Taj poznati evropski grb isticanje, na grbu Herbersteinovih, dopustio je car Maximilian I. zahvaljujući zaslugama baruna Sigismunda Herbersteina (Vipava 23. kolovoza 1486. - Beč 28. ožujka 1566.) diplomata, pisca, ilustratora i povjesničara, koji je početkom 16. stoljeća kao austrijski veleposlanik na dvoru ruskog cara Ivana Groznog dao veliki doprinos efikasnosti vanjske politike Habsburgovaca.

U ožujku 2010. navršilo se 550 godina od osnutka Otočke biskupije i prvoga proglašenja Otočca gradom (civitas) temeljem bule koju je papa Pio II. izdao 5. ožujka 1460. na inicijativu kne za Sigismunda Frankapana, tadašnjega gospodara Gacke.

citiram: "... Potomke kraljevske porodice Zigmunda (Sigismunda, Simuna) i princezu Katarinu u Islam je naputio brat kraljice Katarine, a sin Hercega Stjepana Kosace, Ahmed pasa Hercegovic.

RAZVOJ I IZGRADNJA VARAŽDINA OD 16. STOLJEĆA DO DANAŠNJIH DANA Varaždin u borbi za povijesnu opstojnost Hrvatskog Kraljevstva Modernizacija varaždinske utvrde - Varaždin kao vrata Štajerske na planu Daniela Specklina iz 1578. Varaždin nakon Žitvanskog mira na veduti Johannesa Ledentua iz 1639. godine Stanje varaždinskih utvrda na planovima Martina Stiera iz 1657. godine Urbanistički i kulturni procvat grada Varaždina na Donatovom planu iz 1672. Feudalna utvrda i njezini odnosi s gradom na planu nepoznatog autora nastalom oko 1715. godine - Varaždin u ozračju priprema za novi habsburško-osmanski rat Varaždin i njegovi zvonici na vedutama Antuna Weissa (1729) i Sigismunda Koppa (1732) Slobodni i kraljevski Varaždin kao glavni grad Hrvatske u kartografskim djelima A.

Nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Sigismunda Luksemburgovca i bio pristaša Ladislava Napuljskoga, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku (1391).

U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca Nakon Sigismundove vojne intervencije (1408.) i pokolja bosanske vojske kraj Dobora, Hrvoje je prešao na Sigismundovu stranu.

Najveća vrijednost trsatskih franjevaca je riznica zatvorena za javnost u kojoj su, između ostaloga, pohranjeni: srebrni relikvijar iz 1485. što ga je svetištu darovala srpska despotica Barbara, kći Sigismunda Frankopana; srebrni kip Majke Božje, dar Tome Erdӧdya; dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536.; srebrni relikvijar iz 1636., dar grofa Ferdinanda Porcie; dva srebrna svjećnjaka cara Leopolda, te misno odijelo od zelena baršuna vezeno srebrom, dar Marije Terezije.

Tako se spominjemo 550. obljetnice Otočke biskupije, uspostavljene zalaganjem Sigismunda Frankopana, gospodara Gacke, a krčki knezovi dozivaju nam u sjećanje znamenitu Bašćansku ploču koja spominje crkvu sv. Mikule u Otočcu, koja se potom spominje i u papinskoj buli 1460. godine.

Budući da je pri vodjenju pravde kraljevskoga fiska proti nasljednikom Gjulajevim tadašnji ban i biskup zagrebački Juraj Drašković njeke zasluge stekao, a ujedno namjere Jurja Bočkaja od Rasinje, koji je u Hrvatskoj za Ivana Sigismunda Zapoljskoga revno djelovao, kralju Maksimiljanu izdao, to je isti kralj, u priznanje zaslugah biskupovih još g. 1568 grad Trokoštjan, što je tada jur varašdinskoj županiji pripadao, sa svimi pristojališći darovao bratu biskupovomu Gašparu Draškoviću, sinu Bartola, 8) i tako postade grad Trakoštjan glavno dobro porodice Draškovićah, koja se od onoga vremena nazva Trakoštjanskom.

No već 1387. godine, u vrijeme građanskog rata između pristalica i protivnika kralja Sigismunda, drvenu ogradu srušili su, po nalogu kralja, žitelji Gradeca.

Oba kalnička grada oko 1408. godine u vlasništvu su Barbare Celjske, žene kralja Sigismunda.

Iako su Habsburzi u to vrijeme već ozbiljno počeli kršiti prava hrvatskog kraljevstva, ban Ivan Drašković poveo je 23. srpnja vojsku preko Drave i, združivši se s četama Nikole Zrinskog, Franje Batthanyja i slavonskog generala Sigismunda Friedricha Trautmannsdorfa, odnio kod KĂśrmenda 28. srpnja veliku pobjedu nad ugarskom vojskom.

Ucinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.

Ukratko se, uz isusovce koji su vodili hrvatsku školu, treba prisjetiti i pečuških biskupa hrvatskoga podrijetla: Ivana Česmičkoga, rođenog 1434, poznatog i po latiniziranom imenu Janus Pannonius, pjesnika, prevoditelja i političara koji je uživao veliko povjerenje ugarskoga kralja Matije Korvina, zatim Sigismunda Ernuszta Čakovečkoga koji je krajem 15. st. gradu ostavio prvi renesansni spomenik u crvenom mramoru, te Jurja Klimovića koji je zaslužan za otvaranje prve pečuške tiskare g. 1773. i prve javne knjižnice...

Hospital je svojim novcem podigao ondašnji građanin Čazme Toma Brumen, vikar biskupa zagrebačkih, tajni pisar kralja Sigismunda Luksemburškog i kanonik.

