Knjiga " Hrvatski jezik " (283 str.) uz pristupno poglavlje podijeljena je na 11 dijelova, u kojima autor obrađuje mjesne govore Hrvata, jezik i pismenost, početke hrvatskoga književnog jezika, hrvatski književni jezik u uznapredovalom srednjem vijeku, doba velikih prijeloma u 16. stoljeću, novi početak, prosvjetiteljstvo, narodni preporod, suočavanje s novim srpskim jezičnim standardom, punu standardnost na uzburkanoj plovidbi i hrvatski jezik.

Najdraže mi je kad se svi usp oko nečeg, a ne razlikuju STANDARDNI i KNJIŽEVNI jezik.

Književni jezik može biti i kajkavski i čakavski i štokavski (npr.

Krležine Balade ili dijalektalna poezija Mate Balote, dakle književni jezik je jezik književnosti i može sadržavati i standard i dijalekt i sleng i šta god oće dotični autor).

Književni jezik istoga lekcionara tako se je još više učvrstio i jako proširio kao štokavski.

Taj štokavski književni jezik nastao je u prisnom dodiru s čakavskim, dije-lom u dodiru na istim tekstovima u različitim njihovim redakcijama.

Tako se onda čini kao da je hrvatski književni jezik najprvo bio čakavski.

To pak prema shvaćanju kakvo je u nas tradicionalno prošireno znači da je čakavsko narječje u Hrvata prvo bilo uzdignuto u književni jezik.

No mi već znamo da je hrvatski književni jezik u svo-jem temelju slovinski, a to će reći ćirilometodski staromakedonski.

Jasno razgraničivši sinkroniju od dijakronije, književni jezik i dijalekt, te apostrofiravši autonomiju književnoga jezika u odnosu na dijalekt, orisali su glavne crte u kojima se razlikuju ti jezici: budući da se radi o dva jezična sustava, neprimjerene su ocjene pojava (naglasnih, leksičkih, morfoloških) u jednom jeziku iz perspektive drugoga sustava, t. j. u pogledu jezične pravilnosti hrvatski ne može biti sudcem srpskomu, niti obratno, jer što vrijedi za jedan sustav, ne vrijedi - ili ne mora vrijediti za drugi.

Naglašena je tronarječna dimenzija u postanku hrvatskoga književnog jezika, kao oprjeka monodijalekatskoj osnovici srpskoga, te odbačena dosjetka po kojoj hrvatske i srpske istoznačnice tobože " obogaćuju " jezik, jer književni jezik nema sinonima te vrste, a idući logikom " obogaćivanja " moglo bi se isto tako usvojiti u jezik mnoštvo istoznačnih riječi iz drugih jezika, slavenskih, romanskih, općenito indoeuropskih, bilo kakvih.

Samo napominjem da i kad kratkoće radi kažem hrvatski jezik, ipak podrazumijevam samo hrvatski književni jezik.

Jednu tvrdnju mogu sa sigurnošću reći: Hrvatski književni jezik svojim glasovima, svojom gramatikom, leksičkim sastavom i stilskim vrijednostima takav jezik kakvoga više nema na svijetu.

Jer, navikavši se od rođenja na onu svoju vukovarsku jezičnu mješavinu, oni ne samo da lako prihvaćaju govor sredine u kojoj žive, nego isto tako, ako ne još i lakše, prihvaćaju književni jezik.

Zadarski je krug vodio Ante Kuzmanić, koji je nastojao da književni jezik bude što bliži pučkom izričaju i branio je štokavsku ikavicu.

Književni jezik nije stvar mog i tvog dogovora.

U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska.

Jezik kojim je pisan prijedlog Zakona nije hrvatski književni jezik već kombinacija pojmova koji bi trebali biti dio hrvatskog književnog jezika i loše prevedenih engleskih termina.

Hrvatski standardni jezik upravo je po tome hr-vatski što predstavlja sav književni jezik: i čakavski i kajkavski i štokavski stiliziran.

I koliko god taj nije uspješno prove-den, jezična naobrazba kakva je prevladala u hrvatskom škol-stvu ucjepljuje nam ipak takva shvaćanja, premda se ona ne provode dosljedno i standardizirani je hrvatski književni jezik i kraj svega toga ostao hrvatski.

Fran Kurelac (1811. Rijeka - 1874.) - književnik, filolog, političar i skupljač narodnoga blaga, borac za jezičnu čistoću i za to da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnoga govora i starih pisanih spomenika, Recimo koju, Runje i pahuljice.

Službeni književni jezik točno će nam definirati neki pojam, a onaj drugi, razgovorni, dodat će poseban štih u kojem se krije puno više od šture definicije.

Nakon 18. stoljeća slijedi period buđenja nacionalne svijesti, te se tada konačno definira hrvatski književni jezik.

Uvik pazim da koristim ili strogo književni jezik ili splitski dijalekt jer ako krivo naglasim neku rečenicu, ljudi me neće razumit.

Književni jezik koji od-govara njihovu slavenskom govoru dobili su Hrvati od glago-ljaša.

Pokušaj stvaranja zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika u zajedničkoj državi od 1918. do 1989. propao je konačno upravo stoga što su Hrvati već stoljećima ranije svoj književni jezik razvijali (diskurzirali) u drugome smjeru od srpskoga, pa su jezik (i naciju) kroz povijest formirali na drugi način od Srba.

To je hrvatski književni jezik koji se jedva razlikuje od hrvatsko-ga narodnog govora onoga vremena, vrlo svečan jer se njime zapisuje pravni čin kojim kralj, hrvatski kralj, vrši darovanje benediktinskomu samostanu svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku.

Književni jezik poprimao je tako sve više dijalekatska obilježja narod-noga.

Naravno da svi moraju učiti književni jezik, ali potrebno je čuvati i njegovati baštinu, koja je neprocjenjiva, a nestaje - kaže Kolenić o arhaičnom (šokačkom) govoru.

Dokazuje da je starobugarski jezik prvi slavenski književni jezik, objavljuje starobugarske književne spomenike i štiti bugarsko nacionalno pravo u Makedoniji.