Nakon što je potpuno očistio probleme na istoku Konstancije kreće na Magnencija.

Tragičan povijesni događaj navodno se dogodio 354. godine u Plominu kada je ubijen Konstancije Gall Cezar, Rimski konzul od 352 - 354. godine, član dinastije Konstantinovaca, te predodređeni prijestolonasljednik carskog trona.

Godine 352. car Konstancije II. dodijelio je rimskom vojskovođi Konstanciju Gallu počasni naslov cezara, te mu dao ruku svoje sestre Konstantine.

U rano ljeto 351. godine Konstancije II.

Konstancije je još prije iz Sirmija uputio Magnenciju kao poslanika prefekta pretorija Istoka Flavija Filipa, nudeći mu da će ga priznati za suvladara i prepustiti mu vlast u Galiji ako mu on odstupi Italiju i Afriku.

Tada je Konstanciju kao poslanika uputio Fabija Ticijana, kojega je 27. veljače 350. imenovao prefektom Rima, tražeći da se Konstancije odrekne carske vlasti, a da će mu zauzvrat poštedjeti život.

Kad se Konstancije iduće jutro uspeo na obližnje brdo, mogao je vidjeti kako je ravnica u blizini Murse prepuna tijela poginulih, a da rijekom plutaju nebrojeni leševi.

Kad je saznao da je Konstancije napustio položaj kod Cibala i da kreće prema Mursi, odlučio je carevoj vosci pripremiti još jednu zasjedu.

Doduše, spominje se lažno čudo kad je biskup Valent, prethodno obaviješten o Magnencijevu porazu, caru dojavio vijest o pobjedi i pritom ustvrdio kako ju je primio od anđela, zbog čega je slabi vladar pao pod utjecaj krivovjernoga biskupa za kojega je otada isticao da mu je donio pobjedu: Naime, u to vrijeme kad se kod Murse protiv Magnencija tuklo u boju, Konstancije se nije usudio spustiti u vidokrug bitke i, uzevši za utjehu Valenta, tada biskupa toga mjesta, smjestio se u bazilici mučenikâ, položenoj izvan grada.

Kad je onaj (Konstancije) zatražio da mu se dojavitelj pripusti, Valent, da uveća poštovanje prema sebi, odgovorio je da mu je vjesnik bio anđeo.

Riječ je o kasnijoj konstrukciji Sulpicija Severa nesklonoj caru i arijancima, budući da suvremeni izvori, pogotovo Julijanovi panegirici i osobna careva trijumfalna propaganda, ne ostavljaju mjesta sumnji da je Konstancije veliku pobjedu kod Murse htio prikazati kao posljedicu Božje milosti, vlastite vojne umješnosti i sposobnosti svoje vojske.

Naime, car Konstancije II. posumnjao je da ga kunjado (Cezar Gall bio je oženjen carevom sestrom Konstantinom) namjerava maknuti državnim udarom, pa ga je dao uhititi u Poetoviju (današnji Ptuj) te je odveden u Pulu gdje mu je sudsko vijeće izreklo smrtnu kaznu.

Ipak, naposljetku su također podlegli pod nesmiljenim strelicama istočnjačkih strijelaca na konjima i u opetovanome jurišu oklopljenih konjanika njih je Konstancije bio ustrojio po uzoru na perzijske katafrakte koji su u nezaustavljivome galopu gazili i sjekli sve pred sobom.

Konstancije Gall bio je uspješan rimski vojskovođa.

Zbog svojih zasluga 351. godine rimski car Konstancije II dodijelio mu je počasni naslov« cezar »čime je Gall, nakon smrti cara, trebao postati carev nasljednik.

Magnencija je na oklijevanje vjerojatno nukala njegova brojčana inferiornost, dok se Konstancije pribojavao potpunoga sloma svojih snaga u slučaju poraza.Napokon, nakon što je Magnencije prema kasnijim tvrdnjama neprijatelja čarolijama, poganskim žrtvama i zazivanjem demona obodrio svoje vojnike, došlo je u kasno poslijepodne do bitke, koja je potrajala sve do duboko u noć.

Ne, Konstancije, Gospodin Bog je pobijedio.

Biskup Bogović je zatim podsjetio na postignutu slobodu Crkve zahvaljujući bičnoj ženi imenom Jeleni koju je car Konstancije Klor uzeo za ženu.

Konstancije je prije nastav - ka pohoda također provodio vrijeme u obnovi svojih snaga, preustroju vojnih postrojbi i popravku nastalih šteta, osobito ceste Sirmij Mursa Petovion Atrant i mostova na njoj, budući da je ona bila ključna za njegovo daljnje napredovanje.

Upravo stoga je Konstancije u Panoniji (u Mursi), kao i u Galiji, gdje je uzurpatora snašao završni poraz, dao podići slavoluke koji su komemorirali njegovu pobjedu.

Honorijev magister militum, Flavije Konstancije je pokvario odnose između Ataulfa i Honorija i uspio je izvojevati blokadu mediteranskih galskih luka.

Atal je pokušao pobjeći, ali ga je uhvatio Konstancije i poslao u izgnanstvo gdje je bivši uzurpator kasnije preminuo.

Poslije drugoga svjetskoga rata, među vrijednim novcima koje je zbirka namakla su: 14 komada srebrenih denara iz poznatog nalazišta u Sisku, a zastupani su carevi Dioklecijan, Maksimilijan H., Galerije Maksimilijan i Konstancije I.

Elizabeta je rođena g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće.

Jedan od trojice Konstantinovih sinova i nasljednika, Konstancije II., bio je pod utjecajem poluarijanca Euzebija Nikomedijskog, i kao takav se protivio Atanaziju.

Jedini preživjeli zakoniti vladar, Konstantov brat Konstancije II. (337. 361.), bio zauzet ratovanjem protiv Perzijanaca na Eufratu.

U nakani da osigura leđa u slučaju novoga perzijskog napada, ali i ojača položaj vlastite dinastije, Konstancije je 15. ožujka 351. u Sirmiju cezarom proglasio bratića Klaudija Gala, sina Julija Konstancija, polubrata Konstantina I.

Mladi je cezar uzeo ime Flavije Klaudije Konstancije i oženio se carevom sestrom Konstantinom, a za prijestolnicu je dobio Antiohiju.

Konstancije zauzda svog konja i povikne: " Pustite ih neka bježe.

U dvorskoj propagandi ta se poveznica zaobilazila, jer se Konstancije najkasnije od 350 - tih godina htio prikazati kao jedini pravi nasljednik Konstantina Velikoga, a ne sin koji stoji u očevoj sjeni.