meni je sada vise pomoc potrebna nego kad su bile malecke... jer, pod jedan-sad radim i drago mi je da ne placam dadilje ni ljude koje ne poznam-to mi je mrsko-pa mi mama cuva djecu.pa znam sa kime su i nisam sva na iglama na poslu, sta se dogada, jel sve u redu i itd. a dobro mi dode da je jos netko sa njima bas zato jer su zahtjevne a ja sam osoba koja isto voli imati trenutak za sebe.narocito posle posla.. pa su onda starcima na brazi a oni u tome uzivaju, kao i sve bake i dide, manje vise.ja kuzim da nekome treba pomoc, daleko od toga... ima nas raznih, ja volim svoju komociju i svakog gosta mi je za tri (a i prije) dana dosta.imam svoju rutinu sa svime i mrzim da mi se netko uplice.dok sam bila u bolnici, decko mi je stan uredio, sve generalku napravio i na kraju potrosio skupi parfem da sav stan namirise (budaletina) a frendica mi je skuhala, nakupovala voca i tih sracki i donesla i sve pripremila da kad dodem da imam sve... ali ja sam svejedno morala u ducan po druge sracke i da izadem onako lagana bez trudnickog trbuha.ona je htjela doci da mi pomaze a ja sam rekla.. ne, ne moras, cak sam u jednom trenu bila i malo bezobrazna posto se ona nudila iako sam ju odbila jednom, no meni je bilo draze da si sve sama napravim pa da sa bebacicom podvecer odem k njoj na klafranje.. i nazad doma u moj prostor.i tako smo svaki dan bile skupe, uvjek me vodala na vecere posto ona nije kuhala i hranila se vani.. je, da mi je pomogla par puta pricuvavsi malu kad mi je tata dospio u bolnicu pa sam jurcala amo tamo ali od kucanskih poslova i oko male (kupanje, prematanje.. sta ti ja znam sta sve ne) nikada.iskreno, bila sam sretna i osjecala sam se super kad sam sama napravila.osim vikende-e tu smo skoro svaki vikend isle k mojima na dva dana.. al onda je stara kuhala kao i dan danas-danas mi je to uzasna pomoc jer kad bi ja stigla skuhavati.. a navecer mi se neda.. ali tada mi je to bilo super.kad smo se preselili blize k starcima-e to je bilo super.svaki dan skuhana vecera-blizina staraca, tj bake i dide... a opet sam imala svoj stan i svoj prostor bez petljanja drugih.to volim i danas.uzivam u tome.blizine staraca a opet imam svoj kutak.

Mene je to izluđivalo, ai ona nije željela u Zagreb, pa sam ja barem dva puta dnevno jurcala od jedne do druge, da vidim jesu li dobro, treba li im nešto, vode je nestajalo, nestajalo je i struje, rijetko se moglo nešto na miru skuhati, nije se nitko mogao odmoriti, a stare su, uplašene i zbunjene - kao i svi drugi, uostalom.

I nije Borussija bezglavo jurcala prema naprijed pošto poto u kontru, o tome govori i podatak da je samo 13 % svojih udaraca ostvarila direktno nakon kontre, Borussija je sinoć znala i zastati kada nije bilo pravih riješenja prema naprijed i smireno oigrati akciju.

Skraćeno - jurcala sam po cijele dane, a kad bih dosla kući već je bilo vrijeme za spavanje, a i ja bih se momentalno onesvješćivala u krevet.

Žutoperka je jurcala uokolo s fotoaparatom i slikavala sve živo.

Bilo mi je fora što je bilo puno toga za raditi (prije nisam imala pojma da se u dućanu ima TOLIKO toga za raditi) i što sam često samo jurcala po dućanu obavljajući najmanje 5 stvari istovremeno (volim jurcat što se baš ne vidi na mojoj liniji: ().

Jučer je bio prvi dan, svečana povorka, pala sam s nogu, jurcala sam okolo sa fotićem, bole me i noge i ruke..

Da me puno puta na njemu stigao ljetni pljusak kada se nisam sklanjala od kapi, već sam nasuprot, jurcala kroz najveće lokve da se što više smočim.

Jurcala za princezom i pokušavala dom držati divnim i krasnim.

Dva automobila jurcala su i pretjecala po autocesti te su na koncu odlučili jednom zauvijek dokazati tko je brži.

