Svaki čovjek odgovara za svoja djela - niti Teslina genijalnost ne amnestira vojne ' ' podvige ' ' Mladića, niti Kantovo djelo amnestira doprinos Goebbelsa ' ' suvremenom marketingu ' '....

Osobno, uvijek mi se više sviđalo ovo Platonovo gledište, i nekako mi je, prema nekom mom ukusu, puno bliže nego aristotelovo ili kantovo.

" Uobičajeni moto etičke strogoće je Nema isprike za neizvršenje dužnosti; premda se čini da Kantovo Du kannst, denn du sollst (Možeš, dakle moraš) nudi novu verziju ovog mota, ono ga zapravo implicitno nadopunjuje sa njegovom mnogo više unheimlich inverzijom: Nema isprike za izvršenje svoje dužnosti 14 Pozivanje na dužnost kao ispriku za naša djela odbaciti nam je kao licemjernu; dovoljno je prisjetiti se poslovičnog okrutnog sadističkog učitelja koji učenike podvrgava nemilosrdnoj disciplini i mučenjima.

Naslov je bio jasan treba dati antitezu na Kantovo misljenje svojim misljenjom.

Kantovo priznanje " slijepe pjege " u logici sensusa communisa jest način priznanja da hegemonije zapravo zahtijevaju produkciju onoga što Laclau nazivlje " tendenciozno prazni označitelji ", tj. označitelji koji čuvaju nesumjerljivost između univerzalnoga i partikularnoga, a i omogućuju partikularnom da preuzme reprezentaciju univerzalnoga.

To su danas znanstvene činjenice koje su u Kantovo vrijeme bile okovane strogim socijalnim konvencijama koje su ženama uskraćivale mogućnost obrazovanja, socijalne angažiranosti, a samim tim i društvenim statusom koji bi zavrijedio Kantov ' muški ' atribut plemenitosti i uzvišenosti.

Tako je pozivanje mladog ' genija ' Weinenberga na Kanta, iako u potpuno drugom kontekstu etičkog povezivanja sa transcendentim, noumenalnim, svijetom ' stvari po sebi ', ipak donekle izvuklo Kantovo pretkritičko ' prljavo rublje ', koje ipak filozofi kao što je Feyerabend nazivaju osvježavajućim i pronicljivim.

Posebno važnim smatram Kantovo pitanje kako kultivirati vlastitu osobnost?

Pozadinu ovih pitanja svi imamo pred očima: urušavanje centralizma, pa i političkog hegemonizma Zapada, oslobodilo je mnogostruke kulture i poglede na svijet koji više ne pristaju biti smatrani trenucima ili dijelovima kompleksne civilizacije čiji bi Zapad bio pohranitelj; čak i kada se nadmoć Zapada svodi na povijesnu, ili antropološku, ili psihološku svijest, na način na koji to čini Dilthey i današnje humanističke znanosti, ona i dalje uobličava hegemonijalnu težnju, još vidljivu u onim filozofijama koje se na rigidniji način pozivaju na Kantovo nasljeđe, a koje se predlažu kao teorije o uvjetima mogućnosti mnogostrukih kultura.

Filozofi koji su uporni u zasnivajućim diskursima na crti koja nastavlja Kantovo transcendentalno istraživanje djeluju nam kao da žive u svijetu koji nije naš, koji previđa teorijske, a također i praktično-političke aspekte silaska Zapada; filozofi koji slave rastakanje univerzalističkih pretenzija uma, s druge strane, djeluju kao odveć mirni sudionici tog raspada i prema njima izražavamo sumnju da u osnovi svode filozofiju i racionalnost na puku esteticističku igru.

Svi ovi navedeni od najmanjeg pa do najvišeg uvijek su se u pravilu samo pozivali na ovo nepromjenljivo Kantovo načelo (koje ujedno i bezuvjetno, ili se provodi ili ne provodi) dok su u stvarnosti radili nešto sasvim drugo, dovodeći uopće u pitanje i sami smisao svoga djelovanja.

Kantovo se djelo po revolucionarnosti u filozofiji često uspoređuje s Francuskom revolucijom u politici.

Misliš li na Kantovo zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama ili na etički kodeks trgovaca nogometnim robljem i rezultatima utakmica?

