Tim tekstovima provlači se distinkcija koja u književnopovijesnim pregledima navedenima u tekstu (Frangeš, Šicel, Jelčić) obično izostaje, a tiče se razlikovanja ilirizma, hrvatskoga narodnog preporoda i romantizma.

Nemecovo vrednovanje utemeljeno je na književnokritičkim i književnopovijesnim odrednicama: važan je, uz estetski, i onaj element djela koji Frangeš naziva Âťsilom pokretnicomÂŤ. 23 Na taj način inovacija, bilo na tematskom bilo na izražajnom planu, biva vrednovana kao važna pojava, osobito ako je to inovacija koja će generirati zamjetniju tendenciju, određeni razvojni niz djela, ili pak ako se radi o inovaciji kojom se tematizira aktualna pojava određenog vremena.

Tassov književni opus dobro ilustrira č esto isticanu tezu da vrijedna i inovativna književna djela nerijetko prelaze pa i relativiziraju granice me đ u književnopovijesnim razdobljima.

U sklopu kolegija Nova hrvatska književnost II. u ak. godinama 2006./2007. i 2007./2008. dr. sc. Dubravka Brunčić održala je terensku nastavu Razvoj hrvatske književnosti u Slavoniji s ciljem upoznavanja studenata s književnopovijesnim razvojem slavonske književnosti u urbanim središtima (Vukovaru, Vinkovcima, Iloku, Osijeku, Slavonskom Brodu, Požegi, Našicama) te ulogom prostora u oblikovanju regionalnoga kulturnog identiteta.

Nije, naime, otišla autorica koja je najbolja hrvatska pjesnikinja bila, recimo, 1955, i koja kao takva figurira u ve ć prašnjavim književnopovijesnim arhiviranjima, nego nas je u svoj pretencioznosti takve tvrdnje fizi č ki napustila ona koja je i sada najbolja hrvatska pjesnikinja i u č ijem pjesništvu hrvatska poezija i u ovome trenutku treba iš č itavati vlastitu suvremenost.

Osvrt na cecilijansku reformu autorica započinje radom književnika Vjenceslava Novaka o kome u književnopovijesnim kompendijima, uz uobičajene djelatnosti na polju lijepe književnosti stoji obično da je svirao orgulje, skladao i poučavao glazbenu teoriju i povijest glazbe.

Tom promišljanju često je, osobito pri prevođenju starijih književnih tekstova, korijen u odluci o tome valja li ići u potragu za autorima i djelima u književnosti odredišta koji autoru i djelu književnosti ishodišta odgovaraju shodno književnopovijesnim razdiobama, te time eventualno poduzeti posao koji je, pod krinkom re-konstrukcije, zapravo prva konstrukcija dotada nepostojećeg jezika što će naknadno tekstu odredišta priskrbiti povijesnu patinu izvornika (te stoga zapravo biti neka vrsta apokrifa), ili naprotiv, aktualizirati tekst, povlačeći ga u sinkroniju s tekstovima koji mu nisu nužno povijesno bliski - riječju, prevesti ga (što je opet druga vrsta apokrifa).

No, u knjizi obrađujem i imena za koja tvrdim da su nekritički favorizirana u domaćim književnopovijesnim priručnicima i izdanjima a da nam kao nacionalnoj kulturi često nisu donijela ništa osobito dobroga (npr.

Riječ je o poziciji osvojenoj zasluženo upravo poradi jedinstvenoga sinkretizma uspostavljenoga između filologije i teatrologije a ova potonja svoje ipak i filološko ishodište nikada nije nijekala, riječ je o amalgamu teorije i scenske prakse, ali i o često uspješno provedenim istraživanjima kazališnih ljudi koji su svoja pozornička uporišta nalazili u književnopovijesnim, odnosno teatrologijskim sugestijama.

Sablić Tomić i Rem ovdje se ne bave klasifikacijom tekstova na kakvu smo navikli u tradicionalnim književnim povijestima i književnopovijesnim pregledima.

Pitanja srodnog tipa moguće je uputiti i u različitim književnopovijesnim, povijesnim, antropološkim, sociološkim, interdisciplinarnim i ostalim istraživanjima ženskog udjela u kulturi i društvu Hrvatske i šireg europskog prostora.

Krležino pak vrednovanje Matoša jasno je subjektivno obojeno i u mnogim se pojedinačnim prigodama nalazi u neskladu s književnopovijesnim sudovima o Matoševu djelu.

Pjesme ukupno 169 autora u antologiji (navedeno je i nekoliko pjesama anonimnih autora) posve su sraštene s opčim književnopovijesnim razdobljima hrvatske književnosti pa je zanimljivo pratiti na koji su način o Svetome Franji pisali anonimni srednjovjekovni začinjavci u 14. i 15. stolječu, najistaknutiji i nešto manje istaknuti pjesnici latinizma, renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, romantizma i realizma u 16., 17., 18. i 19. stolječu, te mnogobrojni pjesnici raznolikih poetičkih usmjerenja tijekom 20. stolječa i s početka novoga tisučlječa.

U književnopovijesnim prikazima Flauberta obično svrstavamo u vrhunce realizma, ali je Baudelaire svakako nagovijestio nov pristup poeziji.

Pridružimo li tome činjenicu da nemali broj Vojnovićevih pisama krasi zavidna literarna razina, razborito je zaključiti da su pisma Iva Vojnovića osobit dodatak njegovoj stvaralačkoj bibliografiji, nezaobilazan u svim budućim književnokritičkim, književnopovijesnim i književnoznanstvenim čitanjima Vojnovićeva književnog opusa.

Književnopovijesnim pogledom na žene osječkog književnog kruga (Jagoda Truhelka, Josipa Glembay, Vilma Vukelić...) ukazat će se na njihovo odstupanje od duha vremena kojem su pripadale te na misterij žene prepoznat u njihovim prozama.

U tom svjetlu valja ocjenjivati mnoge Barčeve rezultate i zaključke, jer samo to uvjerenje daje nužno historijsko postolje Barčevim književnopovijesnim pogledima.

Nemarnom dobu Lesky se suprotstavio ovim klasičnim književnopovijesnim djelom koje svim modernim (i post-modernim) pristupima unatoč ostaje temeljnom knjigom o razdoblju na kojem je izgrađena suvremena Europa i cijela civilizacija zapadnog kruga, i koje sad konačno dobivamo u hrvatskom prijevodu.

Naime, ovo je prvi put da su Švageljeve pjesme izašle posmrtno, a time i pjesnikovo djelo, kako to u uvodnoj recenziji kaže Anica Bilić »... ulazi u suvremeni književni prostor, gdje će najzad biti na dohvat recentnoj čitateljskoj javnosti, kritičarskim i književnopovijesnim posezanjima te podvrgnuto ponovnom iščitavanju i prevrednovanju s potrebne vremenske distance.«

Ipak, autori će iz izvanknjiževnih činjenica, podataka o društvenopovijesnim procesima, izvlačiti zaključke o književnim obilježjima pojedinih djela, odnosno autorskim opusima i osobinama književnosti u većim književnopovijesnim segmentima.

Ova knjiga donekle posjeduje karakteristike onoga što teoretičari povijesti književnosti određuju kao enciklopedijsku književnu povijest.4 Naime, autori su okvirno smješteni u četiri književnopovijesna segmenta, podrazumijeva se da pripadaju određenim književnopovijesnim razdobljima ili smjerovima, a zatim se u okviru pojedinoga urbanog kulturno⠀ književnog kruga (Ilok i Vukovar, Vinkovci i Županja, Osijek, Ä akovo, Slavonski Brod i Nova Gradiška, Požega) autori nižu kronološkim slijedom prema godini rođenja a uz svako autorsko ime slijedi dulji ili kraći prikaz njegove poetike.

SĂ m posao evidentiranja književne proizvodnje, čiji su rezultati okupljeni u Glosariju na kraju knjige Helene Sablić Tomić i Gorana Rema, pokazao je kako velik broj autora do danas nije pročitan, djela im nisu doživjela ozbiljnijih kritičkih prikaza i analiza, a velik broj autora ne spominje se u književnopovijesnim pregledima i povijestima književnosti.1

U prvome dijelu Pjesništvo - Hrvatsko suvremeno pjesništvo, naslovljeni se korpus najprije kontekstualizacijski determinira, određuju se paradigmatski poetološki punktovi te se analiziraju autorske poetološke paradigme, i to u relaciji s odgovarajućim nacionalnim književnopovijesnim značajkama te u odnosu na impute prijevodne literature, neknjiževnih, inomedijskih tekstova, uz implikaciju postmodernitetnih strategija kao najšire shvaćene poetološke prakse.

Drugo polje uz koje se Frangešvo ime vezuje pripada književnopovijesnim temama iz novije (postilirske) hrvatske književnosti na koju je i emocionalno i profesionalno bio upućen.

U sljede ć im poglavljima Damjanovi ć se na primjeru reprezentativnih tekstova posve ć uje konkretnim problemima dakako gramati č kim, ali i stilskim, pa i književnopovijesnim.

Od rasprava i studija zaokupljenih starijom hrvatskom književnošću tri se bave izrazito važnim ne samo književnopovijesnim nego i književnoteorijskim problemima, odnosno pitanjima književne metodologije i periodizacije hrvatske književnosti: to su rasprave »Dinko Ranjina kao manirist«, »Matijaša Magdalenića Plač smrtelnosti« i »Kamo pripada Reljkovićev Satir?«

Možete li se složiti s tim stajalištem? Po svojoj najužoj struci ja sam teoretičar književnosti, dakle sam više ili manje skeptičan prema književnopovijesnim sintezama.

Svakom sastavku prethodi svojevrsni sažetak: pisani u maniri najboljih enciklopedijskih natuknica, sa svim relevantnim bibliografskim, književnopovijesnim i jezi č nim podacima, ti su tekstovi stru č ni, ali ih lako razumije i netko tko o spomenutoj problematici malo toga zna.

Tako se i Jagoda Brlić u književnopovijesnim tekstovima određuje kao kći gramatičara Ignjata Alojzija i sestra pjesnika, publicista i gramatičara Andrije Torkvata Brlića, supruga liječnika Ivana Amruša te majka hrvatskoga političara, zagrebačkoga gradonačelnika Milana Amruša (usp.

U raspravi o književnopovijesnim i strukturnim obilježjima Magdalenićeva Plača smrtelnosti Pavličić se, nakon analize modusa baroknosti u Magdalenićevu djelu zalaže za uvođenje termina pučki barok za određeni korpus djela nastalih u 17. stoljeća koja su obilježena s jedne strane nekim karakteristikama baroknog pisanja, a s druge strane naglašenom utilitarnošću i didaktičnošću, kao i upućenošću neobrazovanu čitatelju, dakle djela koja stoje između visoke i niske književne produkcije.