Da parafraziram Isusa, znanstvena istina je po čovjeka (ne individuuma, već ljudski rod):

Preobrazba apstraktnog individuuma u ideološki aparat države odvija se tako da se načelo apstraktnog individualizma širi u sferu individualnih posebnosti, u sferu gdje pojedinac i pojedinka više nisu apstraktni, naime u sferu civilnog društva.

Kako navodi Manfred JĂźrgensen: ÂťOn (dnevnik, op. a.) ne svjedoči na autobiografski način samo o povijesti individuuma; svjesno ili nesvjesno on je uvijek i dokument suvremene povijestiÂŤ.4 Cvetnićeva dnevnička, autobiografska proza, bez obzira na to što nije dnevnik u klasičnom smislu riječi, jer odstupa od pravilnoga, svakodnevnog bilježenja događaja, registrira dnevne poticaje koje autobiografsko Ja doživljava istodobno kao privatno Ja i kao društveni suvremenik.

Tu unutrašnju, postmodernističku, medijsku i materijalnu dekompoziciju i konkretizaciju univerzalističkog projekta moderne, u kojemu je figura apstraktnog i uzdignutog intelektualca-individuuma svakako zauzimala središnje mjesto, posvjedočuje raspon osoba i mišljenja prikazanih u ovim intervjuima.

Ovu potonju naslijedili smo u modernoj evropskoj kulturnoj povijesti nakon sloma idealističkih filozofskih sistema, iz romantike razočaranja i iz postromantičke filozofije individuuma kod Kierkegaarda, preko nove suverenosti ironije u filozofiji nadčovjeka kod Nietzschea, do postmodernističke ironizacije digniteta uzvišenog.

Antička filozofska literatura, osobito kasna, od novoplatoničara Jambliha iz 4. stoljeća, poznavala je žanr nagovora i utjehe filozofije pod znakom jednine - to je apstrahiranje od ovozemaljskih jada individuuma radi filozofiranja; filozofija je po tome metafizička bez obzira na sadržaj filozofiranja, i zato ju je Augustin, odavši se Bogu, mogao napustiti bez štete i ostati filozof.

Prema autorima, bit će to svijet univerzalno povezanih, istinski izjednačenih i potpuno ravnopravnih individuuma koji zajednički prisvajaju i koriste prirodu, proizvode rada i sve druge tekovine kulture i civilizacije.

U pokretu postoji samo tzv. la accion coresponsable del militante, na osnovama pune jednakosti individuuma.

Očigledno je da je ovaj kriterij, paradoksalno, sasvim u duhu Marxova nauka: Taj je komunizam kao dovršeni naturalizam = humanizam, kao dovršeni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzistencije i biti, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda.

Time se na istim kulturnim osnovama i na istom izvoru, tj. na filološkim istraživanjima s početka 19. stoljeća, čiji je prominentni akter bio upravo prevodilac Gîte i Hegelov kulturni junak, Wilhelm von Humboldt, otvaraju dva oprečna filozofsko-historijska smjera za kontekstualizaciju Gîte u terminima suvremenih teorijâ diskursa: onaj modernistički, hegelovski, koji otvara put subjektivacije individuuma kroz objektivni duh, i drugi, postmodernistički, nietzscheanski, koji u objektivnom duhu vidi mehanizam potčinjavanja, strukturu koja prisiljava, zakon gramatike ili moć pravila.

Dakako, simbolička identifikacija individuuma s općim (pojedinac-citoyen-čovjek-zakon-opće-apsolutno-sloboda itd.), koja stavlja u zagrade partikularno (purger, širokobriješki švercer itsl), razlikuje se sadržajem, ali ne i formalno od simboličke identifikacije s partikularnim (pojedinac-Hercegovac-Hrvat-katoličanstvo-nacionalna kultura-duh naroda), koja stavlja u zagradu ono opće ili univerzalno.

Ali financije i trgovina su iz mog ugla gledaći najnezahvalnije profesije za individuuma... nije to pos ' o gdje ćeš puno rasti... ali ovo je naravno samo moje mišljenje... držim da je zapadnjački materijalizam doš ' o do svog kraja i da je sustav vrijednosti na bazi teškog materijalizma koji šljaka u do jučer opanačkim zemljama (u tranziciji) stvarno retro... i sramotan... biti dijelom financijskih institucija, institucija državnog aparata, karičica u lancu stvarno nije povoljna pozicija za individualca... kod nas se smatra velikom srećom dobiti npr. posao u banci, osiguravajućoj kući, lizing društvu, Fini i sl. lošim mjestima gdje se barata parama... upisat se u grupaciju lihvara... bankari svih zemalja ujedinite se i popušite jedni drugima kite na svom zveckavom putu posutom novcima prebirući sitno propuštate bitno razumijem ja logiku profita al ' boli me papak (kita) u mene nema kredita ni minusa nikom nisam dužna uvijek pozitivna na računu lihvari kiss pussa zarađujte na sirotinji na meni nećete ni jednu kunu

»Tek na tom stupnju podudara se samodjelatnost s materijalnim životom, što odgovara razvoju individuuma u totalne individuume i uklanjanju svake stihijnosti upravo tako odgovara jedno drugome pretvaranje rada u samodjelatnost i pretvaranje dosadašnjih uvjeta saobraćaja u saobraćanje individuuma kao takvih.

