Samoće kao simptoma, ali i posljedice komercijalizirane, razdragane civilizacije koja uživa u simulacrumu sreće i jouissance neprekidne potrošnje.

Ono s čim se suočavamo ovdje jest Ono-zlo, tj. zlo koje strukturira i motivira neravnoteža u odnosu između Ja i jouissance, napetost između ugode i stranog tijela te jouissance u samom njenu srcu.

To je upravo onaj uzvik koji razlikuje dobivenu i ocekivanu jouissance " kaže Lacan u Encore (Lacan, 1998: 111).

Iako je Ponoć u Parizu u cjelini možda film ponešto prespora ritma, a redateljeve poruke pomalo prozirne, posrijedi je naslov koji se na prijemčiv i simpatičan način poigrava konceptom nostalgije kao pretpostavkom da jouissance kruži oko Drugoga, koje je ovdje sagledano kao pariška prošlost kontrapunktirana dosadnoj i bezličnoj sadašnjosti.

Svaki je nagon pokušaj prekoraćenja principa užitka, zalaženja s onu stranu toga načela u područje ekscesne jouissance, gdje se ugoda iskušava kao patnja

Važno je jouissance razlikovati od ugode: užitak je " ugoda u neugodi ".

Lacan oklijeva i pritom osjeća jouissance, jer zna da dodati znači zapravo biti dodatn od Drugog.

Njegova gruba ali privlačna, prava muška fizionomija čini se nepogrešivim mamcem za žene u potrazi za seksualnim jouissance om

Dakle, prva konstitutivna teza jest da element koji povezuje danu nacionalnu zajednicu ne moze biti reduciran na tocku simbolicke identifikacije - ono sto povezuje clanove nacionalne zajednice jest zajednicki odnos prema Stvari, prema utjelovljenom Užitku (jouissance; vazno je razlikovati Užitak (jouissance) od ugode: Užitak je " ugoda u negodi "; on oznacava paradoksalno zadovoljstvo uzrokovano bolnim susretom sa Stvari koja remeti ekvilibrij poznatog " nacela ugode " (Freud).

Kao objekt koji je transgeneracijski (izvan ciklusa generacija), besmrtan, izvan konačnosti (jer je izvan spolne razlike), izvan vremena, koji ne pokazuje nikakvu težnju k nekom cilju, bez svrhe, neupotrebljiv, Odradek je otjelovljenje jouissance: »Jouissance je ono što ne služi ničemu«, kako to kaže Lacan u Seminaru XX: Encore.

U Kafkinu djelu imamo različite oblike Stvari - jouissance besmrtnog (ili, točnije, nemrtvog) ekscesa: Zakon koji nekako ustrajava a da zapravo ni ne postoji, čineći nas krivim a da ni ne znamo zašto smo krivi; rana koja ne zacjeljuje i ne da nam umrijeti; birokracija u svom »iracionalnom« aspektu; i, konačno ali ne i najmanje važno, »djelomični objekti« poput Odradeka.

Poanta je da ova dva obilježja trebamo čitati zajedno: jouissance je ono što nikada ne možemo dosegnuti, postići, ali i ono čega se nikada ne možemo riješiti.

Ma kako bilo, prva je stvar koja upada u oči ovdje posvemašnja ozbiljnost te filozofije beskonačnosti, njezin sve-prožimajući patos koji se kreće protiv očekivane zaigranosti: krajnji ton filozofije konačnosti onaj je ultra-ozbiljne herojske konfrontacije nečije sudbine - nije ni čudno da je filozof konačnosti par excellence, Heidegger, ujedno bio filozof kojemu u potpunosti nedostaje smisao za humor22. (Postoji, nažalost, i Lacanova verzija filozofije konačnosti: kada se, u tragičnu tonu, priopći da se netko treba okaniti nemoguće težnje prema punoj jouissance i prihvatiti »simboličku kastraciju«, krajnju prinudu naše egzistencije: čim uđemo u simbolički poredak, sva jouissance mora proći kroz mortifikaciju simboličkoga medija, svaki je dostižan objekt već nadomjestak nemogućeg-realnog objekta želje koja je konstitutivno izgubljena...) Moguće je da se Kierkegaard toliko oslanjao na humor upravo stoga jer je ustrajavao na odnosu prema Apsolutu i odbacio ograničenje konačnosti.

Nagon prema smrti ono je što živi u nama uz pomoć našega postojanja kao živućih organizama, a to je sudbina koja ima malo zajedničkog s našim biografskim usudima ili čak našim egzistencijalnim iskustvima: Thanatos živi kroz nas (ono što je u nama više od nas samih), on je bitak naše vrste, i upravo je zato poželjnije (slijedeći kasnog Lacana) nazvati ga nagonom a ne žudnjom i razlikovati nemogući jouissance kojim maše pred našim nosom od svakidašnjih, običnih žudnji i priželjkivanja što ih stalno iznalazimo a zatim bilo zadovoljavamo bilo nadomještamo.

