U vrijeme kad su Gaj i njegovi ilirci počinjali sa standardizacijom hrvatskog jezika samo su slavonski Hrvati bili u sastavu banske Hrvatske, Dalmatinci pod Austrijom, a BiH Hrvati u Turskom carstvu - tako da govoriti o nekoj državotvornosti iz današnje perspektive nema smisla, a narodni preporod je kroz cijelu drugu polovicu 19. st. tresao i danas po nekima ne tako državotvorno Primorje, Istru kao i sjeverozapadnu Hrvatsku.

Svijet mu se već počeo rugati, dapače zamijerati, osobito u ona burna vremena, gdje se svatko bavio javnim poslovima, samo on nije - baš kao da Ilirci, madžaroni i švarcgelbi nisu ni na svijetu.

- Postoji kontinuitet hrvatske kulturne politike: kao što je Gaj 1843. godine mogao napisati kako su ilirci prigrlili srpski jezik, kao što je potom podloga Maretićeve gramatike (1899.) bila Vukova tradicija, ali sada smještena u okvir srpskohrvatskog jezika, tako je Matica hrvatska mogla 1971. godine oglasiti zastarjelost i Bečkog i Novosadskog dogovora u ime hrvatskog književnog jezika, da bi Ustav Hrvatske 1974. godine zakonski nametnuo Srbima u Hrvatskoj da govore hrvatskim jezikom.

To ni ilirci nisu mogli postići preko noći.

Ipak taj jezik, osobito što se tiče odnosa pre-ma čakavskomu i prema kajkavskomu, nije onakav kakav su ilirci htjeli da bude.

Da ih predstavlja sve, to mu se premalo pozna na prvi pogled jer nije ostao kakva su ga zacrtali ilirci, nego je došao pod jak utjecaj isključivoga i netolerantnog novoštokavskoga purizma.

Batorić, koji bi za sličnih prigoda redovno s dnevne politike prešao na hvalu starih dana a odatle na djedove svoje, i sada zavikne: - A kaj čete vi novi patrioti i ilirci, gledajte ga gore na zidu, ono mu je kip: Moj ded Mathaeus, banalis officii protonotarius.

Reagirajući na to, ilirci osnivaju Ilirsku narodnu stranku, koja će nakon zabrane ilirskoga imena 1843. biti nazvana Narodna stranka.

Ljudevit Gaj i ilirci izabrali su jezik u djelima Ivana Gundulića i kasnijih dubrovačkih pisaca, za standardni jezik.

Još u 17. stoljeću ovdje je otorena škola, a u doba Hrvatskog preporoda ovdje se sastaju mnogi Ilirci u domu opata Krizmana.

Predosljedno rekli bi ilirci da mogu govoriti iz groba.

A i ilirci se oboriše na nj što ih zove na sud radi čina skroz patriotičnih i za " probuđenje narodne svijesti potrebitih ".

Mađari ga obijediše sa slaboće, pače ga osumnjičiše sa šurovanja s ilircima i s kamarilom; ilirci opet mišljahu da je sluga Mađara jer su znali da je osobni prijatelj Aleksandra grofa Draškovića i Josipa Briglevića.

Ilirci su, kako vidjesmo, iskorištavali njemačku književnost, objavljivali slobodne prepjeve što je bilo moguće budući da nije još bilo zakona o tisku koji bi im to zabranio.

No, kao što su mnogi Ilirci u domoljubnome žaru pogrešno kroatizirali svoja imena i prezimena, tako je Ružička s istim razlogom netočno preveo Leopold u Lavoslav.

Ilirci se počeli smirivati pretvarajući viku u mrmljanje.

U toj legendarnoj gornjogradskoj kavani, gdje su se početkom devetnaestog stoljeća okupljali ilirci, navodno je kovala unutarstranačke prevratničke planove.

Ilirci su motivirali naše literarce da napišu dojmljive pjesme domoljubnog i rodoljubnog karaktera.

Uvreda nama - vikahu ilirci dižući se na Podgorskoga.

Ovi oblaci predstavljaju poslanike iz slavnoga grada Krapine da gledaju žalostan prizor kako ilirci pjevaju baladu na leđima njihova sina.

Dok su ilirci do takve odluke došli na jednom kraju izvan grada, šetao je Jakob Podgorski sam poput duha na drugoj strani van grada.

Mađaroni su robovi svojih gostiju, ilirci su robovi svojih utvara.

Štaviše, njegovi se nazori od mađarona više razilaze nego sami mi ilirci... itd., itd.

Ilirci, pokretači Ilirskog preporoda promovirali su ideju južnoslavenskog zajedništva, a Ilirski preporod je za buđenje hrvatske nacionalne svijesti učinio više nego svi " očevi domovina " zajedno.

Vrlo značajnu i aktivnu ulogu u promicanju vatrogastva u Krapini imala je od 1965. i limena glazba Ilirci iz Krapine.

Ilirci imadu autoriteta i uglednika te se na njih u opravdavanju svojih nazora kod svake druge riječi pozivaju.

Provodeći načelo, da svaki fonem treba imati samo jedno slovo i da se svaki glas označuje uvijek istim slovom, pomažući se dijakritičkim znakovima, Vitezović je već pošao putem, kojim će kasnije poći Gaj i ilirci, i on je za taj svoj novi način pisanja mogao s pravom, kazati, da je ' kruto dobar, lagak i pravičan '.

Nitko prije Vitezovića, uvjeren je jezikoslovac Milan Moguš, " nije predložio tako dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritičkih znakova ", pa su Gaj i ilirci samo ostvarili njegova grafijska rješenja.

Naime, osim što su se hrvatski Ilirci okupljali u Samoboru i stvarali umjetnička i domoljubna djela, činjenica je i da su se oni Samoborom vozili u kočijama, a ne treba podsjećati da je jedna takva vožnja tada bila i inspiracija za nastanak glazbene teme budnice Još Hrvatska nij ' propala.

Međutim, ilirci su imali svoju obavještajnu službu. što pokazuje i afera mostarskog biskupa Barišića.76 Ti su obavještajci živo djelovali u Bosni.