Taj multiplicitet, ta mnogostrukost, u biti se uvijek definira kao egoizam individuuma.

A ta očitost izvlači individuuma iz njegove samoće.

Dakako, ta praznina ima i druge uzroke o kojima Houellebecq jasno govori, i koji proizlaze iz uronjenosti individuuma u svijet i njegov društveni poredak, ali isto tako i iz samih prirodnih datosti i određenja čovjeka kao bića. (Btw, nadam se da nisam sad nekom književnom znalcu digla svu kosu na glavi.:))

A to su bile: Somatske stanice su diploidne, kod nastanka gameta (jaja i spermija kod životinja i makro i mikrospora kod biljaka) prepolovi se hromosomska garnitura te nastanu haploidne spolne stanice (gamete), prilikom oplodnje nastane iz haploidnih muških i ženskih gameta jedna diploidna zigota iz koje proizlaze sve somatske stanice individuuma.

Tako, neki autori definiraju hendikep kao totalni negativni učinak stanja individuuma koji uključuje:

Veli: pod utjecajem tehničkog napretka širi se vidokrug čovjekovih misli i djelatnosti, ali mu se istodobno smanjuje njegova autonomija kao individuuma, njegova sposobnost da se odupre NARASTAJUĆEM APARATU MASOVNE MANIPULACIJE (mislim da nam danas nije teško prepoznati taj aparat, moja op.), njegova snaga imaginacije, pa čak NEZAVISNI SUD.

U razvoju fenotipskog spola iz do tada nediferencirane genitalne osnove, stvara se muški ili ženski genital, a kao rezultat toga slijede dalje karakteristični oblik ponašanja i funkcija individuuma.

Takva vrsta individualizma pustoši individuum, izvlači iz njega i sve ono što čini njegov nad-individualni sadržaj primljen od povijesti i od organske pripadnosti individuuma njegovu rodu i domovini, državi, crkvi, čovječanstvu i kozmosu..

Poanta je u djelićima globalne cjeline, u slobodi individuuma) koja ne guši stegama, kritičkim kanonima i dopušta slobodu i razvoj svakoj duhovnoj osobi.

Osvrnemo li se na trenutak na početke njegovog razaranja još davne 1941. godine i pogledamo sadašnji opus, vidjet ćemo evoluciju od utjecaja generičko-socijalno strukture denuncija hiperglikemije do razvoja apsolutnog i samodostatnog imanentnog individuuma koji je, da tako kažem, zatvaranjem točaka kružnice postao samodostatno biće sposobno da se rasplođuje-ostvaruje bez ikakvih vanjskih utjecaja.

Te su faze znanstvena apstrakcija sastavljena od odre? enog broja tipi? nih obilježja koja se kod svakog individuuma ostvaruju razli? ito, a same faze postepeno klize jedna u drugu.

Gledano iz nove frojdovske perspektive, bit društva je potiskivanje individuuma, a bit individuuma je potiskivanje samog sebe.

Između karcinoma i individuuma na taj je način uspostavljen gotovo neraskidiv i vrlo osoban odnos.

Misli i riječi su bitne, ponekad čak i egzistencijalno presudne, za ljudski suživot (život s drugima), za opstanak i nestanak individuuma i zajednica, ali one same nisu život sam, život u svojoj punini - u najboljem su slučaju njegova časovita, tj. trenutna, ili u boljem slučaju povijesno važna, pa stoga i trajna, sublimacija i majstorska autostilizacija (književna, znanstvena, ili filozofijska) nekoga dijela, aspekta, perspektive, ili vizije života.

U najplemenitijem slučaju riječ je o pokušaju da se nadvlada opća prolaznost svega živoga, pa tako i individuuma čiji se zapis tome pokušava u mediju pisma oteti.

Međutim, istovremeno se javlja i poistovjećenje s drugim individuumima što je omogućeno zbog istih odnosa individuuma prema objektu.

Satnija nije karakter buntovnog sputanog individuuma, ona je pasivno rezistentna elementarna prasnaga, duboko nagonski svijesna da diše mnogo dublje od svih efemerida koje joj smetaju kao mušice kobili.