljno odrazili i na njihov stav prema izgradnji civilizacijskoga rječnika te podsjeća da su odbacivali izgradnju koja je u hrvatskom jeziku tekla još od srednjega vijeka.

Ponajprije, za razliku od hrvatskih vukovaca, Parčić je u svoj rječnik unosio mnoge riječi iz kajkavskoga i čakavskoga narječja, a također je u nj uvrstio i čitav niz novotvorenica, za koje se kasnije često sasvim pogrešno mislilo da su nastale za vrijeme NDH.

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici. [ 17 ] Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni " ijekavci ") što su preko tzv. " hrvatskih vukovaca " prihvatili samo Hrvati.

I po č elo se je, samo se jako zakompliciralo školom hrvatskih vukovaca koja je htjela model Vuka Karadži ć a primijeniti na Hrvate, ali nisu htjeli da Hrvati prihvate beogradski književni jezik.

Karadžićeva kapitalna djela, među kojima se ističu prvo izdanje " Srpskog rječnika " (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prijevod Novoga Zavjeta (1847.), postavili su temelje za suvremeni srpski standardni jezik, a znatno su utjecala i na oblik hrvatskoga standardnoga jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara.