DUJMA Ova crkva se javlja u dokumentima iz vremena kralja Matijaša Korvina 1472. i 1528. u vrijeme kralja Ferdinanda u potvrđivanju pravice gradu Senju.

U Modrušah su sjedela tri biskupa: rečeni Nikola, poslanik pape Pia II. k bosanskomu kralju Stjepanu Tomaševiću (1462.) i odlučan zaštitnik slovjenskoga jezika u službi božjoj; 6) zatim Antun Zadranin, bivši dvorski kapelan kralja Matije Korvina, i Krištofor rodom Dubrovčanin.

Rakovec su uživali i Janovi sinovi, a kasnije je Rakovec došao u vlast Ivana Korvina.

Varaždinska županija je početkom 2006. godine obnovila Husarsku gardu, legendarnu postrojbu ratnika-konjanika koji potječu još iz 15. stoljeća i pojavljuju se u vrijeme ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, koji je u drugoj polovici 15. stoljeća donio odluku da veliki feudi za vojsku daju svakog dvadesetog čovjeka (mađ. husz-dvadeset), po čemu su i dobili ime.

Ponajprije se desilo iznenadna smrt despota Lazara Brankovića 1459. a to koristi Stjepan Toma kralj bosanski, zatekavši se u Segedinu na saboru, tih dana i privolijo ugarsko-hrvatskog kralja Matiju Korvina da potvrdi despotovstvo njegovu sinu Stjepanu Tomaševiću.

Ako krenemo u smočnice i kuhinje po kontinentalnoj Hrvatskoj, nešto više od stoljeća poslije, ovo je na početku vladanja hrvatskougarskog kralja Matijaša Korvina zapisano o pravima i dužnostima stanovnika sisačke biskupije, među tim odredbama i o desetinjanju svinjskog mesa, velikim dijelom namijenjenog za sušenje: Ako netko bude imao desetu svinju, neka se tada desetinja deveta, a gdje ne bude ni devet svinja, neka stanovnici pokrajine plate po svakom prascu dva denara i po jednu šunku ili dva solida uobičajenog novca A zapisano je to gotovo pola stoljeća prije hvarskog pučkog ustanka Matije Ivanića i nešto više od stoljeća prije seljačke bune Matije Gupca.

Imenovan je pečuškim biskupom, ali je najviše boravio na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja Matijaša Korvina i pratio ga na vojnim pohodima te odlazio u diplomatska izaslanstva.

Treba spomenuti sliku na drvu mletačkog slikara Lazara Bastianija (umro 1512.) smještenu na čelnom zidu sakristije na kojoj su prikazane nebeska i zemaljska Crkva s povijesnim likovima poput Matije Korvina, pape Siksta IV. i Katarine Kosače.

Ponovo je na redu pjesnik u liku Deniver Vukelića - Korvina, čije me pjesme podsjetile na vječno traženje ljubavi.

Toliko je istina, da je ovo vlastničtvo doskora palo u ruke pohliepna za imanji kralja Matijaša Korvina, pošto je ban Ćuz porädi svoje velike pohliepe za tudjim dobrom, i radi svoga nasilja, banske časti lišen ter iz zemlje prognan bio.

U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina (1458. - 1490), poznati su novci bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša (1443. - 1461.) Stjepana II Tomaševića (1461. - 1463.) i Nikole Iločkog (1471. - 1477.).

Kralj Nikola Iločki kovao je i denare po primjeru denara kralja Matijaša Korvina koji su tada bili u optjcaju.

Često je mijenjao vlasnike, te su u njemu uživali mnogi vladari uključujući Matijaša Korvina i Nikolu Šubića Zrinskog.

Potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća Pavao de ' Rathka (Rattkay) služio je kao kapetan četa u vojnim postrojbama bana i slavonskog hercega Ivaniša Korvina.

Unatoč pojavama protumletačkoga raspoloženja u Poljicima (primjerice, djelovanje pristaša Matije Korvina sedamdesetih godina 15. st.), može se reći da je u drugoj polovini 15. st. došlo do zbližavanja Splićana i Poljičana i poboljšanja splitsko (mletačko) - poljičkih odnosa.

Za hrvatski je humanizam od iznimne važnosti djelatnost dvorskog humanističkog kruga oko kralja Matije Korvina.

Ukratko se, uz isusovce koji su vodili hrvatsku školu, treba prisjetiti i pečuških biskupa hrvatskoga podrijetla: Ivana Česmičkoga, rođenog 1434, poznatog i po latiniziranom imenu Janus Pannonius, pjesnika, prevoditelja i političara koji je uživao veliko povjerenje ugarskoga kralja Matije Korvina, zatim Sigismunda Ernuszta Čakovečkoga koji je krajem 15. st. gradu ostavio prvi renesansni spomenik u crvenom mramoru, te Jurja Klimovića koji je zaslužan za otvaranje prve pečuške tiskare g. 1773. i prve javne knjižnice...

Od tog će vremena, s izuzetkom vladavine Matije Korvina, kraljevska vlast sve više slabiti, što će, povezano sa stalnim turskim nadiranjem, dovesti do rasapa ugarskog, ali i hrvatskog kraljevstva i prelaska njihovih ostataka u ruke habsburške dinastije.

U ugarske i hrvatske poslove počeo se Maksimilijan odlučnije uplitati nakon smrti Matije Korvina.

Nekoliko godina kasnije, u ratu protiv Matije Korvina, Friedrich će osvojiti i Trsat.

Postajalo je sve očitije da je obrana od Turaka zajednički interes Hrvata i Habsburga, no djelotvorna protuturska politika Matije Korvina odgodila je za ne ko vrijeme potrebu ostvarenja njihovog saveza.

Na čelo pobunjenika došao je Matij Ivanić, član imućne pučanske obitelji, kojega su nazvali vojvoda Janko prema Sibinjaninu Janku iz narodnih epskih pjesama, zapravo erdeljskom vojvodi Janosu Hunyadiju, istaknutom borcu protiv Turaka i ocu kralja Matije Korvina.

Prema tim podacima Varaždinci imaju na to pravo, temeljem odluke još od kralja Matije Korvina.

Ispredao je kroniku svojeg vremena iz iskustva prikupljenog za boravka na dvoru kralja Matije Korvina, ugledajući se na antički uzor povjesničara Salustija, koji je u širini i miru raskošnih vrtova pisao o ambicijama Katiline i ratovima s Jugurtom.

Nikola Iločki (1471. - 1477.), nedinastički, doživotni knez Teočaka i ban Mačve, dobio je 1471. od Matije Korvina godine titulu kralja bosanskoga za kojom je žudio, uz banovine Hrvatsku i Slavoniju, kao i ključ svih gradova vranskog priorata.

Imanje je 1496. godine kupio Baltazar Alapić od hercega Ivaniša Korvina.

U grobovima i oko njih pronađene su tkanine vezene zlatnim nitima, jednostavne kopčice, brončani prsten, novci iz vremena Matije Korvina, srebrni novac...

Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani.

U Povijesti Hrvata Vjekoslava Klaića, svezak 2, dio 3, na stranici 133 i 134, (http://www.scribd.com/doc/26389495/Vjekoslav-Klai%C4%87-POVIJEST-HRVATA-4-svezak-drugi-dio-tre%C4%87i-1458-1526) spominje se turski vojvoda Perhat koji je 26. siječnja 1482 boravio u Dubrovniku i donio pismo od Ajas bega, u kojem javlja da su mu kraljevske čete (hrvatsko ugarskog kralja Matijaša Korvina) predale grad Novi, te moli dubrovčane da mu pošalju 3 barke, na kojima će vratiti kraljevske čete (kralja Korvina) u Dubrovnik, da bi se tako ispoštovao sporazum o njihovoj predaji turcima tj. dogovor da će im biti omogućen slobodan povratak u domovinu.

O važnosti ove povelje, koja je gradu osigurala sve do 20. stoljeća autonoman gospodarski i društveni razvoj, svjedoče i predstavljeni njeni prijepisi iz kancelarija kralja Žigmunda Luksemburškog, Matije Korvina te zagrebačkog Kaptola.