Vidite, citirajući Kamova, ja uopšte ne insistiram na tome da tko otraga smije, najslađe smije, ali, i opet, držim da nije ni dobro ni pravedno odbaciti čari guženja mladih štićenica, udovica i klikuša a zbog dve, tri devojačke suze: struktura je ženskoga užitka takva da je svaki kraj novi početak, i istini za volju, izradimo li barem uslovnu topografiju toga užitka, logično smo napućeni da vas zgodimice taslačimo i otpozadi, rutinski, s neminovnošću prirodnih pojava, kao što kiša pada a pas laje, gotovo bezinteresno, jer kažem, takva je narav ovog jouissance feminine.

Ovdje smo suočeni s potentnom i naglašeno seksualiziranom stilskom figurom: objekt želje i sreće (jouissance) je plavi lola, koji je prethodno metaforiziran plavim kolima, i to trostrukim, da bi zatim bio vraćen natrag u svoj izvorni lik, i to elegantnim načelom analogije po obliku, a ne sadržaju (usp.

Fantazija je konstrukcija koja stimulira, uzrokuje želju zato što obecava prikrivanje nedostatka nastalog gubitkom jouissance sa zamjenskim, cudesnim objektom, objet petit a.

Ideja iza kategorije la sujet de la jouissance jest da je ljudsko stanje obilježeno ovom potragom za izgubljenom/nemogucom jouissance.

Fantazija nudi objet petit a kao obecanje susreta s dragocjenom jouissance, susret koji je fantaziran kao prikrivanje nedostatka u Drugome i, uslijed toga, kao ispunjavanje nedostatka u subjektu.

Medutim, taj gubitak, zabrana jouissance, upravo je ono što dopušta javljanje želje; želje koja je strukturirana oko beskrajne potrage za izgubljenom/nemogucom jouissance.

Kada je riječ o jouissance [ užitku ], to je možda središnja ili barem najsnažnija kategorija u Žižekovim eksplanatornim tekstovima, pojava sposobna za projiciranje nove teorije političke i kolektivne dinamike baš kao i novi način gledanja na pojedinačni subjektivitet.

No, da bismo shvatili implikacije najbolje je promatrati jouissance kao relacionalni koncept, a ne kao neki izdvojeni konačno određujući čimbenik ili imenovana sila.

U stvari, upravo je ideja o zavisti zbog jouissance, zavisti zbog užitka dugih, ono što objašnjava i kolektivno nasilje, rasizam, nacionalizam te slične pojave, i jedinstvenosti pojedinačnih ulaganja, izbora i opsesija: ona nudi novi način izgradnje u cijeloj dimenziji Drugoga (do danas već dobrano istrošenom konceptu koji, kada nije samo mehanički dodan na neku individualnu psihologiju, iščezava u levinasijanskom sentimentalizmu).

Naravno, prema unutra usmjereni viktorijanac mora da je bio jednako usmjeren na uživanje u svojim specifičnim povijesnim represijama i sublimacijama, no, taj jouissance vjerojatno nije bio ista vrsta užitka kao onaj subjekta potrošačkog društva i obavezne permisivnosti (Marcuse je to nazvao represivnom desublimacijom), subjekta očajničke obaveze da oslobodi žudnje i ispuni sebe njihovim zadovoljavanjem.

Mišljenja sam da to ne može biti ništa drugo doli lakanovska problematika užitka - jouissance.

S jedne strane, jouissance se pred kraj Lacanova puta javlja kao, možda, najvažnija teorijska inovacija njegova corpusa.

Najvažnije, s obzirom na našu temu, je to što i sam Lacan referira na reklamiranje - na slogan " Enjoy Coca-cola " - kada govori o le sujet de la jouissance u svojem baltimorskom predavanju iz 1966. uvodeci tako problematiku užitka kao point de caption bilo kakvog lakanovskog pristupa reklamiranju.

Da li intelektualnost (često neobično stopljena s mizandrijom) koja im se pogrdno pripisuje, osporava jouissance koju ostale emancipovane žene, čitateljke Cosmopolitana, primera radi, nalaze u životu?

Nažalost, likovi su mu tek skicirani pa psihičke tenzije koje sudionici igre proživljavaju nisu mogle dostići valjanju razinu, ali je i ovako Babluani dobro uspio oslikati psihičke šokove koje njegovi protagonisti doživljavaju u poziciji robova koji rade za zadovoljstvo svojih gospodara koji od njih očekuju da im pribave lakanovsku jouissance te iskustvo s onu stranu načela ugode.

Prema Lacanu perverzan subjekt nastoji postati instrument užitka (jouissance) Drugog.