Sestre su me od samih početaka izvanredno prihvatile, jednako kao i djevojčice iz internata, njih 15 - ak, od 12 - 13 godina, sve nekako tople, razigrane, djetinjaste, nevezano uz teške životne sudbine i situacije, od kojih ih je spašavao ovaj boravak s nama... Posebno su se veselile učenju hrvatskih riječi, koje su i s mukom i veselim smijehom rado ponavljale i izgovarale... Djevojčice u srednjoj školi, su u svojim uniformama, koje su im sestre sašile, a koje su obavezan dio ekvadorskog školskog sustava, pristojno ustajale, svaki put kad bih se pojavila na vratima njihovih skromnih učionica... Engleski im nije išao... Pa one jedva znaju i svoj španjolski, bilo koja i bilo čija gramatika im je potpuno strana... Trebalo mi je možda čitavo prvo tromjesečje da ih uputim u neke osnove - prezent glagola biti, jedva su svladale afirmativnu formu, dok im je upitna i negativna ispočetka zadavala nove muke... Neke su još uvijek imale i problema s pisanjem slova... A ja sam se trebala naviknuti na njihov sustav ocjenjivanja - ne od 1 do 5, već od 1 do 20...