Sudbinski udes tubitka u njegovoj generaciji i s njom tvori potpuno, pravo događanje tubitka. '

On ima vremena još jednom se upitati o smislu bitka-tubitka, pa onda i o smislu bitka uopće.

I Blochovo JOŠ-NE je vrlo slično (autentičnim?) mogućnostima tubitka...

Ono što ti je nitko drugi pokušao objasniti je dijalektičnost bitka, za razliku od tubitka na koji vjerojatno misliš, u kojem gibanje čovjeka i kamena nismo u mogućnosti staviti pod znak jednakosti.

Odjebi te pseudohipohondarskoneandertalnokvazihomobitke tubitka. (dejmon 29.10.2008., 12:44:12)

Pri samome početku " Bitka i Vremena ", gdje Heidegger tek ocrtava svoj projekt, najavljuje se zamisao dolaska od smisla bitka tubitka do smisla bitka općenito.

Ako Heidegger preko smisla bitka tubitka želi doći smislu bitka općenito, implicira li to nužno da smisao bitka općenito, ili pak bitak općenito (ša je zapravo znatna razlika, no o tom drugom prilikom), ne postoji bez tubitka?

Odluka za tubivanje umjesto tubitka pala je tokom samog prevodjenja, a pokazala se najprirodnijim rješenjem naj kasnije na već spomenutim Heideggerovim izvođenjima o subjektu tubivanja kao bivanja-u-svijetu (v. 26: Das Wer des In-der-Welt-seins).

Nasuprot tomu, Božji je kvestionarij neumoljivo odrješit pa je egzistencijalna stvarnost svakoga tubitka u svijetu simbolično jednaka onome mladiću koji s tugom o visokoj cijeni otkupnine novoga, pobožanstvenjenoga života sluša Kristovu riječ:« Tko čuva svoj život izgubit će ga, tko ga izgubi, taj ga je našao ».

Samo oni dolaze u obzir koji još nisu potrošeni, koji korijenima svojega bitka i tubitka sežu u sam narod, koji u sebi osjećaju nagon prema napredovanju, juriš, a to je njemačka omladina.

Martin Heidegger govoreći o »se« koje je, tvrdi on, egzistencijal koji, kao izvorni fenomen, pripada pozitivnom ustrojstvu tubitka i koje neupadljivo razvija svoju diktaturu.

Pri tome ne tvrdi kako ona nije u potpunosti točna, već da nije cjeloviti prikaz egzistencije tubitka.

Heideggerova fundamentalno-ontološka analiza ne ostavlja puno prostora za dvojbu u pogledu odnosa tubitka prema njegovim vlastitim mogućnostima.

U skladu s tim, ta Heideggerova zamjedba nema nikakvih etičkih nakana, nego ostaje kod čisto egzistencijalne napomene da u prosječnoj svakidašnjici tko tubitka upravo nije on sam.

Zbog toga je, makar i daleko od etičkoga konteksta, krivnja upravo jedan način bivstvovanja tubitka, pri čemu se izvorno obilježje krivnje izvodi iz toga stanja: tubitak postaje razlogom jedne ništavnosti (Grundsein einer Nichtichkeit).

Ništavilo ušiveno u bit tubitka postaje još očitijom rasjeklinom u strukturi njegova bitka kad postane jasno da on nije razlogom svoje vlastite egzistencije, i da je po tome unaprijed već predan ništavilu, što dovršava njegov portret u njedrima osjećaja krivnje.

Stvar sa žaruljom je da intuitivno prihvatimo ono za šta nemamo dokaz, kao što rade fenomenolozi: prije no što prikupe " materijalne dokaze " o postojanju predručnog bitka, ispitat će smisao tubitka, tj, čovjeka na revers, uzimljući da postoji, jer tko poduzima to istraživanje nego on, tubitak

Hacksteinu znanost o radu je kombinacija teoretskih, eksperimentalih i opisnih, prirodnih i društvenih znanosti o ljudskom radu kao svjesnoj i planskoj, tjelesnoj i duhovnoj djelatnosti, kojoj je namjera zadovoljiti osnovne, a potom i više potrebe pri čemu je ipak ta djelatnost samo jedan nepotpuni dio čovjekova tubitka. Zbog toga znanost o radu nije samo jedan znanstveni problem, nego je ona također moralni i politički problem.

Tubitak je konstitutivni element bitka u svijetu, on svojim " svjetlima " ili očima PROIZVODI SVIJET, koji i ne postoji bez smislenog bavljenja njime, svijetom, od strane tubitka.

Ali svijet ipak postoji bez tubitka, jer postoji " an sich ".

E, sad, ontologija bi trebalo ispitivati bitak uopće, ali su svi počeli tupiti samo o nekakovm prvenstvu tubitka, kaj se nakraju izopačilo u humanizam pod navodnicama, pa je Heidegger to revidirao poslije II svjetskog rata, neizravno spominjući i Sartrea..

Da bi stvar učinio u potpunosti napetom Heidegger povrh toga naglašava da ' ' zapalost ' ' tubitka [ čovjeka ] kao bezličnog Se u svijet ne znači nikakvo ispadanje iz nekog višeg ili iskonskijeg ' ' prastanja ' ', nego da on odvajkada i ' ' uvijek već ' ' zapada.

Otuđenje, tako učimo, ne mnije da bi tubitak bio otrgnut sebi ' ' samome ' ' nego je nenavlastitost tog otuđenja od početka najmoćnija i najizvornija vrsta bitka tubitka [ čovjeka ].

U svakidašnjici tubitka [ čovjeka ] većinom nešto nastaje putem onoga o čemu moramo reći da nije učinio nitko

On izbor razumijeva prijelomnim momentom najdublje, ontološke strukture tubitka, proglašavajući u prvom koraku egzistenciju pravom biti tubitka, a u drugom da čovjek ne samo da je bitno određen svojim egzistencijalnim mogućnostima, nego da te mogućnosti toliko bitno određuju da on sam jest svoja vlastita mogućnost.

Svako izlaganje svijeta i tubitka najprije regulira ' ' javnost ' ', i u svemu je u pravu.

Zov prekida osluškivanje Se od strane tubitka ako taj zov budi neko slušanje koje je okarakterizirano u odnosima na izgubljeno slušanje.

Autentično slušanje: vrhunska forma tubitka može se svesti na kratke i rijetke trenutke trajanja tubitka između života i smrti, samo u vrlo rijetkim trenucima čovjek egzistira na vrhuncu svoje vlastite mogućnosti, dok se ostatak kreće usred svog bića. Potrebno je da izgubljeno slušanje zna prepoznati autentični zov.

Nije htio dovršpti BITAK I VRIJEME, jer se nije mogao iskobeljati iz« subjekta »i defincije mrtvog tubitka i smrti uopće.

U brbljanju se prokazuje ' ' iskorijenjenost ' ' i ' ' nenavlastitost ' ' svagdanjeg tubitka [ čovjeka ].