Mogu brljezgat što god mi padne na pamet a to nevide moji.Kak je bilo lijepo danas sjediti na terasi kafića na suncu i piti kavu a negledati na sat? Inače bi na poslu jurcala od obaveze do obaveze, zapisivala da ne zaboravim, jer i to je sve češća pojavava.U isto vrijeme morala bih u svakom trenu strplivo saslušati što koga boli, što mu treba, na koga se žali, tko mu nije pomogao na vrijeme i sve lijepo diplomatski rješavati.

Meni je puno draza misao da gdje god dosla, jurcala se kroz Istru, nizbrdo, uz more.. nasmijana lica pruzaju mi ruku i daju bacine, srcanost sjaji iz pogleda.

Naša Lana koja je organizirala to druženje s glumcima na Trgu je jurcala okolo ko zvrk (da ju znate, znali bi da je to normalno)... a mi smo trčali za njom ko kokoši jer nije htjela zakopčati svoj sivi kaputić jer joj je bilo ' vruće, vruće '.

Sve je radila samo da prestane razmišljati, jurcala je okolo, išla na koncerte, vikend bi znao početi već srijedom i tako do subote.

Lutajući kao tinejdžer s majkom, koja je bježeći od autoritarnih roditelja jurcala od jednoga ljubavnika do drugoga, Leroy se osjećao poprilično zapostavljenim.

Nek sam onako bolesna i nemoćna jurcala na sunce ko Don Quijote, ali barem kratko sam se osjećala malo bolje.

Trenutak kada sam stupila preko svojeg kućnog praga bez sinčeka u naručju, trenutak gdje smo svi sjedili u dnevnom boravku spuštenih glava, šuteći, trenutak kada je moja mala došla iz škole i jurcala do krevetića tražeći bratovu glavu, trenutak kada sam osjetila da me boli kćerkin smijeh dok meni srce puca i krvari.

Opustila sam se, usporila ritam i tada sam shvatila da sam ranije bezveze jurcala te da sam i ovako, polako, sve stigla.

Prije su djeca jurcala po ulici, verala se po granama, a mi da bismo danas dobili tu vježbu, moramo izmišljat stvari...

Nepromisljeno veselje, sladak komad, kisa i zelja da se koji tren s njim pretvori u koji sat, ukrala sam doma kljuceve od auta i nepromisljeno sjela u auto i jurcala se mokrim ulicama grada.

izgleda da su svi isti. ja sam mislila da d. zbog brace neće ići nikamo, a kad ono to svi troipolgodišnjaci. isto cijeli dan drvim o papučama, kupila sam superduper hello kitty papuče na navlačenje, bile su hit tjedan-dva, sad ni njih neće više. jedino kad obuče papuče je kad bi jurcala po stanu pa se posklizne na parketu i lupi, onda brže-bolje ide po pauče jer jurcanja se ipak ne odriče. scena imamo, al kakvo smo razdoblje prošli par tjedana nakon što sam došla iz rodilišta, meni je par scena dnevno uredno stanje. nekad izduram, nekad se izderem (jbg, sve smo mi ljudi), nekad ju zagrlim pa se smiri (to je obično kad pizdi jer je umorna), nekad se dogovorimo.

Prvi dan godišnjeg samo samo jurcala s jednog kraja grada na drugi jer sam imalal zacrtanih hrpu obaveza.

Penjala sam se po stablima, jurcala biciklom... uvijek sam težila većoj slobodi.

I dok je stalno jurcala dvoranom, Igor je sjedio u prvom redu s društvom.

Spuštali smo se morskim brzacima, letjeli u letećem tanjuru, vozili u gumama ispod i po vodopadima, pucali laserskim pištoljima po neprijateljima iz budućnosti, vrtili se do iznemoglosti u šalicama kave, vozili gusjenicom koja je jurcala i uopće nije« glumila »pravu, tromu gusjenicu...

Tuda sam jurcala na svome plavom triciklu, skakala sa kuhinjskom krpom na glavi, zamišljala da sam princeza, tu sam pričala mlađem bratu da smo ga našli na smetlištu

Upoznala sam dečka koji je uvijek bio miran, nikoga nije trebao i to me fasciniralo jer sam ja stalno nekamo jurcala, zvala nekoga, nisam imala mira, nisam se nalazila ni u čemu.

Pa dobro ⠀ ti si to čitala, jurcala si okolo i znaš svaki taj punkt ⠀ pa jel? to tebi izgledalo kao planirana strategija?

Iako sam prije tri dana rodila, ja sam jurcala u općinu, policiju.

što se tiče onog što mogu reći; svi ti slomljeni djelići mene koje sam godinama pridržavala uz sebe dok sam jurcala naokolo tražeći posljednju rolu nevidljivog scotch selotejpa... osjetila sam odjednom