Takvo Kantovo univerzalističko stajalište prvi put je jasno formulirano u povijesti filozofije.

Kantovo preokretanje relacije između zakona i Dobra značajno je koliko i preokretanje relacije kretanje-vrijeme.

Kada je već pomenuo Opće Kantovo Moralno Načelo, morao je misliti na konsekvence koje će usljediti, jer, ako je OPĆE, onda vrijedi i za njega i za mene.

Ako promotrimo Kantovo akademsko napredovanje, zaključit čemo da on u današnjem znanstvenom svijetu ne bi imao nikakve šanse.

Mislim da je Kant (?) rekao da je ljudsko biće biće morala ali ne vjerujem da se to odnosi niti na jedan drugi moral osim onaj kojim čovjek kroči kroz život, i kroz život kroz sve svoje unutrašnje borbe, i boli, iskušenja, nastojanja, mnoga sretna i manje sretna životna razdoblja; iskustvo, jednom riječju uči se živjeti onako kako je to Kantovo biće morala, ljudsko biće u jednom višem smislu.

Bilo kako bilo, Kantovo pojašnjenje pojma vremena samog nije dostatno.

Već je platonistička filozofija uspostavila ideal »idejnog svijeta«, a Kantovo oslobađanje ljudskoga uma tamnice tradicionalne vjere zasađene na Anzelmovoj baštini da je Kristova muka i smrt na križu »zadovoljština za naše grijehe« učinila je čovjeka autonomnim baštinikom svoga razuma iznad kojega i pokraj kojega nema ničega.

nije li Kantovo bezinteresno uživanje u lijepom oksimoron?

Pozivajući se na Kantovo razlikovanje između »pha inomenon« i »nooumenon«, tj. da mi nikad ne možemo vidjeti krajnju stvarnost u samoj sebi nego uvijek samo njezinu pojavnost na način naše percepcije gledane kroz različite leće koje imamo na očima, utemeljitelj relativizma u teologiji, američki prezbiterijanac J.

Jer kako se može nešto znati o bitku ako se prije toga ne odgovori na ono (Kantovo) pitanje: ' što možemo znati? '.: misli: (pa se možda ispostavi da o bitku ne možemo doznati bogznašto: () Dakle, koje je važnije ili primarnije pitanje ono ontološko (o bitku) ili ono epistemološko (o znanju)?

Svojim shvaćanjem, koje izgleda (a u neku ruku i jest) neka radikalna novost, ja sam samo revitalizirao Platonovo, Aristotelovo, Augustinovo, Kantovo, Hegelovo.

Ništa ne mijenja na stvari kad, tridesetih godina, ova ista problematika, problematika Heimatlosigkeit (raskorijenjenosti, kako se to rado kaže u internacionali konzervativne revolucije) prisiljava da se Kantovo (po svojemu stilu neodvojivo Aufklärer i metafizičko) pitanje ' ' Što je čovjek? ' ' zamijeni pitanjem ' ' Tko smo mi? ' ', što će reći ' ' Tko smo mi Nijemci? ' ' I jedan mogući odgovor: ' ' Filozofski narod par excellence ' ' ili ' ' narod pjesnika i mislioca ' '.

Prema Rosinu Gibelliniju, na temeljno Kantovo pitanje: " Ä emu se mogu nadati? " Moltmann odgovara da se zbog povijesne činjenice Kristova uskrsnuća koja razotkriva Božju nakanu glede budućnosti čovječanstva, rastvara budućnost života i uskrsnuće za čovječanstvo.

povući ću još jednu zabavnu analogiju... dakle, Kantovo pobijanje Dekara bi se moglo usporediti sa sljedećim.

Ovaj pokret je stvorio okvire za američku i francusku revoluciju (Kantovo se djelo po revolucionarnosti u filozofiji često uspoređuje s Francuskom revolucijom u politici.

Konačno, i Kantovo ključno pitanje o valjanosti onotloškoga argumenta je li opstojnost predikat ili ne isto je tako sasvim formalno metodološko pitanje (čak logičko).

Do koje mjere javnost odnosi prevagu nad tajnom pokazuje poznato Kantovo protivljenje pobuni protiv tiranije ukoliko bi se ta pobuna morala temeljiti na maksimi koja bi trebala ostati tajnom.