U sukobu između Sigismunda i Ladislava Napuljskog Zadar je pristao uz Ladislava, kojeg je u grad 1402. uveo gradski knez Šimun Macin Fanfogna.

Ova je obitelj dala sedam hrvatskih banova: Petra II. (ban 1557 - 67), Tomu II. (ban 1584 - 95), Sigismunda (ban 1627 - 39), Nikolu I. (1663), Nikolu II. (banski namjesnik 1670 - 80, ban 1680 - 93), Ivana III. (1724 - 89) i Ivana Nepomuka II. (ban 1790 - 1806).

Ferdinand je nakon izbora Ivana Sigismunda za kralja ponovno pokušao spor sa Zapoljevcima riješiti vojnim pohodom.

Sven Šestak korektan je kao vođa pobune koji na kraju oslobađa Sigismunda, premda su prizori s potpuno neuvjerljivim skandiranjima vojnika režijski najslabiji trenutak predstave.

Izloženi primjerak na vratašcima niše ima intarzirani grb plemićke turopoljske obitelji Škrlec (Skerlecz), te inicijale (SSDL) Sigismunda Skerlecza de Lomnicza, pravnika, predsjednika Sudbenog stola i pravnog zastupnika zagrebačkog biskupa te župana Plemenite općine Turopoljske.

Najznačajnijie dijelove numizmatičke zbirke čini antički novac koji je bio u opticaju između 1. st. p. n. e. i 5. st. n. e. (od Oktavijana do Honorija), te skupni nalazi srebrnih ugarskih denara kraljice Marije i kralja Sigismunda s prijelaza 14. u 15. st.

U samostanu su nas oduševili sarkofazi grofova Emerika i Sigismunda Erdody.

Vrlo su lijepi i dragocjeni prikazi panorama gradova: na taliru Augsburga iz 1641. g., Beča iz 1626. g. ili na poljskom taliru iz 1629. g. kralja Sigismunda III s panoramom grada Toruna, panorame Nürnberga, Basela i drugih gradova.

Banica grofica Khuen-Héderváryjeva, grofica Khuenova, iz godine hiljadu trista šezdeset i prve, grofica lichtenberška i barunica novolembaška iz hiljadu petsto sedamdeset i treće, gospodarica Nuštra, Hédervára i Vicze, rođena grofica Teleky, carska i kraljevska patronatska gospođa od madžarske plemenitaške linije, priznate od kralja Sigismunda prije pet stotina godina, stoji na balustradi sa barunicom Ludmilom Teodorom Marijom Gabrijelom Inekeyevom rođenom groficom Deymovom, kćerkom češkoga grofa Franca Paula Marije Zaharije Antona Wenzela Deyma i grofice Marije de la Fontaine i d ' Harmoncourt-Uverzagt, i s groficom Julijanom Drašković-Erdödyjevom, suprugom gospodara trakošćanskog, damom reda Velikog krsta sa zvijezdom i kćerkom komtura ad honores kraljevskog bavarskog reda svetog Jurja, Erdödyja Štakorovečkog, i tu pristupa k njoj nepozvana »so eine hergelaufene Schlawoniterin, und spricht sie an, in einer Art und Weise« 1, da banica i nije mogla drugo nego da joj ne odgovori ni slova.

U srpnju 1402. godine javlja fra Emerik Bubek, dubički prior i župan kralju Sigismunda, da je izvršio neke poslove za njega, što mu je naredio još 1398. godine.

Pošto se u poveljama, poteklim iz kraljevske kancelarije, spominju kao bani Dalmacije i Hrvatske u isto doba: Johannes de Medwe (1414 1419.), Albertus de Ungh, prior Auranae (1419 1426.), Mikula de Frankapan (1426 1432.), to su možda u isto vrijeme bila za Hrvatsku i Dalmaciju po dva bana, ili što je vjerojatnije, da Ivaniš nije priznavao tada kralja Sigismunda, pošto se ni u jednoj kraljevskoj povelji ne spominje on među državnim dostojanstvenicima. "

Pred smrt se Ivanu Zapolji rodio sin te je Ivan Zapolja ignorirao odredbe tog mira te je svoja prava prenio na sina Ivana Sigismunda, a ne na Ferdinanda.

Još većom svećanostju primi sljedeće godine 1412 knez Nikola u gradu brinjskom veličanstvenoga gosta Sigismunda kralja, koj došavši ovamo preko Zagreba i Bihča oko 25. studena, zabavi se njekoliko danah u tom gradu, i podieli novomu prijatelju kneza Nikole, Ivanu knezu Cetinskomu, dozvolu, da u pomanjkanju mužkoga ostanka može podati u vjeno (miraz) svojim kćerim sve svoje gradove i zemlje. 4) Trogiranom pako potvrdi kralj u istom gradu dne 27. studena staro pravo da mogu birati opata za monastir sv. Ivana Krstitelja. 5)

To su sarkofazi hrvatskog bana i utemeljitelja samostana, Sigismunda Erdeodija, koji je bio položen u kripti svetišta, te sarkofag varaždinskog župana Emerika Erdedija, pokopanog ispod kapele sv. Antuna Padovanskog.

Budući da je i Nikola Krčki odvažno pristao bio uz stranku Sigismunda kralja, to je ovoga protivnik kralj Vladislav napuljski, godine 1406, Nikoli krčkomu grad Slunj, a Pavlu Zrinskomu grad Zrinj oteti htio, i prvi grad bosanskomu vojvodi Sandalju, a drugi velikomu vojvodi i hercegu Hervoju darovao bio; ali samo na hartiji, jer u istinu nisu ni darovatelj ni darovnici došli do posjeda rečenih gradovah.