Jezikoslovno, glede opisa identiteta hrvatskoga jezika, najvrjednija od sviju studija publiciranih u međuraću djelo je lingvista, stilista i kasnije eksperimentalnoga fonetičara dr. Petra Guberine i psihologa, lingvista i enciklopedista dr. Krune Krstića: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, 1940. Za razliku od mladogramatičarske filologije, tada dominantne u Jugoslaviji, a i u pristupu svjetske slavistike problemu hrvatskoga i srpskoga, auktori su upotrijebili metodološki instrumentarij desaussureovske lingvistike i Ballyjeve stilistike u raščlani odnosa među tim dvama jezicima koje tretiraju kao dva zasebna književna (u sadašnjoj terminologiji standardna) jezika.